Zubi, pronađeni u špiljama Baxian i Naxian u južnokineskoj pokrajini Guangxi, prvi put pokazuju da je Homo erectus mogao živjeti u prašumskom okolišu te da je ta vrsta na euroazijskom kopnu opstala dulje nego što se dosad znalo.
Utvrđeno je da su zubi stari između 324.000 i 184.000 godina. Homo erectus pojavio se u Africi prije otprilike dva do 1,9 milijuna godina, a potom se proširio na područje Euroazije. Najmlađi dosad poznati fosili Homo erectusa pronađeni su na indonezijskom otoku Javi i stari su oko 110.000 godina.
Dosad se, međutim, smatralo da je ta vrsta na kopnenom dijelu Euroazije nestala prije otprilike 400.000 godina, na temelju fosila pronađenih na drugim područjima Kine. Osam zuba pripisano je Homo erectusu na temelju njihove veličine i oblika. Kod dijela zuba identifikacija je potvrđena analizom drevnih proteina. Kemijska analiza zuba može otkriti pojedinosti o prehrani i okolišu u kojem je neka osoba živjela.
U ovim su zubima znanstvenici pronašli dokaze da su pripadnici vrste Homo erectus jeli i pili u prašumskom okolišu, staništu koje dosad nije bilo poznato ni za tu vrstu ni za bilo koju drugu ljudsku vrstu prije naše. Analiza nije otkrila o kojoj se točno hrani radilo.
”Pronašli smo dokaze da je Homo erectus preživio u izazovnom okolišu koji se obično ne povezuje s tom vrstom“, rekla je geokronologinja Kira Westaway sa Sveučilišta Macquarie u Sydneyju, koja je vodila jednu od dviju studija o zubima objavljenih u srijedu u časopisu Nature.
Nalazi temeljeni na analizi elementa stroncija u zubima upućuju na to da se ta populacija Homo erectusa možda kretala na velikom području. ”Razine stroncija u analiziranim zubima iz špilje Baxian ne podudaraju se s razinama stroncija pronađenima u okolici špilje, prema rekonstruiranim kartama distribucije stroncija u toj regiji. Najbolje podudaranje pronađeno je dalje, na područjima poput sjevernog Vijetnama“, rekla je Westaway.
”Dakle, imamo populaciju Homo erectusa koja je opstala vrlo dugo i pokazuje znakove fleksibilnosti, prilagodljivosti i pokretljivosti – osobina koje obično povezujemo s Homo sapiensom, a ne s drevnim ljudima“, rekla je Westaway.
Zubi pružaju dublji uvid u Homo erectusa. ”Homo erectus povezuje se s pojavom naprednijih kamenih alatki, načinom kretanja vrlo sličnim našem te pojavom korištenja vatre“, rekao je molekularni antropolog Frido Welker sa Sveučilišta u Kopenhagenu, koji je vodio drugu studiju. ”Općenito se smatra da su afričke populacije Homo erectusa u nekom trenutku tijekom srednjeg pleistocena dovele do pojave Homo sapiensa“, rekao je Welker, misleći na razdoblje od prije 770.000 do 126.000 godina.
Fosili pokazuju da se Homo sapiens prvi put pojavio prije otprilike 300.000 godina u Africi, prije nego što se proširio diljem svijeta. Istraživači su pronašli i deveti zub, koji je pripadao drugoj arhaičnoj ljudskoj vrsti. Taj bi zub, rekao je Welker, ”mogao pripadati denisovcima, ali mogao bi pripadati i nečemu dosad nepoznatom“. Denisovci su populacija poznata s nekoliko nalazišta u istočnoj Aziji, Laosu i na Altaju u Rusiji.
”Homo erectus je izvanredna vrsta“, rekla je Westaway. ”Opstao je gotovo dva milijuna godina, što je šest puta dulje od naše vrste Homo sapiens, u travnatim savanama i otvorenim šumama, šireći se iz Afrike sve do Jave u Indoneziji. Unatoč tim nevjerojatnim postignućima, tu vrstu i dalje povezujemo s ‘neuspjehom’ u prilagodbi promjenjivim okolišima, a uvriježeno mišljenje obično kao jedan od uzroka njihova izumiranja na Javi navodi širenje prašume”.
”Međutim, ova studija potpuno mijenja tu sliku jer imamo dokaze da je Homo erectus koristio zatvoreni prašumski okoliš na kopnu Kine. To otvara novo poglavlje u našem razumijevanju Homo erectusa i dovodi u pitanje pretpostavke o uzrocima njegova konačnog izumiranja na Javi“, rekla je Westaway.
Starost zuba iz kineskih špilja i fosila s Jave sugerira da se te populacije Homo erectusa nikada nisu susrele s Homo sapiensom. Postojeći fosilni dokazi pokazuju da je naša vrsta na ta područja stigla tek nakon što je Homo erectus već nestao. No starost zuba upućuje na još jedan intrigantan mogući susret, rekla je Westaway. U to vrijeme i na tom području živio je Gigantopithecus, najveći poznati majmun u povijesti. Gigantopithecus je u uspravnom položaju mogao biti visok oko tri metra i težiti čak 300 kilograma. ”To ne znači da imamo dokaze da su se doista susreli, već samo da je mogućnost takvog susreta sada veća“, rekla je Westaway.