Hrvatska je predala Sedmo nacionalno izvješće Konvenciji o biološkoj raznolikosti 21. srpnja 2026. godine, gotovo pet mjeseci nakon roka 28. veljače. Konvencija predstavlja globalni sporazum kojim su se države obvezale očuvati bioraznolikost, održivo koristiti njezine sastavnice i pravedno dijeliti koristi od genetskih resursa. U njezinu je okviru 2022. godine donesen Kunming-montrealski globalni okvir za bioraznolikost, koji te opće obveze prevodi u 23 cilja što bi ih države trebale ostvariti do 2030.
Globalni ciljevi podijeljeni su u tri skupine: prvih osam odnosi se na smanjenje prijetnji bioraznolikosti, ciljevi od 9. do 13. na održivo korištenje prirode i koristi koje ona pruža ljudima, a ciljevi od 14. do 23. na alate i rješenja potrebna za provedbu. U toj je trećoj skupini i Cilj 18, prema kojem su države do 2025. trebale identificirati poticaje, uključujući subvencije, štetne za bioraznolikost, a do 2030. ih ukinuti, postupno povući ili reformirati te njihovu vrijednost globalno smanjiti za najmanje 500 milijardi dolara godišnje.
Nacionalna izvješća služe za provjeru koliko su države u njihovoj provedbi napredovale, a Hrvatska svoj doprinos prati kroz povezane nacionalne ciljeve. Napredak prema nacionalnom cilju da do 2026. identificira okolišno štetne subvencije, a do 2030. ih reformira ili ukloni, označila je kao “bez značajne promjene”. Uz globalni pokazatelj vrijednosti subvencija i drugih poticaja štetnih za bioraznolikost navela je da podaci nisu dostupni.
Osam godina bez pomaka
Hrvatska je procjenu potpora štetnih za bioraznolikost planirala još 2017. godine. Strategija i akcijski plan zaštite prirode za razdoblje od 2017. do 2025. godine predvidjeli su procjenu tih potpora te ukidanje ili reformu onih koje mogu izazvati najveće negativne učinke.
Sveobuhvatnu analizu pokrenula je tek u lipnju 2025. godine, gotovo osam godina poslije, kao jednu od aktivnosti zajedničkog europskog projekta tehničke potpore izradi nacionalnih planova obnove prirode Hrvatske, Nizozemske i Poljske. Analiza treba mapirati postojeće subvencije te procijeniti njihovu financijsku i socioekonomsku vrijednost i negativne učinke na bioraznolikost, a Ministarstvo zaštite okoliša navodi da bi rezultati trebali poslužiti i izradi hrvatskog plana obnove prirode.
U srpnju 2026. godine, devet godina nakon preuzimanja obveze, Hrvatska još nije imala objavljen cjelovit popis ni podatak o ukupnoj vrijednosti takvih potpora.
Što država zapravo subvencionira
Subvencije obuhvaćaju mnogo više od novca izravno isplaćenog poduzeću ili poljoprivredniku. U inventar mogu ući porezne olakšice, oslobođenja od trošarina, povlašteni krediti, državna jamstva, regulirane cijene i javno financirana infrastruktura koja djelatnost čini jeftinijom ili manje rizičnom. Takve mjere postoje u energetici, poljoprivredi, ribarstvu, šumarstvu, prometu, gradnji, rudarstvu i vodnom gospodarstvu. Rezultat zato snažno ovisi o tome što država odluči uključiti i kako procjenjuje ekološki učinak.
Očiti hrvatski kandidat za takvu procjenu jest oslobođenje od trošarine na plavi dizel u poljoprivredi. OECD je u izvješću “Policies for the Future of Farming and Food in Croatia“, objavljenom 2025., izračunao da je ta porezna olakšica od 2018. do 2022. iznosila prosječno 60,45 milijuna eura godišnje. Samo je 2022. iskorišteno 154,5 milijuna litara, uz procijenjenu potporu od oko 56 milijuna eura.
Ta vrijednost nije jednaka šteti nanesenoj prirodi, a OECD nije izračunao zaseban učinak olakšice na vrste i staništa. Ipak, organizacija navodi da naftni proizvodi čine 81 posto energije potrošene u hrvatskoj poljoprivredi i preporučuje postupnu reformu subvencije. Plavi dizel zato pokazuje kakve bi mjere hrvatski inventar morao ispitati, kome koriste i potiču li veću potrošnju fosilnih goriva ili intenzivniju proizvodnju.
Pozitivne mjere prebrojene, negativne još bez cijene
Hrvatsko izvješće prenosi podatak OECD-ove baze PINE prema kojem je od 2020. do 2025. godine bilo aktivno 16 ekonomskih instrumenata koji potiču očuvanje i održivo korištenje bioraznolikosti. To je broj instrumenata, a ne njihova novčana vrijednost. Za ukupnu vrijednost poticaja koji djeluju u suprotnom smjeru Hrvatska nema usporediv podatak.
Država je razvila i metodologiju zelenog označavanja proračuna, kojom se proračunske aktivnosti razvrstavaju kao pozitivne, neutralne, mješovite, negativne ili nepoznate prema šest okolišnih ciljeva. Metodologija je 2026. pilotno primijenjena na državni proračun, ali hrvatsko izvješće navodi da bi prihodi i porezni rashodi trebali biti uključeni tek u sljedećoj fazi. Time izvan prvog pregleda mogu ostati upravo olakšice poput plavog dizela.
Zeleno označavanje proračuna i popis štetnih subvencija pritom nisu isto. Označavanje pokazuje kako pojedine proračunske aktivnosti djeluju na okolišne ciljeve, dok cjelovit inventar mora obuhvatiti i poticaje koji se ne vide kao izravna državna potrošnja te procijeniti njihov utjecaj na bioraznolikost.
Što to znači za ljude i prirodu
Za ljude je ključno utvrditi tko prima potporu i tko bi platio njezinu reformu. Opću olakšicu i ciljanu pomoć kućanstvu ili malom gospodarstvu ne treba tretirati jednako. Naglo ukidanje bez zamjenskih mjera može povećati troškove hrane, energije ili prijevoza, zbog čega i globalni cilj zahtijeva pravednu i pravičnu reformu.
Za prirodu iznos subvencije predstavlja tek početak procjene. Potrebno je utvrditi mijenja li potpora proizvodnju ili potrošnju, povećava li korištenje zemljišta, goriva, vode, pesticida ili drugih resursa te kako se ti pritisci odražavaju na vrste, staništa i funkcioniranje ekosustava. Ista mjera može imati različite učinke ovisno o uvjetima korištenja i lokalnom okolišu.
Bez početnog popisa Hrvatska ne može pouzdano odrediti koje potpore treba prve reformirati, koliki su njihovi troškovi ni kome pretežno koriste. Istodobno ostaje nepoznato koliko javni novac uložen u obnovu i zaštitu prirode poništavaju druge proračunske odluke, porezne povlastice i preuzimanje poslovnih rizika djelatnosti koje stvaraju najveće pritiske na bioraznolikost.