Suša postaje političko-ekonomska kriza kada se klimatski manjak vode susretne s krajolikom stoljećima preuređivanim za odvodnju, intenzivnu poljoprivredu, industriju i rast naselja. Panonska proizvodnja ne ovisi samo o oborinama nego i o golemom sustavu nasipa, kanala i crpnih stanica koji mora stalno održavati protok vode između Dunava, Tise, oranica i naselja. Kada vodostaji padnu ispod dosega te infrastrukture, država ponovno ulazi javnim novcem kako bi održala krajolik oblikovan u razdoblju drukčijega vodnog režima.
Na vodomjernoj postaji Bezdan kod Sombora u Srbiji, 30. srpnja 2026. izmjeren je vodostaj Dunava od minus 131 centimetar. Ta brojka znači da je nulta točka vodomjera u Bezdanu postavljena je na 80,64 metra nadmorske visine, pa negativan vodostaj označava položaj površine vode u odnosu na lokalno utvrđenu mjernu nulu. Do 3. kolovoza izmjereni vodostaj spustio se na minus 163 centimetra. Pri vodostaju od minus 131 centimetar crpna stanica Bezdan II više nije mogla zahvaćati dovoljno vode iz Dunava za sjeverni dio hidrosustava Dunav–Tisa–Dunav. Pokrajinske vlasti pokrenule su hitno uklanjanje sedimenta i produbljivanje Baračkog dovodnog kanala, kojim voda dolazi do stanice te odobrile 270 milijuna dinara za radove i ponovno uspostavljanje dotoka.
Taj događaj sažima gotovo dva stoljeća panonske povijesti. Veliki dijelovi današnje mađarske Velike nizine, Vojvodine i rumunjskog Banata bili su sezonski plavljene ravnice, močvare, rukavci i pašnjaci. Regulacijama rijeka, nasipima i kanalima pretvarani su u oranice, naselja i prometne koridore. Tisa je nakon početka velikih regulacijskih radova 1846. skraćena za više od 400 kilometara, dok je u njezinu slivu izgubljeno više od 80 posto prirodnih poplavnih ravnica i močvara.
Manjak vlage u tlu od Balkana do Baltika
U Bačkoj je gradnja kanala počela krajem 18. stoljeća, a između 1957. i 1977. sustav je proširen u hidrosustav Dunav–Tisa–Dunav. Prema podacima Javnog vodoprivrednog poduzeća Vode Vojvodine, sustav danas služi odvodnji oko 1,06 milijuna hektara te ima tehničke mogućnosti dovođenja vode na približno 510.000 hektara. Koristi se i za vodoopskrbu industrije, plovidbu, prihvat otpadnih voda, ribarstvo i druge namjene, a održava se prihodima vodnog fonda iz proračuna i vodnim naknadama.
Zaustavljanje crpki u Bezdanu dogodilo se tijekom suše koja nije ograničena na Vojvodinu. Copernicus Climate Change Service izvijestio je da je proljeće 2026. u velikom dijelu Europe bilo više suše od prosjeka, uz izražen manjak vlage u tlu u pojasu od Balkana prema Baltiku. Europski opservatorij za sušu sredinom srpnja ocijenio je da su sušni uvjeti u velikom dijelu Europe ostali kritični, nakon visokih temperatura tijekom prve polovice mjeseca.
Za aktualni pad vodostaja u dunavskom slivu još nema objavljene atribucijske studije koja bi izračunala koliki je dio događaja posljedica antropogenog zatopljenja. Znanstveni zaključak šire je postavljen: viša temperatura povećava atmosfersku potražnju za vlagom, ubrzava gubitak vode iz tla i vegetacije te može pojačati posljedice manjka oborina. Istraživanja europske suše iz 2022. pokazala su da su izravni i odgođeni učinci zagrijavanja povećali njezinu težinu, ali ti rezultati ne mogu poslužiti kao numerička procjena za sušu 2026.
