Dok se u turskoj Antalyji pregovara o novcu za borbu protiv klimatske krize, većina prethodnih obećanja bogatih država istekla je krajem 2025. Novi planovi izostaju upravo u vrijeme kada potrebe za zaštitom od poplava, suša i ekstremnih vrućina rastu. Prema Carbon Briefu, godišnja vrijednost sada poznatih višegodišnjih obećanja za ostatak desetljeća oko 70 posto je niža od vrijednosti ranijih najava. Pad je to s oko 40 milijardi dolara u prethodnom razdoblju na 11,7 milijardi dolara nakon 2025., što je 28,3 milijarde dolara, odnosno oko 70 posto manje obećanih sredstava godišnje.
Analiza se temelji na evidenciji organizacija NRDC i E3G te obuhvaća obećanja 23 razvijene države i Europske unije kao zasebnog financijera. Samo je pet država nakon prethodnog ciklusa objavilo nova višegodišnja obećanja za javna sredstva, a među najvećim donatorima to je učinilo samo Ujedinjeno Kraljevstvo. Njemačka i Francuska zasad nisu odredile nove ciljeve, a Sjedinjene Države povukle su se iz Pariškog sporazuma.
Pad novih obećanja ne znači da su stvarne uplate već pale za 70 posto. Posljednji cjeloviti podaci OECD-a pokazuju da su razvijene zemlje 2024. osigurale i mobilizirale 136,7 milijardi dolara klimatskog financiranja, računajući javne izvore i privatni kapital pokrenut javnom potporom. Koliko će biti isplaćeno narednih godina još nije poznato. Upravo je ta neizvjesnost problem za države koje moraju donositi dugoročne odluke o javnoj infrastrukturi.
Obveze su istekle, troškovi ostaju
Njemačka i Francuska prethodno su najavile da će do 2025. dosegnuti po šest milijardi eura javnog klimatskog financiranja godišnje, ali nove iznose još nisu potvrdile. Japan i Norveška, premda važni donatori, ne objavljuju zasebne višegodišnje ciljeve za javni dio potpore, pa ih Carbon Brief izostavlja iz izračuna. Obećanja su pritom samo jedan dio ukupnog financiranja: neke države mogu nastaviti s uplatama i bez novih javnih najava.
Ujedinjeno Kraljevstvo najavilo je oko šest milijardi funti klimatske pomoći iz razvojnog proračuna tijekom tri godine od 2026./2027. te dodatnih 6,7 milijardi drugih javnih instrumenata, uključujući one koji potiču privatna ulaganja. Nova metodologija daje dojam povećanja, dok usporedba samih sredstava pomoći pokazuje smanjenje. Britansko neovisno Povjerenstvo za procjenu učinka pomoći procjenjuje da će ukupna razvojna pomoć do 2027./2028. pasti 42 posto u odnosu na 2023., nakon odluke vlade da smanjenjem pomoći financira veće obrambene izdatke.
Pariškim sporazumom razvijene su se države obvezale pomagati zemljama u razvoju. Na COP29 u Bakuu 2024. dogovoreno je mobiliziranje najmanje 300 milijardi dolara godišnje do 2035., uz vodeću ulogu razvijenih zemalja, te širi cilj od 1,3 bilijuna dolara iz javnih i privatnih izvora. Međutim, ti zajednički ciljevi ne određuju koliko će pojedina država dati bespovratno, a koliko kroz zajmove ili poticanje investitora. Upravo zato NRDC i E3G traže predvidljiva višegodišnja javna izdvajanja.
Rezovi su politički izbor
Neizvjesnost je dio šireg smanjivanja međunarodne razvojne pomoći. Prema OECD-u, neto pomoć zemalja donatora pala je 2025. za 23,3 posto, najviše u jednom godišnjem razdoblju otkako postoje te evidencije. OECD na temelju proračunskih planova i ankete među donatorima projicira daljnji pad od 6,9 posto u 2026. Riječ je o prognozi i o široj kategoriji pomoći, koja obuhvaća mnogo više od klimatskih projekata.
OECD kao glavne pokretače rezova navodi proračunsku štednju, geopolitičke napetosti, veće vojne izdatke i promjenu političkih prioriteta. Pet najvećih donatora, SAD, Njemačka, Francuska, Japan i Ujedinjeno Kraljevstvo, činilo je 93 posto ukupnog smanjenja neto pomoći u 2025., od čega se oko 70 posto odnosilo na SAD. U tim odlukama vidi se da je raspodjela javnog novca političko pitanje: vlade određuju koji će rashodi biti zaštićeni, a koji prepušteni rezovima.
