Usred ljeta, u vrijeme najveće proizvodnje mlijeka, mljekarima u općini Vojnić posrednik u prevozu mlijeka od proizvodnje do pogona, “preko noći” je otkazao prevoz, kažu mljekari i Dukat u prilogu HRT-ove emisije Plodovi zemlje od 23. kolovoza 2026. godine. Iz priloga saznajemo da je potom otkupnik – Dukat, ponudio mljekarima drugu opciju koja je bila neprihvatljiva. Iako nije jasno kazano u prilogu, da se naslutiti da je ponuda bila da sami organiziraju prijevoz do pogona mljekare u Karlovcu. Vojnićani kažu da prijevoz mora i dalje ostati odgovornost otkupnika. Nakon novinarskog upita HRT-a, problem je naravno odmah riješen, i prije emitiranja emisije, pa je rješenje ušlo u konačni prilog.
Problem je, kako ga ovdje čitamo, odgovornost za organizaciju prijevoza od proizvođača do otkupljivača. Mljekari proizvode mlijeko, ali prijevoz do otkupljivača organizira netko drugi – u ovom slučaju sam otkupnik. Ako prijevoznik preko noći otkaže uslugu, proizvođači ostaju s punim spremnicima i proizvodom koji se ne može jednostavno sačuvati za neki drugi dan.
Posebno je važno što se to dogodilo u razdoblju najveće proizvodnje. Tada količina mlijeka raste, a mogućnost da se u kratkom roku pronađe drugi prijevoz ili drugi otkupljivač još je manja. Proizvođači ne mogu smanjiti mužnju zato što je otkazana logistička usluga, niti mogu sami preuzeti trošak koji nije bio dio njihova proizvodnog posla. Njihov je izbor zato vrlo uzak: prihvatiti nove uvjete, pokušati pronaći drugo rješenje ili podijeliti što se može i proliti ostalo.
Zašto rizik otkupa mlijeka pada na proizvođače?
Ne znamo je li otkazivanje prijevoza bio pokušaj pritiska na Dukat zbog rasta troška prijevoza, ili se radi o nekim sasvim drugim razlozima, no jasno je što se dogodilo potom – pritisak prijevoza mlijeka pao je na same proizvođače. Taj se problem u poljoprivredi neprestano pojavljuje i u drugim sektorima. Pravilo je isto kao u ovom primjeru – svaki potres na globalnom tržištu (npr. cijena nafte) prelijeva se na razinu niže, pri čemu svaka karika proizvodnog lanca pokušava zadržati ili povećati prihode, a smanjiti rashode. Iz perspektive tržišta, to je jedina racionalna opcija, a ne pitanje nečije vrline ili njenog manjka. Međutim na samom dnu tog lanca, ili na samom početku, nalaze se proizvođači koji imaju malo mogućnosti za pritisak izvan kolektivnog djelovanja, javnih prosvjeda i prijetnje da će odustati od proizvodnje.
O uvjetima otkupa mlijeka u Hrvatskoj govori i povijest periodičnih prosvjeda mljekara. Proizvođači su na njima tražili veće otkupne cijene i povoljnije uvjete, upozoravajući da prihodima ne mogu pokriti rast troškova proizvodnje. Prosvjedi su tako postali jedan od rijetkih načina da javno pritisnu otkupljivače i državu. To ne znači da je svaki rast otkupne cijene posljedica prosvjeda. Na cijenu utječu i stanje na europskom tržištu, cijene hrane za stoku i energenata, uvoz te ugovori između proizvođača i otkupljivača. No, učestalost prosvjeda pokazuje koliko je proizvođačima teško izboriti bolje uvjete redovitim pregovorima.
U lancu poljoprivredne proizvodnje, proizvođači najčešće imaju najmanje prostora za pregovaranje. Otkupna cijena određuje se izvan farme ili OPG-a, dok troškove proizvodnje moraju podmirivati bez obzira na to hoće li im se oni u cijelosti vratiti kroz prodajnu cijenu. Podaci o hrvatskom mljekarstvu pokazuju da su otkupne cijene u pojedinim razdobljima rasle znatno sporije od troškova proizvodnje i prosjeka Europske unije. Hrvatska poljoprivredna komora objavila je da je otkupna cijena između studenoga 2023. i studenoga 2024. porasla samo dva posto, dok je prosjek EU-a porastao 17 posto.
Otkupna cijena mlijeka, trgovačke marže i državne potpore
Istovremeno, u raspodjeli prihoda kroz lanac važnu ulogu imaju i trgovačke marže. Njihova visina nije ista za sve proizvode ni sve trgovce, a marža pritom nije isto što i čista zarada jer iz nje trgovac podmiruje dio troškova poslovanja. Ipak, sama je Vlada je 2023. ograničila trgovačku maržu za osnovno mlijeko na deset posto, obrazlažući da se time želi spriječiti pritisak na snižavanje otkupne cijene i zaštititi primarna proizvodnja.