Kanali ne mogu raspodijeliti vodu koje nema
Povijesno preuređenje Panonske nizine određuje koliko će posljedice takvog manjka biti duboke. Sustav kanala i crpnih stanica povećao je sigurnost poljoprivredne proizvodnje, omogućio odvodnju viška vode i zaštitio naselja, ali je istodobno smanjio površinu na kojoj se voda prirodno zadržava. Stvorena je trajna ovisnost o održavanju infrastrukture i dovoljnom dotoku iz velikih rijeka.
Hidrosustav Dunav–Tisa–Dunav može odvoditi višak vode, preusmjeravati je i vraćati prema poljoprivrednim površinama. Ne može je proizvesti. Kada Dunav padne ispod razine s koje je crpke mogu zahvatiti, sustav doseže fizičku granicu: može raspodijeliti raspoloživu vodu, ali ne može nadomjestiti manjak u slivu. Produbljivanje dovodnog kanala kod Bezdana i snažnije crpljenje mogu privremeno vratiti dio kapaciteta. Međutim, svako tehničko povećanje zahvata otvara pitanje koliko vode ostaje u Dunavu, povezanim močvarama i nizvodnim područjima te koja će namjena dobiti prednost ako je nema dovoljno za sve.
Politička i ekonomska važnost hidrosustava nije u tome što je infrastruktura sama po sebi problematična. Odvodnja, obrana od poplava, vodoopskrba i navodnjavanje potrebne su javne funkcije. Pitanje je kako su njihove koristi i troškovi raspoređeni. Regulacija rijeka i odvodnja močvarnog zemljišta povećale su količinu obradive zemlje, mogućnost intenzivne proizvodnje i tržišnu vrijednost zemljišta. Te koristi nije stvorilo samo privatno ulaganje vlasnika nego i višestoljetno javno financiranje kanala, nasipa, crpki i održavanja vodotoka. Današnja vrijednost panonske poljoprivrede zato se ne može odvojiti od javne kontrole vode.
foto HINA/ Gordan Paniæ/ gp
Tko dobiva sigurnost, a tko plaća sušu
Tijekom suše javni novac ponovno ulazi u isti sustav kroz produbljivanje kanala, popravak crpnih stanica, subvencioniranje opreme za navodnjavanje i naknade za gubitke u proizvodnji. Hitnih 270 milijuna dinara za Bezdan konkretan je primjer takvog troška. Intervencija može biti nužna kako bi se održala opskrba, ali sama po sebi ne odgovara na pitanje tko će dobiti dodatno dovedenu vodu, za koju proizvodnju i pod kojim uvjetima.
Tehnička mogućnost navodnjavanja pritom nije jednaka stvarnoj dostupnosti vode. Iako Vode Vojvodine navode da D–T–D može dovoditi vodu na oko 510.000 hektara, popis poljoprivrede pokazao je da je u cijeloj Srbiji tijekom poljoprivredne 2022./2023. godine navodnjavano 8,3 posto korištenoga poljoprivrednog zemljišta. Podaci nisu izravno usporedivi jer prvi opisuju tehnički potencijal jednoga sustava, a drugi stvarno navodnjavanje u cijeloj državi, ali pokazuju da izgrađeni kapacitet sam po sebi ne jamči pristup vodi.
Pristup ovisi o položaju zemljišta, priključku na kanalsku mrežu, mogućnosti financiranja crpki i sustava za navodnjavanje, dozvolama te pravilima koja određuju prvenstvo pojedinih korisnika. Dostupni zbirni podaci ne pokazuju dovoljno jasno kako se voda iz sustava raspodjeljuje prema veličini gospodarstava, kulturama i krajnjim korisnicima. Bez takvih podataka nije moguće pouzdano utvrditi tko dobiva najveću korist od novih javnih ulaganja.
Tko plaća prilagodbu na nestašicu vode?
