Nekoliko kilometara dalje, u devetom okrugu, spalionica otpada izgleda gotovo poput umjetničkog djela. Šarena pročelja, nepravilne linije i velika zlatna kugla na vrhu dimnjaka svakodnevno privlače pozornost prolaznika i turista. Malo tko bi na prvi pogled pomislio da se iza takve arhitekture nalazi postrojenje u kojem se godišnje spaljuju stotine tisuća tona komunalnog otpada.
To su dva lica bečkog sustava gospodarenja otpadom, koji u gradu s više od dva milijuna stanovnika ima važnu ulogu ne samo u zbrinjavanju smeća nego i u proizvodnji energije.
Austrijska prijestolnica danas raspolaže s četiri velika postrojenja za termičku obradu otpada – Spittelau, Flötzersteig, Simmeringer Haide i Pfaffenau. Prema podacima energetske tvrtke Wien Energie, u njima se godišnje obrađuje više od milijun tona različitih vrsta otpada, uključujući komunalni i industrijski otpad te kanalizacijski mulj.
Energija oslobođena njihovim spaljivanjem koristi se za proizvodnju električne energije i daljinsko grijanje desetaka tisuća kućanstava te brojnih javnih ustanova.
No, pitanje koje se nameće nije samo koliko se energije dobiva iz otpada, nego i kako se život uz velika industrijska postrojenja odražava na svakodnevicu građana.
Flötzersteig – najstarija spalionica gotovo pred kućnim pragom
U 16. bečkom okrugu Ottakring, na adresi Flötzersteig 12, nalazi se najstarija spalionica komunalnog otpada u Austriji.
Postrojenje je počelo raditi 25. travnja 1963. godine, nakon što je Beč krajem pedesetih godina prošlog stoljeća odlučio modernizirati način zbrinjavanja sve većih količina gradskog otpada.
Za razliku od većine industrijskih pogona koje bismo očekivali na rubnim dijelovima grada, Flötzersteig se nalazi neposredno uz stambeno područje.
Visoki bijeli dimnjak uzdiže se iznad okolnih kuća, a između postrojenja i dijela stambenih objekata nalazi se tek cesta. Fotografije snimljene na toj lokaciji jasno prikazuju koliko se svakodnevni život stanovnika i industrijska infrastruktura nalaze blizu jedno drugome.
Prema podacima Wien Energie, u Flötzersteigu se godišnje termički obrađuje oko 200.000 tona preostalog komunalnog otpada.
Spaljivanjem se proizvodi približno 470.000 megavatsati toplinske energije godišnje, koja se predaje sustavu daljinskog grijanja. Prema podacima tvrtke, ta energija pridonosi opskrbi oko 55.000 kućanstava, ali i velikih javnih objekata, među kojima su bolničke ustanove i sportski kompleksi.
Postrojenje je tijekom desetljeća više puta modernizirano, posebice u dijelu sustava za pročišćavanje dimnih plinova.
No, njegova lokacija otvara pitanje koje se ne može riješiti samo tehničkim podacima: koliko je prihvatljivo da veliko industrijsko postrojenje bude smješteno preko puta stambenih kuća?
Spittelau – kada spalionica postane umjetničko djelo
Potpuno drukčiju sliku pruža spalionica Spittelau u devetom bečkom okrugu Alsergrund.
Njezina šarena fasada, nepravilno raspoređeni prozori, zlatni ukrasi i velika kugla na vrhu dimnjaka učinili su je jednom od najneobičnijih građevina austrijske prijestolnice.
Spalionica je počela raditi 1971. godine, a nakon velikog požara 1987. gotovo je potpuno obnovljena. Za njezino novo arhitektonsko oblikovanje angažiran je austrijski umjetnik i zagovornik zaštite okoliša Friedensreich Hundertwasser.
Umjetnik je pristao na projekt uz zahtjev da postrojenje zadovoljava visoke standarde zaštite okoliša. Njegovo arhitektonsko rješenje dovršeno je 1992. godine.
Danas Spittelau djeluje gotovo nestvarno, posebice noću. Osvijetljena zlatna kugla iznad industrijskog kompleksa izdvaja se na tamnom nebu, dok šarene fasade stvaraju dojam da je riječ o muzeju ili neobičnoj turističkoj znamenitosti, a ne postrojenju za spaljivanje otpada.
Ipak, iza te fasade odvija se intenzivan industrijski proces.
Prema podacima Wien Energie, u Spittelau se godišnje termički obrađuje oko 280.000 tona komunalnog otpada. Dobivena energija koristi se za daljinsko grijanje više od 60.000 kućanstava i proizvodnju električne energije koja, prema procjenama tvrtke, odgovara potrebama približno 50.000 kućanstava.
Spittelau je tako istodobno industrijski objekt, dio gradske energetske infrastrukture i arhitektonska znamenitost koju posjećuju ljudi iz cijeloga svijeta.
