Australija uvodi model “Solar Sharer“, tarifni sustav koji kućanstvima u Novom Južnom Walesu, jugoistočnom Queenslandu i Južnoj Australiji omogućuje najmanje tri sata besplatne električne energije dnevno tijekom razdoblja najveće solarne proizvodnje. Model će funkcionirati u okviru Default Market Offera (DMO), regulatornog mehanizma koji određuje maksimalne cijene električne energije za dio australskog tržišta.
Mjera se temelji na jednostavnoj energetskoj računici: Australija danas tijekom sunčanih sati proizvodi ogromne količine električne energije iz kućnih solarnih sustava. Više od četiri milijuna kućanstava ima vlastite solarne panele, a tijekom dijela dana proizvodi se toliko da veleprodajne cijene električne energije povremeno padaju na nulu ili ulaze u negativne vrijednosti. Energetski sustav zato traži način kako višak proizvodnje pretvoriti u korisnu potrošnju.
Australska vlada kroz ovaj model pokušava istovremeno odgovoriti na tri problema: rast cijena električne energije, opterećenje mreže u večernjim satima i višak solarne proizvodnje usred dana. Kućanstva će moći uključivati perilice, klima uređaje, bojlere, puniti električne automobile ili kućne baterije upravo u razdoblju kada mreža raspolaže najvećim količinama jeftine solarne energije. Slična logika već se pojavljuje i u europskim raspravama o fleksibilnosti potrošnje i energetskim zajednicama građana.
Besplatna struja i za one bez solara
Posebnu težinu ovom modelu daje činjenica da pristup programu neće ovisiti o vlasništvu nad vlastitim solarnim panelima. Program će obuhvatiti podstanare, stanove i kućanstva bez vlastite proizvodnje električne energije, pod uvjetom da imaju pametna brojila i tarifni model koji omogućuje praćenje potrošnje po satima. Time Australija pokušava dio koristi solarne tranzicije proširiti i na građane koji dosad nisu mogli ulagati u vlastite sustave.
Australski model uvodi se u srpnju ove godine, u trenutku kada elektroenergetski sustavi sve češće ulaze u situaciju u kojoj proizvodnja električne energije više nije glavni problem. Ključno pitanje postaje upravljanje viškovima energije, kapacitet mreže i usklađivanje potrošnje s proizvodnjom. Tijekom sunčanih sati solarne elektrane proizvode velike količine energije, dok se najveća potrošnja često pojavljuje tek navečer, nakon zalaska sunca. Upravo taj vremenski jaz stvara potrebu za baterijama, fleksibilnom potrošnjom i novim tarifnim modelima.
Australski regulator procjenjuje da bi kućanstva koja uspješno prebace dio potrošnje u besplatni termin mogla ostvariti značajne uštede na računima za električnu energiju. Procjene medija i energetskih analitičara kreću se od nekoliko do više desetaka posto, ovisno o veličini kućanstva i mogućnosti prilagodbe potrošnje. Najveću korist mogli bi imati građani koji već koriste električne automobile, kućne baterije ili uređaje s mogućnošću automatskog uključivanja.
Redistribucija troškova i koristi
Dio energetskog sektora upozorava da će ovakav model promijeniti postojeće tržišne odnose između proizvođača, distributera i opskrbljivača električnom energijom. Kritičari upozoravaju na moguće povećanje cijena u drugim dijelovima dana, pritisak na mrežnu infrastrukturu i potrebu za dodatnim ulaganjima u pametna brojila i upravljanje sustavom. Rasprava se zato sve više seli prema pitanju kako raspodijeliti troškove energetske tranzicije između građana, države i energetskih kompanija.
Australija ovim modelom praktički uvodi novu fazu odnosa između građana i elektroenergetskog sustava. Struja tijekom dijela dana poprima obilježja javno dostupnog energetskog viška koji se mora potrošiti. Time se mijenja i logika tržišta električne energije: vrijednost kilovatsata sve više ovisi o trenutku proizvodnje, dostupnosti mreže i sposobnosti prilagodbe potrošnje. Upravo zato mnoge zemlje paralelno ulažu u baterijske sustave, fleksibilne tarife i digitalizaciju mreže.
Australski “Solar Sharer” mogao bi postati jedan od prvih velikih primjera politike koja višak obnovljive energije pretvara u izravnu društvenu korist za građane. U pozadini cijelog modela nalazi se ideja da energetska tranzicija više ne ovisi samo o izgradnji novih solarnih elektrana, već i o načinu na koji društvo organizira potrošnju, mrežu i pristup energiji.