Rasprava o Campi Flegrei u javnosti se često kreće između dvije krajnosti, alarmantnih tvrdnji o “supervulkanu koji će uništiti Europu” i donedavnih službenih poruka da nema neposrednih znakova erupcije. No, realno stanje jednog od najpraćenijih vulkanskih sustava na svijetu ne nalazi se ni u jednom od tih narativa zasebno. Štoviše, posljednjih tjedana među najglasnijim kritičarima praćenja stanja ovog vulkana posebno se ističu bivši ravnatelji odjelâ talijanskog Instituta za gefiziku i vulkanologiju Giuseppea De Natalea i Giuseppea Luonga te dugogodišnjeg istraživača INGV-a Giuseppea Mastrolorenza.
De Natale je u siječnju izjavio da je aktualna situacija “kritičnija nego 1984.”, navodeći da je tlo danas više izdignuto nego tijekom prethodne velike krize, da su recentni potresi snažniji te da su geokemijske anomalije izraženije, zbog čega zagovara “progresivnu evakuaciju” dijela stanovništva iz najizloženijih zona.
Luongo, koji je vodio opservatorij tijekom krize 1982. do 1984., zauzima nešto nijansiraniji stav: upozorava da sadašnja situacija nije nužno izravno usporediva s 1984., ali da je “anomalna” te da prioritet mora biti hitno statičko osiguranje svih zgrada i jasnija komunikacija prema stanovništvu.
Mastrolorenzo pak zastupa najalarmantniju poziciju, tvrdeći da je postojeći emergency plan “poddimenzioniran”, da bi scenarije trebalo proširiti barem na plinijski raspon erupcija te da bi, s obzirom na kombinaciju emisija CO2 i seizmičkog hazarda, trebalo razmotriti podizanje razine uzbune. Plinijske erupcije predstavljaju najrazorniji tip eksplozivnih vulkanskih erupcija, pri kojima pepeo i plinovi mogu biti izbačeni desecima kilometara u atmosferu, uz stvaranje smrtonosnih piroklastičnih tokova.
Tek kada se zajedno promatraju službeni monitoring, neslaganja među stručnjacima i pitanja koja ostaju izvan javnog diskursa, moguće je oblikovati cjelovitiju sliku sustava koji se nalazi u najintenzivnijoj fazi nemira u modernoj instrumentalnoj povijesti.
Koliko je moćan miran Campi Flegrei?
Campi Flegrei, golema aktivna vulkanska kaldera zapadno od Napulja promjera približno 12 do 15 kilometara, smatra se jednim od najopasnijih vulkanskih sustava u Europi zbog kombinacije eruptivnog potencijala i iznimne gustoće naseljenosti. Unutar same kaldere nalaze se gusto izgrađeni gradovi i četvrti poput Pozzuolija, Bacolija, Monte di Procida, Quarta i zapadnih dijelova Napulja uključujući Bagnoli i Fuorigrottu, dok se metropolitansko područje Napulja proteže neposredno uz njezin istočni rub.
Ovaj vulkanski sustav posljednji je put eruptirao 1538. godine, kada je stvorio novo brdo (“Monte Nuovo”), no, njegova prapovijesna erupcija kampanijskog ignimbrita prije oko 40 tisuća godina bila je među najvećim poznatim erupcijama u europskoj geološkoj povijesti te se u dijelu literature povezuje s klimatskim poremećajima koji su mogli pridonijeti pritisku na populacije neandertalaca i izazvati ledeno doba.
Nakon relativno mirnijeg razdoblja, kaldera je od sredine 20. stoljeća ponovno ušla u fazu pojačanog nemira obilježenu ponavljanim epizodama bradiseizma, odnosno podizanja i spuštanja tla. Tijekom aktualne krize posljedice više nisu samo geofizički podaci na instrumentima: u Pozzuoliju i okolnim obalnim zonama podizanje tla već je deformiralo rive, luke i pristaništa, oštetilo prometnice i komunalnu infrastrukturu te prisililo vlasti na višestruke sanacije obalne i urbane infrastrukture, dok su brojni objekti u najpogođenijim dijelovima grada pretrpjeli seizmička oštećenja uslijed sve snažnijih potresa.
