Osoba koja tijekom toplinskog vala živi u pregrijanom stanu, nema novca za hlađenje i ne može prilagoditi radno vrijeme nema isti prostor za suočavanje s klimatskim stresom kao osoba koja ima hlad, siguran prihod i dostupnu zdravstvenu skrb. Iako su obje izložene istoj vanjskoj temperaturi, njihove mogućnosti odmora, zaštite i djelovanja bitno se razlikuju.
Način na koji se ljudi psihički nose s klimatskom krizom nije samo pitanje emocionalne otpornosti, već ovisi o konkretnim životnim uvjetima: kvaliteti stanovanja, radnim uvjetima, prihodima, dostupnosti javnih službi i povjerenju da će institucije reagirati kada nastupi opasnost.
Psihološke načine suočavanja zato nije dovoljno promatrati neovisno o društvenim i materijalnim okolnostima u kojima ljudi pokušavaju golemu i teško rješivu prijetnju razložiti na manje zadatke, povezati se s drugima i prepoznati učinak vlastitog ili zajedničkog djelovanja.
Klimatska anksioznost između opterećenja i klimatskog djelovanja
Jedan dio te složene slike prikazuje metaanaliza “Climate Change Anxiety: A Meta-Analysis“, objavljena 2025. u časopisu Global Environmental Change. Rad je objedinio 94 istraživanja sa 170.747 odraslih sudionika iz 27 zemalja. Klimatska anksioznost bila je povezana sa slabijom subjektivnom dobrobiti i većim psihološkim opterećenjem, ali istodobno i s većom namjerom prookolišnog ponašanja, kolektivnim klimatskim djelovanjem, podrškom klimatskim politikama i privatnim prookolišnim ponašanjem.
Autori rezultate tumače kao pokazatelj dvojne prirode klimatske anksioznosti: ona može biti psihološko opterećenje, ali je ujedno povezana s odgovorima usmjerenima na djelovanje. Budući da su uključena istraživanja bila korelacijska, meta-analiza ne može pokazati potiče li klimatska anksioznost djelovanje, povećava li uključenost u klimatska pitanja anksioznost ili se ta dva procesa međusobno pojačavaju.
Ključno pitanje stoga postaje što pojedinac može učiniti s tom zabrinutošću. Prijetnja veličine klimatske krize lako postaje apstraktna i nesavladiva: pojedinac ne može sam zaustaviti zagrijavanje planeta, promijeniti energetsku politiku ili zaštititi cijeli grad od poplave. Psihičko nošenje postaje lakše kada se problem može prevesti u ograničen cilj, primjerice, zaštitu radnika tijekom vrućina, sadnju hlada u određenoj ulici, energetsku obnovu jedne zgrade ili pripremu susjedstva za poplavu.
Zajedničko klimatsko djelovanje smanjuje osjećaj nemoći
U tematskom izvješćeu britanske Agencije za zdravstvenu sigurnost, istraživači su pregledali mnoštvo istraživanja o klimatskim promjenama i mentalnom zdravlju. Dobili su umjereno pouzdane dokaze da grupne aktivnosti mogu pomoći ljudima u obradi klimatskih emocija i razvoju osjećaja da imaju priliku djelovati. U proučenim programima sudionici su se uključivali u građansku znanost, klimatske razgovore, radionice i druge aktivnosti u zajednici. Na primjer, australski program građanske znanosti pokazuje da je sudjelovanje u programu praćenja bioraznolikosti povećalo samoučinkovitost i osjećaj povezanosti s prirodom, osobito među sudionicima bez prethodnog volonterskog iskustva. Autori te promjene razmatraju kao moguće dodatne koristi građanske znanosti, ali nisu utvrdili poboljšanje ukupne psihičke dobrobiti.
Takve aktivnosti ne pomažu nužno zato što ljude odvraćaju od problema ili ih uvjeravaju da će sve završiti dobro. One velik problem pretvaraju u određeni odnos, prostor i zadatak. Umjesto opće brige zbog toplinskih valova, grupa može evidentirati dijelove naselja bez hlada, organizirati pomoć starijim stanovnicima ili tražiti promjenu radnog vremena tijekom najveće vrućine. Umjesto osjećaja da se priroda svugdje uništava, ljudi mogu pratiti stanje lokalnog vodotoka ili sudjelovati u obnovi određenog staništa.
Međutim, dokazi o tome koje aktivnosti najbolje štite mentalno zdravlje još su ograničeni. Nije moguće zaključiti da će svako volontiranje, klimatski kafić ili građanska inicijativa smanjiti anksioznost niti se zna kome takvi programi najviše koriste. U nekim istraživanjima obrazovni programi o klimi nisu proizveli jasnu promjenu emocija, a moguće je i da dugotrajno djelovanje bez rezultata vodi iscrpljenosti.