Država je za obnovu proizvodnog potencijala u sektoru mliječnog govedarstva, ovčarstva i kozarstva za razdoblje od 2025. do 2027. osigurala ukupno 24 milijuna eura, odnosno osam milijuna eura godišnje. Program je usmjeren na mala i srednja gospodarstva, a potpora može pokriti povećanje proizvodnog potencijala od 10 do 40 posto. U prvoj isplati, u studenome 2025., 249 korisnika dobilo je ukupno 3,35 milijuna eura, uz obvezu da u dvije godine povećaju broj životinja i proizvodnju mlijeka.
Uz taj program, Vlada je za iznimno osjetljive sektore u poljoprivredi za 2025. osigurala 14,96 milijuna eura, među ostalim i za uzgoj mliječnih krava. U okviru Strateškog plana Zajedničke poljoprivredne politike otvoren je i natječaj vrijedan 40 milijuna eura za ulaganja u preradu mesa i mlijeka. Brojke pokazuju da novac za proizvodnju postoji. No potpora povećanju broja grla ili modernizaciji prerade sama po sebi ne rješava pitanje svakodnevnog otkupa. Ne osigurava zamjenski prijevoz, ne određuje tko snosi štetu kada mlijeko ne bude preuzeto i ne povećava automatski pregovaračku snagu malih proizvođača. Zato farma može primiti javnu potporu, povećati proizvodnju, a ipak ostati bez sigurnog načina da mlijeko stigne do mljekare.
Kako mali proizvođači mlijeka mogu ojačati pregovaračku poziciju?
Ovdje se otvara pitanje organiziranosti malih proizvođača i njihovih kolektivnih pregovaračkih mogućnosti. Pojedinačna farma teško može pregovarati o cijeni otkupa, uvjetima prijevoza ili odgovornosti otkupljivača. Svaka proizvodi relativno malu količinu, mlijeko se mora preuzimati svakoga dana, a promjena kupca u kratkom roku često nije izvediva. U takvom odnosu pojedinačni proizvođač može prihvatiti ponuđene uvjete, pokušati pronaći drugo rješenje ili riskirati gubitak proizvoda.
Zadruga, formalno priznata organizacija proizvođača ili drugi oblik trajnog udruživanja mijenja tu računicu. Proizvođači u njima mogu objediniti količine, zajednički pregovarati s mljekarom i ugovoriti prijevoz pod uvjetima koji vrijede za sve članove. Unutar takve organizacije može se organizirati i vlastita logistika: nabaviti ili unajmiti cisternu, zaposliti vozača, ugovoriti pričuvnog prijevoznika i odrediti postupanje u slučaju kvara ili otkazivanja. Trošak takve pričuve raspoređuje se na veći broj proizvođača, a odgovornost za njezino funkcioniranje postaje vidljiva i provjerljiva.
Kolektivno udruživanje pritom povećava i pregovaračku snagu. Mljekara pregovara s jednim organiziranim partnerom koji predstavlja veću količinu mlijeka, umjesto s nizom malih gospodarstava koja pojedinačno teško mogu utjecati na uvjete. Zadruga može pregovarati o formuli za izračun otkupne cijene, rokovima plaćanja, trošku prijevoza i naknadi za mlijeko koje zbog propusta u otkupu nije preuzeto. Proizvođači tako dobivaju mogućnost sudjelovanja u uređivanju lanca kroz koji njihov proizvod dolazi do tržišta.
Što državne potpore ne rješavaju u otkupu mlijeka?
Slučaj iz Vojnića pokazuje kako između proizvodnje i tržišta ipak ostaje organizacijska praznina: javni novac može povećati količinu proizvedenog mlijeka, dok svakodnevni prijevoz, pričuvni kapacitet i odgovornost za nepreuzeti proizvod ostaju neriješeni. Zato bi potpore trebalo snažnije vezati uz oblike suradnje koji proizvođačima daju kontrolu nad zajedničkom infrastrukturom i pregovorima.
Ulaganje u zadrugu ili organizaciju proizvođača može istodobno riješiti dio logistike, smanjiti trošak po gospodarstvu i stvoriti jasniju odgovornost prema otkupljivaču. Takva organizacija ne uklanja tržišne rizike, ali proizvođačima daje sredstva da ih zajednički podnesu i da dio uvjeta pod kojima posluju sami oblikuju. U takvom odnosu tržište samo po sebi ne jamči ravnomjernu raspodjelu rizika ni prihoda. Ako se javnim novcem podupire proizvodnja hrane, mora se podupirati i organizacija koja osigurava da ta hrana stigne do tržišta.