Goveda pomažu u borbi protiv dezertifikacije: Holistički planirana ispaša

Govedarstvo je često optuživano za prekomjerno ispuštanje metana u atmosferu, međutim goveda imaju važnu, ako ne i presudnu ulogu u sprečavanju dezertifikacije suši izloženih dijelova zemlje.

Procesi nastanka i širenja pustinja dugo su se smatrali prirodnim procesom koji zahvaća područja na kojima ne pada kiša. Tek posljednjih pola stoljeća primjećuje se da su i manjci oborina rezultat ljudskog upravljanja zemljom, ratarstvom i stočarstvom, ispašama i poljima.

Na mjestima ljudske poljoprivredne djelatnosti, gdje je tlo ogoljeno od korova, a zemlja izložena suncu, gdje nema nikakvog suhog bilja da čuva vlažnost tla, postupno se dekadama i stoljećima gubi humusni sloj zemlje koja onda prestaje biti plodna i polako prestaje podržavati život.

Povijest i arheologija kao svjedoci

Da se uvjerimo da u ovoj tezi ima nešto što “pije vodu” dovoljno je pogledati kartu svijeta i usporediti je s lokacijama nastanka prvih civilizacija, čiji je sjedilački način života omogućen navodnjavanjem i pronalaskom poljoprivredne djelatnosti. Doline Eufrata i Tigrisa, cijelom putanjom od izvora do ušća, iranski planinski lanac Zagros te doline kineskih velikih rijeka Jangce i Hoangho, pa čak i doline Nila, danas su pustinje, a da su nekada morale biti plodne doline svjedoče povijest i arheologija.

Ako bismo htjeli pogledati suvremenu kartu, onda slične procese vidimo u dolinama rijeka Mississippi i Kolorado u Sjedinjenim Američkim Državama, ili u dolini rijeke Po u Italiji. Ako nas ni to nije uvjerilo, onda možemo pogledati u Slavoniju i Dalmaciju. Dok Slavonija gubi humusni sloj toliko da to pitanje postaje interesom Europske komisije, Dalmacija, čije je šume opustošila Venecija u doba svoje ekspanzije, danas se zajedno s ostatkom Mediterana nalazi na svim kartama koje predviđaju dezertifikacije obala ovog mora.

Primjer iz Zimbabwea

Rješenje postoji, a svodi se na “ljudsko imitiranje prirode”. Princip je to popularan u klimatskim znanostima, ali ne dovoljno popularan u klimatskim politikama. Jedno od rješenja, potpuno primjenjivo u bilo kojoj drugoj zemlji, dolazi nam iz Zimbabwea gdje su goveda godinama bila optuživana zbog širenja pustinja i nestanka lokalnih divljih vrsta kao što su lavovi i slonovi. No, kada su uklonili goveda, proces dezertifikacije se pogoršao. Za to su onda okrivili oporavljen broj slonova, pa su da bi spriječili daljnju dezertifikaciju streljali 40.000 jedinki slonova. Nije dugo prošlo da se ova odluka pokazala kao potpuno katastrofalnom, jer se dezertifikacija još više ubrzala. Proganjani krivnjom autori ideje posvetili su život promatranju prirodnih procesa obnavljanja travnjaka i ekosustava.

Njihova krivnja na kraju se pretočila u sistematizirani proces imitiranja prirode s ciljem sprečavanja širenja suhih područja i pustinja pod nazivom “Holistička planirana ispaša”. Radi se o procesu planiranja ispaše goveda. Metoda ove strategije je osigurati da je stoka na pravom mjestu, u pravo vrijeme i s pravim ponašanjem.

Temelji se na proceduri vojnog planiranja razvijanoj stotinama godina, kako bi se ljudskom umu omogućilo da se nosi s mnogim varijablama u okruženju koje se stalno mijenja i često je stresno. Tehnika smanjuje nevjerojatnu složenost ispaše goveda s ciljem regeneracije zemljišta “korak po korak do apsolutne jednostavnosti” navodi autor Allan Savory.

U procesu stvaranja krajolika, upravitelji stoke planiraju potrebe divljih životinja, usjeva i druge namjene, kao i potencijalni požar ili sušu. Kako bi ubrali maksimalnu količinu sunčeve svjetlosti, nastoje planiranjem smanjiti količinu golog tla i povećati masu biljaka. Cikluse stočarske proizvodnje usklađuju s ciklusima prirode, zahtjevima tržišta i vlastitim sposobnostima. Ako je profit od stočarstva važan, oni i to uračunavaju. Ponekad mogu pogodovati potrebama stoke, ponekad potrebama divljih životinja ili potrebama biljaka, smatra Savory.

Učinkovita metoda

Svaki od čimbenika koji utječu na plan ispaše – kada poljoprivrednik očekuje razmnožavanje i odvikavanje, kada i gdje će područja biti prekrivena snijegom ili ugrožena požarom, kada i gdje divlje životinje rađaju mlade, kada i gdje se gnijezde ptice na tlu, kada i gdje će poljoprivrednik trebati gaziti komad zemlje koji erodira ili požnjeven usjev, itd. – bilježe se na grafikonu. To daje jasnu sliku o tome gdje stoka treba biti i kada, i određuje kako upravitelj planira svoje poteze. Holistička planirana ispaša pokazala se učinkovitom tokom više od četiri desetljeća na otprilike 40 milijuna hektara na četiri kontinenta.

Ključna načela kažu da svako stado treba pasti na drugoj ispaši. Jedno stado osigurava najbolji omjer oporavka između paše i biljaka (kraća razdoblja ispaše i dulja razdoblja oporavka). Svako dodatno stado rezultira kraćim vremenom rasta biljaka, a time i smanjenjem produktivnosti biljaka i stoke. Kada su životinje koncentrirane u jedno veliko stado, većina mjesta na jednom polju za ispašu će imati stoku samo 10 posto, ili manje vremena.

U ovo treba uračunati i vrijeme oporavka biljaka prije planiranja vremena ispaše. Prije svega, naglasak je na planiranju razdoblja oporavka biljaka, a ne razdoblja ispaše. Umjesto korištenja uree da bi se očuvao humus, goveda obavljaju nuždu po polju i gnoje ga, stoga se umjetno gnojivo više ne treba kupovati. Ako se jedno kućanstvo bavi ratarstvom, a drugo govedarstvom, vlasnik goveda može dogovarati ispašu sa vlasnicima polja.

Planiranje ispaša

Govedo mora biti maksimalno gusto dok pase. Životinje koje ostaju skupljene u jednom krdu učinkovitije su u usitnjavanju površine tla svojim kopitima i gaženju biljnog materijala kako bi prekrile tlo i osigurale prodor zraka i vode potrebnih za rast novih biljaka. Raštrkane životinje manje utječu na površinu tla svojim kopitima i stvarat će manje pokrova za pokrivanje površine tla.

Ako se životinje – skupljene ili raštrkane – predugo ostave na jednom mjestu, ili ako se vrate na njega prerano, prekomjerno će pojesti biljke i zbiti i usitniti tlo, što će otežati oporavak biljnog pokrova. Pretjerana ispaša povezana je s vremenom u kojem su životinje prisutne, a ne s brojem životinja. Da bi ovo bilo uspješno, ispaše je potrebno planirati na karti i kalendarski.

Detaljne korake za ovaj tip očuvanja krajolika i smanjenja utjecaja poljoprivrednih aktivnosti na globalno zatopljenje moguće je pronaći na stranicama Savory Instituta.