Deformacija kore, urušene ulice i rive
Do travnja 2026. tlo se u zoni maksimalne deformacije kod Pozzuolija podiglo za oko 140 do 160 centimetara u odnosu na 2005. godinu, uz više od 25 centimetara samo tijekom 2025. Istodobno je sustav proizveo najjaču seizmičnost u posljednjih četrdeset godina, uključujući potres magnitude 4,6 u lipnju 2025., te kontinuirano ispušta tisuće tona ugljikova dioksida dnevno iz fumarolnih i difuznih zona degasacije. Formalna razina upozorenja talijanske Civilne zaštite pritom ostaje na žutoj uzbuni. Iako, prethodnih godina, lokalne vlasti najavljivale su da će uzbuna biti podignuta na narančastu koja znači evakuaciju, ako bude potresa većih od magnitude 4. Od tada su bila tri takva potresa, ali evakuacija nije pokrenuta.
Upravo ta diskrepancija između intenziteta geofizičkih signala i nepromijenjene razine uzbune jedno je od glavnih pitanja koje dominira talijanskim javnim diskursom. U medijima i lokalnoj politici najčešće se postavlja pet pitanja: je li erupcija bliže nego što institucije priznaju, zašto je upozorenje i dalje žuto, treba li započeti preventivnu evakuaciju, koliko jaki mogu postati potresi prije eventualne erupcije te nalikuje li sadašnja kriza onoj koja je prethodila erupciji Monte Nuovo 1538. godine.
Službena pozicija Istituto Nazionale di Geofisica e Vulcanologia i talijanske Civilne zaštite zasad ostaje konzistentna iako noviji radovi upućuju na postojanje potencijalno eruptibilnog magmatskog tijela na dubini od približno tri do šest kilometara te na mogućnost da se sustav nalazi u progresivno destabiliziranijem stanju, službene institucije i dalje navode da nema dovoljno dokaza o neposrednoj eruptivnoj intruziji koja bi zahtijevala podizanje razine uzbune.
Sve veća neslaganja vulkanologa
Dio vulkanologa, među njima Giuseppe De Natale, Giuseppe Mastrolorenzo i Giuseppe Luongo, javno upozoravaju da takva komunikacija može ostaviti dojam veće sigurnosti nego što podaci opravdavaju. Njihova ključna tvrdnja nije da je erupcija neposredna, nego da je sustav ozbiljniji nego u prethodnim krizama i da se rizik ne može procjenjivati isključivo prema tome postoji li trenutačno jasan signal uzlazne magme.
Iza tog neslaganja stoje pitanja koja stručnjaci raspravljaju mnogo intenzivnije nego što ih javnost percipira. Prvo među njima jest što zapravo pokreće sadašnju krizu. Jedan dio modela tumači bradiseizam dominantno kao posljedicu magmatskih i magmatsko-plinskih procesa u dubini, što bi značilo da povećani tlak odražava dugoročnu akumulaciju eruptivnog potencijala.
Drugi modeli veći dio deformacije i seizmičnosti pripisuju pretlaku u hidrotermalnom sustavu, dakle vodi, pari i plinovima zagrijanima dubinskim izvorom topline, što bi značilo da sustav može proizvoditi ozbiljne krize i bez skorog eruptivnog ishoda. Iz talijanskih medija jasno je da među istraživačima ne postoji konsenzus o relativnoj ulozi tih mehanizama.
Drugo ključno pitanje jest mehaničko stanje kore iznad kaldere. Radovi Christophera Kilburna i suradnika sugeriraju da je Campi Flegrei prešao iz elastičnog u inelastični režim deformacije: pojednostavljeno, stijene više ne reagiraju kao materijal koji se nakon rasterećenja vraća u prethodno stanje, nego akumuliraju trajna oštećenja i pukotine. Ako je taj model točan, tada usporedbe s krizama iz 1969.–72. ili 1982.–84. imaju ograničenu vrijednost, jer današnji sustav možda više ne funkcionira po istim pravilima. Drugim riječima, prag za mehanički slom kore mogao bi biti niži nego u prošlosti.
Treće pitanje jest koliko monitoring uopće može na vrijeme detektirati prijelaz iz nemira u eruptivnu fazu. Službeni i znanstveni podaci potvrđuju postojanje aktivnog magmatskog sustava na relativno plitkim dubinama od približno tri do šest kilometara, no to samo po sebi ne znači da je magma u eruptivnoj migraciji prema površini. Otvoreno ostaje pitanje koliko bi brzo eventualni prijelaz iz stabilnijeg podzemnog rezervoara u stvarni eruptivni uspon mogao postati nedvosmisleno vidljiv u monitoring podacima. Kilburnov tim upozorava da kompleksni vulkanski sustavi mogu prijeći prag pucanja relativno brzo nakon dugotrajne akumulacije stresa, osobito ako je kora već mehanički oslabljena.