Uloga nade u klimatskoj anksioznosti
U pokušaju da objasne zašto klimatska zabrinutost neke ljude potiče na djelovanje, dok kod drugih ostaje povezana s osjećajem nemoći, istraživači ispituju i ulogu nade. Istraživanje objavljeno 2026. u časopisu Cambridge Prisms: Global Mental Health među 2844 sudionika iz Egipta, Jordana, Palestine i Libanona pronašlo je da je veća klimatska anksioznost bila povezana s manjom općom nadom i većim psihološkim stresom. Međutim, nada je objasnila tek malen dio te veze, a presječni dizajn ne može dokazati da bi njezino jačanje smanjilo stres.
Autori i sami zaključuju da nadu ne treba smatrati središnjim mehanizmom, nego jednim od više mogućih psiholoških resursa.
Važno je kazati i da istraživanje nije mjerilo nadu usmjerenu posebno na klimatsku krizu, nego opću procjenu sudionika da u životu mogu pronalaziti mogućnosti i putove prema cilju. Zbog toga se iz ovih rezultata ne može zaključiti koje bi vrste klimatskog djelovanja mogle ojačati nadu niti bi li takva promjena poboljšala mentalno zdravlje.
U tom smislu nada nije uvjerenje da će se problem nekako riješiti. Ona može značiti sposobnost da se prepozna sljedeći ostvariv korak, pronađe više putova prema cilju i nastavi djelovati kada prvi pokušaj ne uspije. Takva nada ima čvršće uporište kada čovjek ne djeluje sam, kada može vidjeti učinak zajedničkog rada i kada rješenje ne ovisi samo o njegovoj osobnoj potrošnji, disciplini ili osjećaju krivnje. No mogućnost prepoznavanja ostvarivih koraka nije jednako raspoređena. Ovisi i o tome postoje li stvarni materijalni i institucionalni uvjeti u kojima se ti koraci mogu poduzeti.
Stanovanje i javne službe utječu na klimatski stres
Protokol “Locating the built environment within existing empirical models of climate change and mental health“, objavljen 2025. u časopisu BMJ Open, predlaže da se veza klimatskih promjena i mentalnog zdravlja proučava zajedno sa stanovanjem, ulicama, naseljima i javnim uslugama. Riječ je o planu sustavnog pregleda, ne o gotovim rezultatima, no važnost protokola leži u promjeni pitanja: umjesto da se promatra samo kako pojedinac emocionalno reagira na klimu, ispituje se kako izgrađeni okoliš povećava ili smanjuje izloženost, osjetljivost i sposobnost oporavka.
Sustavni pregled “Built environment features: Predictors or effect modifiers of post-disaster mental health outcomes?“, objavljen 2026. u časopisu Social Science & Medicine, pronašao je 22 istraživanja koja su povezivala mentalne posljedice uragana, suša, toplinskih valova i poplava s obilježjima stanovanja i naselja. Proučavani su tip stanovanja, stupanj urbaniziranosti, pokrov tla i društvena ranjivost susjedstva. Rezultati su bili neujednačeni, a većina istraživanja presječna i provedena u SAD-u, zbog čega autori upozoravaju da još nema dovoljno dokaza za jednostavne univerzalne zaključke.
Ipak, u svom ovom metodološkom “kaosu”, postoje i konkretniji nalazi. U australskom randomiziranom istraživanju energetske obnove domova 984 starijih osoba s niskim prihodima, zahvati na kućama poboljšali su unutarnju temperaturu, kvalitetu života i pokazatelje mentalnog zdravlja te smanjili zimske zdravstvene troškove. To je jedan od rijetkih primjera u kojem se psihičko stanje nije pokušalo mijenjati samo razgovorom ili terapijom, nego poboljšanjem uvjeta u kojima ljudi žive (izvješće UKHSA-e, str. 30.).
Mentalno zdravlje traži sustavnu podršku
Stručna psihološka pomoć ostaje potrebna kada klimatski događaji ostave posljedice koje ozbiljno narušavaju život. Najviše dokaza postoji za pomoć nakon požara, poplava i uragana: pojedini programi kognitivno-bihevioralne terapije smanjili su simptome posttraumatskog stresnog poremećaja, depresije i nesanice među ljudima koji su morali napustiti domove. Mnogo se manje zna o intervencijama za ljude koji osjećaju dugotrajnu zabrinutost zbog budućnosti ili postupnih promjena poput suše, porasta temperatura i propadanja okoliša.
Svjetska zdravstvena organizacija zato klimatske posljedice za mentalno zdravlje ne promatra samo kao zadatak psihijatrije i psihologije. Klimatske promjene pogoršavaju društvene, okolišne i gospodarske čimbenike koji djeluju na psihičko stanje, dok su sustavi pomoći u mnogim zemljama i dalje nedostupni dijelu stanovništva.
Ljudi se lakše nose s klimatskom krizom kada njezine posljedice mogu pretvoriti u konkretne zadatke, kada ih ne moraju obavljati sami i kada iza njih postoje javne službe i institucije sposobne provesti promjene. Od ljudi se ne može očekivati da se psihološki prilagođavaju sve težim uvjetima ako im se istodobno ne daje stvarna mogućnost da te uvjete promijene. Briga za mentalno zdravlje u klimatskoj krizi zato podrazumijeva i smanjivanje same izloženosti, nesigurnosti i osjećaja nemoći koji tu krizu čine psihološki nepodnošljivom.