Energetski sustav jugoistočne Europe ulazi u novu fazu u kojoj ključno pitanje više nije koliko se brzo možemo solarizirati zemlju, nego što se događa s viškovima električne energije u trenutku kada ih mreža ne može preuzeti. U Hrvatskoj i susjednim zemljama sve se češće pojavljuju situacije u kojima proizvodnja iz obnovljivih izvora premašuje mogućnosti prijenosa i potrošnje, što mrežu pretvara u usko grlo cijelog sustava.
Istovremeno se događaju tri stvari: raste broj sati vrlo niskih ili negativnih cijena električne energije u trenucima visoke solarne proizvodnje, povećava se prisilno ograničavanje proizvodnje te rastu zagušenja u prijenosnim koridorima. Europska komisija i ACER u analizama tržišnog dizajna upozoravaju da se takvi obrasci pojavljuju u sustavima s brzim rastom varijabilnih izvora i ograničenom fleksibilnošću mreže.
U praksi to znači da je energetska tranzicija stigla do faze kada imamo više zahtjeva za priključenje solara na mrežu, nego što to mreža može podnijeti. Dekade dugo zanemarivanje energetske tranzicije sada rezultira fizičkim i institucionalnim ograničenjima mreže koju ne prati isti tempo investicija kao u proizvodne kapacitete.
Proizvodnja brža od mreže
Tijekom posljednjih godina zemlje regije ubrzale su izdavanje dozvola i izgradnju solarnih elektrana. Pad cijena tehnologije i EU energetske politike dodatno su potaknuli investicijski val. No mrežna infrastruktura, prijenosna i distribucijska, razvija se u znatno duljim ciklusima. Rezultat je jaz između brzine rasta proizvodnje i sposobnosti sustava da tu energiju prenese i uravnoteži.
U trenucima visoke sunčeve proizvodnje, posebno sredinom dana, višak električne energije ne može se lokalno potrošiti niti dovoljno brzo izvesti u susjedne sustave. To dovodi do pritiska na cijene i pojave vrlo niskih ili negativnih cijena na veleprodajnim tržištima.
U više europskih zemalja s visokim udjelom solara i slabije razvijenom fleksibilnošću sustava isti obrazac već je dobro poznat: što je veći udio varijabilne proizvodnje bez adekvatnog skladištenja ili upravljanja potrošnjom, to je veći pritisak na mrežu.
U Grčkoj se, prema podacima operatora sustava i analizama IRENA, bilježi curtailment oko sedam posto ukupne OIE proizvodnje, uz procjene gubitaka do 10 posto u dijelu fotonaponskih postrojenja zbog mrežnih ograničenja i tržišnih sati niskih cijena. Slični obrasci pojavljuju se i u Bugarskoj, Rumunjskoj i Srbiji, ali kroz različite mehanizme: od fizičkih zagušenja mreže do administrativnih ograničenja priključaka i pada tržišne vrijednosti proizvodnje.
ENTSO-E i Europska komisija u analizama integracije OIE ističu da kombinacija brzog rasta varijabilne proizvodnje i ograničene fleksibilnosti mreže postaje dominantan izazov elektroenergetskih sustava jugoistočne Europe.
Distribucijska mreža kao najslabija karika energetskog sustava
U Hrvatskoj se problemi najjasnije očituju u distribucijskim zonama s visokom koncentracijom novih solarnih projekata, osobito u južnim dijelovima zemlje. Tamo se bilježe signali zagušenja priključnih kapaciteta i potreba za dodatnim jačanjem mreže prije daljnje integracije novih elektrana. HOPS u planovima razvoja prijenosnog sustava navodi da dinamika priključenja novih OIE nadmašuje tempo razvoja mrežne infrastrukture, što povećava potrebu za redispečingom i aktivnim upravljanjem tokovima energije.
Slični trendovi pojavljuju se i u drugim dijelovima regije, gdje operatori sustava uvode privremena ograničenja ili odgode priključenja novih kapaciteta dok se ne ojača mrežna infrastruktura. Inače, sva mjerenja instaliranih kapaciteta nisu realni pokazatelj solarizacije zemlje. Umjesto toga, važnije mjerilo postaje sposobnost mreže da apsorbira proizvodnju. No, to nije jedino rješenje. Sustavi pohrane danas su sve jeftiniji i sve dostupniji.
Fleksibilnost i baterije kao nova infrastrukturna faza
U takvim uvjetima baterijski sustavi prelaze iz statusa dopunske tehnologije u ključnu infrastrukturu elektroenergetskog sustava. Njihova funkcija više nije samo stabilizacija pojedinačnih projekata, nego apsorpcija viškova na razini sustava i pomicanje sposobnosti potrošnje solarno dobivene struje onda kada se i ne proizvodi (noću). Time se stvara nova infrastrukturna logika: proizvodnja i skladištenje energije počinju se planirati zajedno, a ne odvojeno.
U regiji se već vidi institucionalni pomak. Srbija odobrava veće baterijske projekte u sklopu priključnih postupaka, dok se u Hrvatskoj u analitičkim studijama identificiraju lokacije za sustave pohrane radi rasterećenja mreže u zonama visokog udjela solara. Istodobno, Rumunjska, Bugarska i Grčka ubrzavaju ulaganja u baterijske kapacitete kao dio šire tranzicije.
Potreba za boljim oblicima energetske opskrbe napokon mijenja logiku planera: proizvodnja i skladištenje energije počinju se razvijati kao integrirani sustav, a ne odvojeni, individualni segmenti zelene tranzicije. Oni su ujedno i put ka demokratizaciji opskrbe strujom, decentralizaciji što znači da ako susjedu nestane struje, ne mora i vama, i još mu možete i posuditi. Tu su i pojeftinjenja računa za krajnje korisnike, kao i na kraju ukupno smanjenje energetskog siromaštva. U situaciji naftne krize, baterijski sustavi za solarne mreže, postali su zaista visokim strateškim prioritetom.