Koliko politički i logistički faktori utječu na komunikaciju rizika?
Uz znanstvene neizvjesnosti postoje i pitanja koja se gotovo ne postavljaju javno, iako su ključna za razumijevanje rizika. Prvo je pitanje stvarnih kriterija za promjenu razine uzbune. Iako Civilna zaštita i INGV koriste formalizirani sustav višestrukih indikatora, ne postoji javno objavljen jednostavan kvantitativni prag tipa “X centimetara podizanja” ili “Y tona CO2” koji automatski aktivira višu razinu uzbune. Procjena ostaje ekspertna i višefaktorska. To je metodološki razumljivo, ali znači i da je sustav za javnost djelomično netransparentan.
Još jedno pitanje je koliko politički i logistički faktori utječu na komunikaciju rizika. Evakuacija crvene zone obuhvatila bi više od 500.000 ljudi, s Napuljem i do tri milijuna. Službeni planovi predviđaju evakuaciju unutar 72 sata, no brojni stručnjaci i lokalni promatrači dovode u pitanje koliko je takav scenarij izvediv u praksi u gusto naseljenom urbanom području s ograničenom prometnom infrastrukturom. Sama činjenica da je preventivna evakuacija logistički i politički monumentalna ne znači da se rizik namjerno umanjuje, ali znači da svaka odluka o eskalaciji upozorenja ima posljedice daleko izvan znanstvene sfere.
Pitanje je i što ako glavni kratkoročni hazard uopće nije erupcija? Campi Flegrei možda može još godinama ili desetljećima ostati u fazi pojačanog nemira bez eruptivnog ishoda, ali uz sve jače potrese i progresivno oštećenje infrastrukture. U tom scenariju najveći kratkoročni rizik ne bi bio vulkanski događaj nego kumulativna seizmičko-infrastrukturna degradacija urbanog područja, što se već događa u Pozzuoliju.
Mogući scenariji
To ne znači da erupcijski scenariji nisu relevantni. Naprotiv, upravo raspon mogućih scenarija pokazuje zašto je binarni diskurs o “erupciji ili ne-erupciji” pogrešan. Najmanje posljedice imala bi lokalna freatska ili hidrotermalna eksplozija bez značajnog izbijanja magme, ograničena na neposrednu okolinu aktivnih fumarolnih zona.
Ozbiljniji, ali i dalje geološki umjeren scenarij bio bi erupcija usporediva s Monte Nuovo 1538. godine, s lokalnim do regionalnim piroklastičnim opasnostima i značajnim padom pepela u napuljskoj regiji. Veći subplinijski ili plinijski scenarij imao bi daleko šire posljedice, uključujući razorne piroklastične tokove preko velikog dijela kaldere i ozbiljne regionalne poremećaje. Ekstremne super-erupcije razmjera kampanijskog ignimbrita ostaju geološki moguće, ali ne postoji nikakav dokaz da je takav scenarij realan u sadašnjem vremenskom horizontu.
Najpoštenija procjena trenutačnog stanja stoga ostaje sljedeća: ne zna se hoće li Campi Flegrei uskoro eruptirati. Zna se da je sustav u ozbiljnijem i strukturno drukčijem stanju nego u prethodnim modernim krizama prema dijelu relevantne literature. Ne zna se koliko je blizu konačnom mehaničkom slomu kore. Ne zna se ni u kojoj mjeri službena komunikacija odražava isključivo znanstvenu procjenu, a u kojoj i nužnost upravljanja društveno-politički gotovo neizvedivim scenarijima.
U tom smislu, možda najvažnije pitanje ovdje nije hoće li Campi Flegrei eruptirati sutra, nego je li kaldera ušla u fazu u kojoj je njezina bazna razina rizika trajno viša nego prije. Ako jest, tada problem Campi Flegreija više nije samo vulkanološki. Postaje pitanje kako moderno društvo odlučuje što znači “dovoljno visok rizik” kada posljedice pogrešne procjene mogu biti katastrofalne.