Sličan politički izbor vidljiv je u Mađarskoj, gdje se tijekom službeno proglašenog razdoblja dugotrajne nestašice vode određeni poljoprivredni korisnici oslobađaju vodne naknade, a omogućuje se i izvanredno navodnjavanje. Država tako dio troška prilagodbe preuzima na sebe, ali ostaje pitanje potiče li pomoć smanjivanje dugoročne potrošnje ili održava proizvodnju koja postaje sve ovisnija o dodatnom zahvaćanju. OECD je 2026. upozorio da je Mađarska doživjela sušu u 23 od prethodnih 30 godina te da je Velika nizina među najizloženijim područjima.
Europska komisija u strategiji o otpornosti vodnih sustava: European Water Resilience Strategy, iz 2025. prednost daje smanjivanju potražnje i prekomjernih zahvaćanja, zatim učinkovitijoj uporabi i ponovnom korištenju vode. Povećavanje ponude novim zahvatima i infrastrukturom trebalo bi dolaziti tek nakon tih mjera. Komisija je postavila neobvezujući cilj da se učinkovitost uporabe vode u Europskoj uniji do 2030. poveća za najmanje deset posto.
Uredba (EU) 2024/1991 o obnovi prirode među mogućim mjerama navodi ponovno povezivanje mrtvaja i riječnih rukavaca, obnovu meandara, uklanjanje prepreka te davanje više prostora prirodnoj dinamici rijeka. Takve mjere mogu povećati zadržavanje vode u krajoliku, ali njihova primjena nije samo tehnički zahvat. Traži odluke o korištenju zemljišta koje danas ima vlasnike, proizvodnu funkciju i tržišnu vrijednost.
Poljoprivreda je prema Europskoj agenciji za okoliš najveći neto potrošač vode u Europi jer se velik dio zahvaćene vode izgubi isparavanjem ili ugradi u biljnu masu i ne vraća se neposredno u vodotok. To treba razlikovati od ukupnog zahvaćanja, u kojem energetika i hlađenje elektrana u nekim državama mogu imati veći udio, ali znatan dio vode vraćaju u sustav. Potražnja za navodnjavanjem mogla bi rasti sa zagrijavanjem, osobito u južnim i dijelovima srednje Europe.
Europa mora odlučiti koja će se potrošnja smanjivati
Veća učinkovitost navodnjavanja zato neće automatski smanjiti pritisak na rijeke. Ako se voda ušteđena na jednoj parceli iskoristi za širenje navodnjavane površine, uzgoj zahtjevnijih kultura ili povećanje prinosa, ukupna potrošnja na razini sliva može ostati jednaka ili porasti. Taj je povratni učinak dobro opisan u literaturi, ali njegova veličina ovisi o cijenama, pravilima zahvaćanja, proizvodnim odlukama i lokalnoj hidrologiji.
Stvarno smanjivanje potrošnje zato zahtijeva ograničenja ukupnog zahvaćanja, mjerenje potrošnje i odluku o tome što se događa s ušteđenom vodom. Politički izbor obuhvaća kulture koje se subvencioniraju, uvjete pod kojima se javnim novcem financira navodnjavanje, cijenu vode za velike korisnike te količinu koja mora ostati u rijekama, močvarama i podzemlju.
U Panonskoj nizini obnova vodnog ciklusa otvorit će pitanja naknada vlasnicima, otkupa ili zamjene zemljišta, promjene poljoprivrednih potpora i drukčijeg izbora kultura. Budući da Dunav, Tisa, podzemne vode i kanalski sustavi prelaze državne granice, odluke Mađarske, Srbije i Rumunjske ne mogu se donositi samo unutar nacionalnih sustava upravljanja.
Time se zatvara povijesni krug. Javna je vlast nekoć financirala uklanjanje vode kako bi povećala površinu oranica, vrijednost zemlje i proizvodnju. Sada mora odlučiti koliko će prostora vratiti vodi, čija će se potrošnja smanjivati i tko će platiti prilagodbu. Zaustavljene crpke u Bezdanu pokazuju da ni najveći kanalski sustav ne može održavati proizvodni krajolik kada voda padne izvan njegova dosega. To je pouka za cijelu Europu.
foto HINA/ Gordan Paniæ/ gp