Što o životu uz spalionicu kažu građani?
Tijekom snimanja reportaže u blizini Spittelaua razgovarali smo s nekoliko građana koji ondje žive ili svakodnevno prolaze.
Njihova iskustva nisu jednaka.
Fridolin smatra da rad spalionice može utjecati na kvalitetu zraka. Kaže kako povremeno osjeća specifičan miris, posebice ovisno o smjeru vjetra, dok ga drugim danima uopće ne primjećuje.
Alex ima drukčije mišljenje. Prema njegovu iskustvu, veći problem u tom dijelu grada predstavljaju promet i ispušni plinovi motornih vozila nego sama spalionica.
Tibor je situaciju usporedio s iskustvima iz Budimpešte, gdje su se slična industrijska postrojenja tijekom godina modernizirala ugradnjom sustava za pročišćavanje dimnih plinova.
Nane i Julijana nisu izrazile zabrinutost zbog kvalitete zraka, navodeći kako nemaju pritužbi na život i boravak u tom dijelu grada.
Posebno je zanimljiva izjava Lukasa, koji već deset godina živi u blizini postrojenja.
Iako kaže da tijekom tog razdoblja nije imao problema zbog njegova rada, smatra da velikim spalionicama ipak nije mjesto u središtu grada.
Različita iskustva građana pokazuju kako se prisutnost industrijskog postrojenja može doživljavati na više načina – od prihvaćanja kao sastavnog dijela gradskog života do zabrinutosti zbog njegove blizine stanovima.
Pritom osobna iskustva građana, kao ni mirisi koje povremeno osjećaju, sama po sebi nisu dokaz o razini onečišćenja zraka. Za takve su zaključke potrebna sustavna mjerenja i stručne analize.
Simmeringer Haide – gdje završavaju industrijski i opasni otpad
U 11. bečkom okrugu Simmering nalazi se jedan od najsloženijih industrijskih kompleksa za termičku obradu otpada u austrijskoj prijestolnici – Simmeringer Haide.
Za razliku od spalionica koje se prvenstveno bave komunalnim otpadom iz kućanstava, ovo je postrojenje namijenjeno i obradi posebnih kategorija otpada, uključujući industrijski i opasni otpad, otpad iz zdravstvenih ustanova te kanalizacijski mulj.
Kompleks, čiji rad počinje 1980. godine, prepoznatljiv je po brojnim dimnjacima, visokim industrijskim zgradama, sustavima cjevovoda i velikim metalnim konstrukcijama.
U dnevnim snimkama dominiraju industrijski objekti i dimnjaci, dok noćna rasvjeta cijelom kompleksu daje gotovo futuristički izgled.
Prema referentnim podacima Grada Beča i Wien Energie, u postrojenju se godišnje obrađuje približno 100.000 tona komunalnog otpada, 110.000 tona industrijskog i komercijalnog otpada te više od 225.000 tona kanalizacijskog mulja.
Za obradu različitih vrsta otpada koriste se dvije rotacijske peći i četiri peći s fluidiziranim slojem. Opasni otpad u rotacijskim pećima termički se obrađuje na temperaturama od približno 1200 Celzijevih stupnjeva.
Prema podacima Grada Beča, energetski učinak postrojenja iznosi približno 450.000 megavatsati toplinske i 50.000 megavatsati električne energije godišnje.
Simmeringer Haide time ima dvostruku zadaću: kontroliranu obradu otpada koji zahtijeva posebne postupke te iskorištavanje proizvedene energije za gradski sustav.
Upravo je takvo postrojenje primjer koliko je pitanje gospodarenja otpadom složenije od samog odvoza smeća iz kućanstava.
Pfaffenau – suvremena tehnologija uz Dunavski kanal
Nedaleko od Simmeringer Haidea, također u 11. okrugu, smještena je spalionica Pfaffenau, otvorena u rujnu 2008. godine.
Riječ je o suvremenom postrojenju za termičku obradu komunalnog otpada, čija arhitektura i tehnologija predstavljaju noviju generaciju bečkih spalionica.
Za razliku od Spittelaua s prepoznatljivim Hundertwasserovim oblikovanjem ili starijeg Flötzersteiga, Pfaffenau ima jednostavniji, suvremeni industrijski izgled.
Smještena je u industrijskom dijelu Simmeringa, u blizini Dunavskog kanala.
Širi fotografski kadrovi prikazuju zanimljiv odnos između velikog industrijskog postrojenja, Dunavskog kanala i vjetroelektrana u okolnom krajoliku, otkrivajući kako se različiti oblici energetske i komunalne infrastrukture nalaze na istom širem gradskom području.
Prema podacima Grada Beča, u Pfaffenau se godišnje obrađuje oko 250.000 tona komunalnog otpada.
Pritom se proizvodi približno 65 gigavatsati električne energije i 410 gigavatsati toplinske energije godišnje.
