Mađarska je već postavila klimatske ciljeve kroz nacionalne i EU okvire, no pitanje je kako će ih nova vlast provoditi. S jedne strane, država je prihvatila ključne ciljeve Europske unije, uključujući klimatsku neutralnost do 2050. godine. S druge strane, vlada Viktora Orbána često je iste te politike koristila kao primjer pretjerane regulacije koja, prema njihovu narativu, ugrožava gospodarstvo i životni standard.
U prethodnom članku pokušali smo sažeto prikazati mađarsku klimatsku politiku, a u ovome donosimo analizu Carbon Briefa o tome kako bi se mogao promijeniti način provedbe nakon eventualne političke promjene klimatskog kursa. Umjesto konfrontacije s Bruxellesom i ideološkog pozicioniranja protiv dijela klimatskih mjera, očekuje se pragmatičniji pristup, onaj koji klimatsku politiku tretira kao upravljačko i razvojno pitanje.
Kao što smo već pokušali opisati u prošlom tekstu, ne radi se o novoj klimatskoj strategiji Mađarske, već o drugačijem načinu upravljanja postojećom. Carbon Brief identificira nekoliko ključnih razlika između dosadašnjeg pristupa i onoga što bi mogla donijeti nova vlast.
Od političkog konflikta prema administrativnoj suradnji
Jedna od najuočljivijih promjena odnosi se na odnos prema Europskoj uniji. Pod Orbánom, klimatska politika često je bila dio šire političke dinamike u kojoj je Mađarska zauzimala konfrontacijsku poziciju. EU klimatske mjere prikazivane su kao nametnute izvana i štetne za nacionalne interese.
U praksi se to očitovalo kroz: usporavanje ili osporavanje određenih politika, kritiku ciljeva koje je EU postavljala i šire političko distanciranje od zajedničkih inicijativa. Prema procjeni Carbon Briefa, vlada pod vodstvom Magyara vjerojatno će zauzeti kooperativniji pristup. To znači manje političkih blokada i veću spremnost na sudjelovanje u zajedničkim europskim procesima. Takva promjena ne bi nužno povećala klimatsku ambiciju, ali bi mogla značajno utjecati na brzinu i učinkovitost provedbe.
Druga važna razlika odnosi se na način na koji se klimatska politika oblikuje i komunicira. U Orbánovu modelu klimatske su mjere često bile dio ideološkog narativa. Predstavljane su kao prijetnja srednjoj klasi ili kao primjer pretjeranog utjecaja EU. Time su klimatske politike dobivale političku težinu koja je često nadilazila njihovu stvarnu tehničku ili ekonomsku dimenziju.
Suprotno tome, Carbon Brief opisuje Magyarov pristup kao manje ideološki, a više tehnički. U njegovu programu klimatske mjere pojavljuju se kao konkretni projekti: energetska obnova zgrada, modernizacija prometne infrastrukture i prilagodba na klimatske ekstreme poput suše.
Takav pristup možda neće promijeniti klimatsku politike, ali smanjuje političku polarizaciju oko nje. Još jedna ključna točka analize jest da klimatska politika nije bila među glavnim temama kampanje. To ograničava prostor za radikalne promjene. Umjesto najave novih ciljeva, program nove političke opcije fokusira se na provedbu postojećih mjera poput povećanja energetske učinkovitosti, ulaganja u infrastrukturu i mjere prilagodbe na klimatske promjene.
Važan element u tom kontekstu je pristup financiranju. Dio EU sredstava bio je zamrznut zbog sporova između Mađarske i Bruxellesa. Kooperativniji politički odnos mogao bi omogućiti ponovno korištenje tih sredstava, što bi imalo izravan utjecaj na provedbu klimatskih projekata. Očekuje se da će odmrzavanje financiranja značajno ubrzati ovaj proces.
Širi mađarski klimatski kontekst
Jedina jasno artikulirana strateška razlika odnosi se na energetsku ovisnost o Rusiji. Prema programu koji analizira Carbon Brief, cilj nove vlasti bio bi postupno smanjenje i konačno uklanjanje te ovisnosti do 2035. godine.
Ova promjena ima i klimatsku i geopolitičku dimenziju. Mađarska je među državama EU s najvišim udjelom ruskih energenata u ukupnoj potrošnji, što ograničava njezinu fleksibilnost u energetskoj politici. Carbon Brief upozorava da je rok od 2035. relativno dug i da kasni u odnosu na europske ciljeve, ali ističe da je riječ o važnom signalu promjene smjera.
Mađarski slučaj ilustrira širi obrazac unutar Europske unije: države mogu formalno prihvatiti klimatske ciljeve, ali ih provoditi na načine koji odražavaju njihove nacionalne prioritete i političke dinamike. Pokazuje da prostor za promjene ne određuje samo politička volja, već i strukturni uvjeti.
Visoka ovisnost o uvozu energije, osobito plina i nafte, ograničava brzinu tranzicije, dok je provedba klimatskih mjera uvelike vezana uz europske fondove i regulatorni okvir. U tom smislu, potencijalna promjena vlasti ne znači redefiniranje ciljeva, nego uklanjanje političkih prepreka unutar sustava koji je već velikim dijelom oblikovan izvan nacionalne razine.
Istodobno, fokus politike i dalje ostaje dominantno na energetici, iako su najveći klimatski rizici za Mađarsku povezani s vodom, sušom i poljoprivredom. Upravo će sposobnost da se klimatska politika proširi izvan energetskog sektora u širi razvojni okvir odrediti njezin stvarni učinak.