Europsko stočarstvo snažno ovisi o uvezenoj hrani bogatoj proteinima, osobito soji. Prema Europskoj komisiji, 94 posto proteina iz soje koju koristi stočarstvo u EU-u dolazi iz uvoza, ponajviše iz Brazila, Argentine i Sjedinjenih Država. Ovisnost je posebno izražena u svinjogojstvu i peradarstvu, čije životinje trebaju koncentrirana krmiva s visokim udjelom lako probavljivih proteina.
Shailesh Shrestha i suradnici u radu “Legume-based pathways reveal opportunities and limits of protein self-sufficiency in the EU and UK“, objavljenom 7. rujna 2026. u časopisu Communications Sustainability, istražili su koliko bi EU i Velika Britanija mogli povećati vlastitu proizvodnju proteinskih usjeva. Modelirali su tri moguća puta do 2030.: prekid uvoza soje, veće potpore proteinskim usjevima te smanjenje potrošnje životinjskih proteina i veći udio biljnih u prehrani.
Najradikalniji scenarij zamišlja potpuni prekid uvoza soje i sojine sačme. Autori naglašavaju da to nije prognoza, nego test otpornosti sustava kojim se ispituje koliko bi domaća proizvodnja uopće mogla nadomjestiti uvoz. Rezultat pokazuje njezine granice: površine pod mahunarkama povećale bi se za oko 1,5 milijuna hektara u odnosu na uobičajeni razvoj, ali proizvedenih količina i dalje ne bi bilo dovoljno da potpuno zamijene uvoz. Communications Sustainability
Skuplja soja, manje stočne hrane
U takvom bi scenariju, prema modelu, cijena soje u EU-u i Ujedinjenom Kraljevstvu porasla oko 150 posto, njezina uporaba u stočnoj hrani smanjila bi se za polovicu, a stočarska proizvodnja za dva do tri posto. Manju domaću proizvodnju djelomično bi nadomjestio veći uvoz mesa; model, primjerice, procjenjuje rast uvoza mesa peradi do 31 posto.
Rezultati pritom pokazuju da samo agronomske prednosti mahunarki nisu dovoljne da poljoprivrednike potaknu na njihovu veću proizvodnju. Mahunarke vežu atmosferski dušik pa mogu smanjiti potrebu za mineralnim gnojivima i koristiti plodoredu, ali odluku o sjetvi prvenstveno određuje isplativost u odnosu na druge kulture. U modelu se proizvodnja snažnije povećava tek kada više tržišne cijene ili potpore poboljšaju prihod poljoprivrednika.
Drugi scenarij zato ispituje upravo učinak potpora. Autori pretpostavljaju da sve članice EU-a i Velika Britanija za proteinske usjeve izdvoje dva posto izravnih plaćanja poljoprivrednicima. Novac pritom ne bi bio posebno dodan, već bi se preraspodijelio unutar postojećih poljoprivrednih potpora. Takva bi mjera umjereno povećala uzgoj soje, graška, graha, lupine i drugih proteinskih usjeva, ali bi imala ograničen učinak na ukupnu europsku samodostatnost proteinima. Model ipak pokazuje da bi proizvodnja postala isplativija na gospodarstvima s povoljnim uvjetima, a izvoz mahunarki iz EU i Velike Britanije povećao bi se za oko 42,5 posto, odnosno 100.000 tona, pišu autori.
Europska komisija upravo pokušava promijeniti ove omjere. U Akcijskom planu za otpornost, stratešku autonomiju i održivost proteinskog sustava EU, objavljenom u srpnju 2026., postavila je cilj da se udio proteina iz uljarica i proteinskih usjeva proizvedenih u EU-u i korištenih za stočnu hranu poveća s 25,8 posto na 35 posto do 2035. Među predviđenim mjerama su potpore kroz Zajedničku poljoprivrednu politiku, razvoj prerade i skladištenja te bolja povezanost proizvođača i otkupljivača.
Hrvatska već proizvodi znatne količine soje
Hrvatska u tu raspravu ulazi kao značajan proizvođač soje. Prema konačnoj procjeni Državnog zavoda za statistiku, u 2025. soja je bila zasijana na oko 82 tisuće hektara, dok je za 2026. procijenjeno 78 tisuća hektara, odnosno 4,9 posto manje. DZS također navodi da je hrvatska proizvodnja soje u 2025. pala 22,6 posto u odnosu na godinu prije.
Vlada trenutno pokušava potaknuti domaću proizvodnju. Ministarstvo poljoprivrede za razdoblje 2026.–2030. provodi Program potpore sjetvi certificiranog sjemena soje i strnih žitarica, a kao ciljeve navodi stabilnost ratarske proizvodnje, opskrbu domaće stočarske, uljarske i prerađivačke industrije te smanjenje ovisnosti o uvozu.
Istodobno se mijenja i domaća stočarska proizvodnja. U 2025. prirast peradi povećan je 8,8 posto, dok je prirast svinja pao 12,9 posto, prema DZS-u. Upravo su perad i svinje na europskoj razini najveći potrošači visokoproteinske stočne hrane, pa dostupnost i cijena soje izravno utječu na troškove tih sektora.
Treći scenarij istraživanja pokazuje i da se pitanje proteinske ovisnosti ne rješava samo na njivi. Autori su modelirali smanjenje potrošnje proteina iz mesa za 11 posto i njihovu zamjenu biljnim izvorima. Takav pomak smanjuje globalne emisije stakleničkih plinova više od scenarija koji se oslanjaju samo na povećanje domaće proizvodnje, ali istodobno udvostručuje uvoz mahunarki za ljudsku prehranu. Communications Sustainability
Rezultati su scenariji, a ne predviđanja razvoja do 2030. Model ne može pouzdano obuhvatiti buduće geopolitičke poremećaje, promjene cijena energije i prijevoza ni sve češće klimatske ekstreme, dok je detaljna analiza pojedinačnih gospodarstava provedena na primjeru Njemačke. Glavni zaključak istraživanja ipak je širi: povećanje europske proizvodnje soje i mahunarki može povećati otpornost prehrambenog sustava, ali smanjenje uvozne ovisnosti traži istodobne promjene u proizvodnji, stočnoj hrani i potrošnji.