Zašto je tome tako?
Sport kao prenesena slika društva i kao imitacija stvarnog života samo dijeli sudbinu civilizacije u kojoj opstajemo. Zašto bi se čudili minoriziranju ženskog sporta kada su žene i u razvijenim svijetu, ali i u najbijednijijm društvima, uvijek plaćene manje nego muškarci. I u nas je doslovce isto, pa slobodno možemo reći da hrvatski ženski sport samo dijeli sudbinu svojih kolegica iz cijelog svijeta.
Ne, ne možemo reći da je ženski sport nezanimljiv, napose dosadan. Naprotiv, ženski sport u svojoj uzbudljivosti, lepršavosti, naporu, atrakciji i dramatičnosti posve je ravnopravan muškom sportu. Samo, nešto nedostaje. A to je podrška vanjskih čimbenika, saveza, odbora, sponzora. Ne sramimo se reći i – i medija.
Veličanstvene sportske priredbe
Onaj koji u svojoj percepciji ne čini razliku između muškog i ženskog sporta uistinu uživa, primjerice, u svjetskim prvenstvima nogometašica, atletskim natjecanjima, smotrama, europskim, svjetskim i kontinentalnim, najboljih rukometašica, košarkašica, vaterpolistkinja, odbojkašica. To su veličanstvene sportske priredbe.
Jedno vrijeme kada smo bili fokusirani na alpsko skijanje u kojem je dominirala naša Janica Kostelić bili smo opčinjeni spektakularnim utrkama najboljih svjetskih skijašica.
Svjetski skijaški kup godinama je bio pod Janičinom okupacijom, osvajala je po četiri medalje na jednim olimpijskim igrama. Nije da na koncu nije zaradila lijep novac. Samo, njezin je trud bio mnogostruko veći, i u sportskom i u logističkom pogledu nego trud njezinih muških kolega u vrhu svjetskog skijanja.
Ne jednom nam je njen trener, ali i glavni logističar, otac Ante Kostelić rekao:
”Nikada nisam imao predrasude prema ženskom sportu, bio sam i trener rukometašica. Ženski sport je divan i razigran i često neopravdano zanemaren. I sam sam vodeći Janicu osjetio nepravdu, napose kod iznalaženja sponzora i na samim počecima kada je bilo onih koji su i sumnjali u nas. Poslije je išlo lakše, ali samo na osnovu senzacionalnih uspjeha koje smo ostvarivali”.
Muški je lobi jak
U proračunima krovnih sportskih institucija, nećemo skivati, ipak se pokušava dosegnuti ravnopravnost financiranja muškog i ženskog sporta. Ide to teško, jer je muški lobi jak. Najveća prepreka u osnaživanju ženskog sporta u nas je pitanje sponzorstava. Tvrtke koje ultimativno traže popularnost sporta u kojega će uložiti zaobilaze ženske sportove u širokom luku. Jer, kao – nisu popularni.
I tu je ta diskriminacija zbog koje moramo brinuti. Zgodno bi došao, samo glasno razmišljamo, zakonski akt koji bi određeni dio novca koji se prikuplja u proračun – preusmjerio izravno u ženski sport. Znamo da se određen novac za sport prikuplja od dadžbina koje su dužne davati kladioničarske kuće. Taj novac uistinu je predodređen za razvoj sporta, pa bi dobro došla klauzula da se u toj svoti za sport precizno podijeli novac – 50 posto muškom i 50 posto ženskom sportu.
Na taj bi se način brzo i efikasno pomoglo ženskom sportu. Koji više ne bi ovisio o eventualnim donacijama sponzora, skromnim davanjima institucija. Barem bi u polju sredstava za sport prikupljenih od kladioničarskih kuća žene u sportu imale ravnopravan tretman.
Bila bi to doslovce prva pomoć, najvažnija da ženski sport preživi. Za daljnji razvoj ženskog sporta treba biti mudar i pronaći način dugotrajnijega i pravednijega financiranja.
Tekst je nastao u suradnji s HOO-om