Proizvedena električna energija odgovara godišnjim potrebama približno 25.000 kućanstava, dok je količina toplinske energije usporediva s godišnjom potrošnjom oko 50.000 kućanstava.
Postrojenje ima dvostruku liniju za spaljivanje otpada i četverostupanjski sustav za pročišćavanje dimnih plinova, čija je svrha smanjivanje emisija štetnih tvari.
Pfaffenau je jedan od primjera bečkog nastojanja da se otpad koji nije moguće materijalno oporabiti iskoristi kao izvor energije umjesto da završi na odlagalištu.
Energija iz otpada – korist za grad, ali i ekološka pitanja
Sva četiri bečka postrojenja dio su sustava koji nastoji smanjiti količinu otpada namijenjenog odlaganju i istodobno proizvesti korisnu energiju.
Važno je pritom razlikovati recikliranje od termičke obrade.
Dok se recikliranjem materijali poput papira, stakla, plastike i metala vraćaju u proizvodnju, termičkom obradom otpada dobiva se energija, ali se dio materijala nepovratno gubi.
Nakon spaljivanja ostaju pepeo, troska i ostaci postupaka pročišćavanja dimnih plinova. Dio metala može se izdvojiti za ponovno iskorištavanje, dok preostali materijali zahtijevaju odgovarajuću obradu ili odlaganje.
Wien Energie ističe da njezina postrojenja koriste suvremene sustave za pročišćavanje dimnih plinova te da su izmjerene emisije zakonski reguliranih onečišćujućih tvari u godišnjem prosjeku znatno ispod propisanih graničnih vrijednosti.
Međutim, spaljivanje otpada nije proces bez utjecaja na okoliš. Uz ostatke izgaranja i potrebu za njihovim zbrinjavanjem, nastaju i emisije ugljikova dioksida, osobito izgaranjem materijala fosilnog podrijetla poput plastike.
Stoga se opravdanost ovakvih postrojenja ne može promatrati samo kroz količinu proizvedene topline i električne energije, nego i kroz usporedbu s drugim načinima obrade otpada, mogućnostima recikliranja, emisijama te zaštitom stanovništva.
Beč već planira nove spalionice i modernizaciju postojećih
Pitanje budućnosti bečkih postrojenja za obradu otpada ponovno je aktualizirano tijekom 2026. godine.
Bečko gradsko vijeće 23. rujna jednoglasno je odobrilo početak planiranja novog postrojenja za obradu otpada na području Rautenwega, u 22. okrugu Donaustadt.
Prema predstavljenim planovima, novo bi postrojenje trebalo kombinirati izdvajanje vrijednih sirovina iz preostalog otpada s njegovom energetskom oporabom.
Početak gradnje predviđa se najranije 2030., a početak rada 2034. godine.
Istodobno se od 2035. planiraju obnove starijih spalionica Spittelau i Flötzersteig.
Gradske vlasti projekt obrazlažu rastom broja stanovnika, potrebom za sigurnim gospodarenjem otpadom te nastojanjem da Beč zadrži vlastite kapacitete za njegovu obradu.
To pokazuje da austrijska prijestolnica i u budućnosti računa na termičku obradu otpada kao dio svojeg komunalnog i energetskog sustava.
Spalionice u gradovima – nužnost ili problem koji treba premjestiti?
Četiri bečke spalionice, četiri različite arhitektonske i tehnološke priče, ali jedno zajedničko pitanje.
S jedne strane, postrojenja zbrinjavaju velike količine otpada, smanjuju potrebu za njegovim odlaganjem i proizvode energiju kojom se griju brojni domovi, bolnice i javne ustanove.
S druge strane, riječ je o velikim industrijskim kompleksima, od kojih su neki smješteni neposredno uz stambene četvrti.
Spittelau pokazuje kako spalionica može postati arhitektonska znamenitost. Flötzersteig otkriva koliko industrija može biti blizu domovima građana. Simmeringer Haide svjedoči o složenosti zbrinjavanja posebnih i opasnih vrsta otpada, dok Pfaffenau predstavlja suvremeniji pristup njegovoj termičkoj obradi.
No, čak ni najmodernija tehnologija ne uklanja potrebu za javnim nadzorom, transparentnim podacima o emisijama i razgovorom s ljudima koji žive uz takva postrojenja.
Beč je izgradio sustav u kojem se otpad ne promatra samo kao komunalni problem, nego i kao izvor energije. Istodobno iskustva stanovnika pokazuju da pitanje prihvatljivosti industrijskih objekata u gradskim četvrtima ostaje otvoreno.
Treba li velike spalionice graditi unutar milijunskih gradova, ondje gdje nastaje otpad i gdje se dobivena energija može neposredno iskoristiti, ili ih, unatoč suvremenim sustavima zaštite okoliša, ipak treba smještati dalje od stambenih naselja?
Bečki primjer pokazuje da odgovor na to pitanje nije jednostavan.