Europska unija istodobno ističe da ostaje najveći izvor međunarodnog javnog klimatskog financiranja. Prema Vijeću EU-a, EU i članice u 2025. prijavile su rekordne 32,3 milijarde eura javnih sredstava te 9,3 milijarde mobiliziranog privatnog kapitala. Od javnih sredstava 41 posto bilo je bespovratno. Obveza Europske komisije u postojećem proračunu traje do 2027., a o sljedećem se još pregovara. Visoki dosadašnji doprinosi zato ne daju odgovor o budućim obvezama, navodi Carbon Brief.
Tko se prilagođava, a tko zadužuje?
Prema novom UNEP-ovu izvješću Adaptation Gap Report 2026: Ready? Not, zemljama u razvoju za prilagodbu će 2035. trebati oko 305 milijardi dolara godišnje. Procjena se temelji na nacionalnim planovima i modeliranim troškovima. Međunarodno javno financiranje prilagodbe iznosilo je 2024. između 28,2 i 31,7 milijardi dolara. Čak i ostvari li se težnja da se pomoć utrostruči, UNEP računa da bi time bilo pokriveno samo 20 do 29 posto procijenjenih potreba.
Iza tih iznosa stoje vodovodi, zaštita naselja od poplava, prilagodba poljoprivrede i javno zdravstvo. Kad je budući priljev neizvjestan, siromašnije države i lokalne zajednice teže odlučuju koje će radove financirati, odgoditi ili platiti zaduživanjem. Na kraju su izloženiji ljudi koji ovise o javnim uslugama i prihodima od rada, osobito ondje gdje se gospodarstvo oslanja na poljoprivredu. UNEP upozorava i da administrativne prepreke dodatno otežavaju pristup postojećim sredstvima.
Novac pritom nije ravnomjerno raspoređen. OECD bilježi da je 2024. najviše klimatskog financiranja otišlo državama sa srednjim dohotkom. Države s niskim dohotkom dobile su 9,6 milijardi dolara, manje od 11,1 milijarde u 2022. Samo četvrtina ukupnog iznosa u 2024. bila je namijenjena prilagodbi. Takva raspodjela postavlja pitanje kako financirati zaštitu stanovništva ondje gdje su javni proračuni najslabiji, a projekti teško privlače privatne ulagače.
Pomoć koja povećava dug
Prema Oxfamovoj analizi, od 106 milijardi dolara prijavljenog javnog klimatskog financiranja za 2024. oko 69 milijardi, odnosno 65 posto, isplaćeno je kao zajam. Organizacija procjenjuje da stvarna vrijednost ukupne potpore, službeno iskazane na gotovo 137 milijardi dolara, iznosi 33 do 45 milijardi kada se zajmovi i drugi instrumenti računaju prema bespovratnoj protuvrijednosti i procijenjenom klimatskom udjelu. To je Oxfamova metodološka procjena, različita od OECD-ova prikaza financijskih tokova.
Za stanovništvo zemalja primateljica razlika između bespovratne potpore i zajma vrlo je konkretna. Kredit može omogućiti hitno ulaganje u zaštitu od suše ili poplava, ali stvara dug koji se vraća iz budućih javnih prihoda. Iz istih proračuna financiraju se škole, zdravstvo, socijalna zaštita i druge usluge. Oxfam upozorava da bogatije zemlje tako mogu prebacivati dio troška klimatske krize na stanovništvo država koje su joj znatno manje pridonijele.
Na COP31 zemlje u razvoju traže jasnije javne obveze kroz dvogodišnji program rada o klimatskom financiranju. EU zagovara i širenje izvora financiranja te privlačenje privatnog kapitala, premda u službenim zaključcima potvrđuje važnost povoljnih javnih sredstava za najranjivije države. Sukob se tako vodi oko toga tko će preuzeti financijski rizik i koliko će potpore stići bez novih obveza otplate.
Izostanak novih obećanja još uvijek ne dokazuje budući pad stvarnih uplata od 70 posto. Ali, njihove neodređene vrijednosti, stvarni rezovi razvojne pomoći i rastući troškovi prilagodbe zajedno pokazuju smjer političkog pritiska. U Antalyji je u konačnici riječ o raspodjeli klimatskog računa: hoće li ga preuzeti najbogatije države ili će se naplaćivati kroz dugove, poreze i odgođena javna ulaganja u zemljama koje imaju najmanje sredstava za zaštitu svojih stanovnika?