Dramatične fotografije ogoljenih korita Dunava i Rajne, golemih sprudova, nasukanih brodova i davno potopljenih olupina posljednjih dana stižu iz cijele Europe. Rekordno nizak Dunav prisilio je Rumunjsku da zaustavi jedan reaktor nuklearne elektrane Cernavodă, dok je mađarska elektrana Paks koja obično proizvodi približno polovicu električne energije u zemlji, početkom kolovoza radila s tek nešto više od deset posto kapaciteta. Suša je tako istodobno pogodila riječne ekosustave, plovidbu, vodoopskrbu, poljoprivredu i proizvodnju energije.
Hrvatska se nalazi unutar istoga hidrološkog sustava. Dunav je 3. kolovoza kod Batine dosegnuo vodostaj od minus 140 centimetara, a Drava se dva dana ranije kod Osijeka spustila na minus 192 centimetra, najniže vrijednosti zabilježene na tim postajama. Oznaka minus pokazuje položaj vodene površine ispod nulte kote pojedine mjerne postaje. Nulta kota stalna je referentna razina, određena zasebno za svaku postaju, pa negativan vodostaj ne opisuje dubinu rijeke niti položaj vode u odnosu na dno.
Presušena korita rijeka, suhi dijelovi korita velikih tokova i pad razina podzemnih voda različiti su oblici suše koja zahvaća veliki dio kontinenta. Za pola Engleske suša je službeno proglašena 29. srpnja, nakon što je tijekom srpnja palo samo sedam posto uobičajene količine kiše, a 78 posto tamošnjih rijeka imalo je protoke ispod uobičajenih vrijednosti. Istodobno se upozorenja zbog niskih riječnih protoka i podzemnih voda protežu od Poljske i Nizozemske do južne Švedske.
Sustav povezanih posuda
Slični prizori u udaljenim dijelovima Europe otkrivaju zajednički uzrok i povezanost cijeloga hidrološkog ciklusa. Voda koja tijekom zime nije pala i zadržala se kao snijeg u Alpama nedostaje mjesecima poslije u Dunavu i Dravi, u vlažnosti tla i podzemnim vodonosnicima. Visoke temperature dodatno ubrzavaju gubitak vode jer povećavaju isparavanje iz tla, biljaka, jezera i rijeka.
IPCC upozorava da se posljedice takve suše šire kroz cijelo društvo. Kada rijeke oslabe, manje je vode za prirodu, navodnjavanje, javnu vodoopskrbu, plovidbu i proizvodnju električne energije. Brodovi moraju prevoziti manje tereta, hidroelektrane proizvode manje struje, a nuklearne i druge termoelektrane mogu smanjiti proizvodnju ako nema dovoljno vode za hlađenje ili je riječna voda pretopla.
Manji protoci istodobno pogoršavaju stanje riječnih ekosustava. Plitka voda brže se zagrijava i sadrži manje kisika, ribe i drugi organizmi ostaju bez hladnijih utočišta, a onečišćujuće tvari postaju koncentriranije. Ako suše dolaze prije nego što su se tlo, rijeke i vodonosnici oporavili od prethodne, posljedice se gomilaju: rastu rizici za proizvodnju hrane i opskrbu vodom, a sukob među korisnicima iste vode postaje sve izgledniji. IPCC za zapadnu, srednju i južnu Europu projicira češće i ozbiljnije niske riječne protoke te dugotrajnije hidrološke suše i nestašice vode.
Ledenjaci u Alpama otpuštaju sve manje vode
Zagrijavanje u početku ubrzava topljenje ledenjaka pa iz njih u rijeke otječe više vode. Taj dotok raste sve dok ne dosegne “vrhunac ledenjačkog otjecanja”, poznat kao peak water. Nakon toga ledenjak je već toliko smanjen da, unatoč nastavku topljenja, svake godine može otpustiti sve manje vode. IPCC je u Posebnom izvješću “The Ocean and Cryosphere in a Changing Climate” iz 2019. zaključio da je većina ledenjaka u europskim Alpama već prošla taj vrhunac, odnosno da je počela otpuštati sve manje količine vode koje onda pune naše rijeke.
Za ovogodišnje rekordno niske vodostaje presudniji su manjak zimskog snijega, dugotrajan nedostatak oborine i visoke temperature na širem području slivova. Alpski ledenjaci daju samo dio vode Dunavu i Dravi, ali tijekom sušnih ljeta služe kao posljednja pričuva nakon što se sezonski snijeg otopi. Njihovim smanjivanjem slabi upravo taj kasnoljetni dotok, pa velike rijeke postaju osjetljivije na godine s malo snijega i kiše. Zimsko polugodište 2025.-2026. bilo je drugo najsuše od 1991. u sjevernim Alpama, a u južnima najsuše u povijesti mjerenja; visine snijega bile su među pet najnižih od 1991.
Ljetna kiša sama po sebi ne vraća vodostaje. Obilni pljuskovi mogu natopiti jedno područje ili nakratko podići manje vodotoke, dok Dunav i Drava ovise o oborinama na slivovima koji obuhvaćaju više država. Za trajniji oporavak kiša mora zahvatiti velik dio sliva, padati dovoljno dugo te obnoviti vlagu u tlu, podzemne vode i riječne dotoke. Ovogodišnji manjak nakuplja se još od 2025., proljeće 2026. bilo je sušnije od prosjeka u većem dijelu Europe, a Austrija je zabilježila najsuše proljeće u svojem mjernom nizu. Lipanj je ponovno donio suše uvjete i ispodprosječne protoke u velikom dijelu srednje Europe. Zbog toga su lokalne ljetne oborine donijele tek kratkotrajne poraste, nakon kojih su Dunav i Drava nastavili opadati.
Dabrovi kao brza zaštita od suše
Oporavak Dunava i Drave traži dugotrajne oborine na velikom dijelu međunarodnog sliva, obnovu zimskog snijega i smanjenje zagrijavanja. Na manjim rijekama, potocima i poplavnim ravnicama dio posljedica suše može se ublažiti znatno brže. Najjeftinija rješenja koriste procese koji već postoje u prirodi: usporavaju otjecanje, šire vodu iz korita u okolno zemljište i omogućuju joj da se postupno procjeđuje u tlo. Jedno od njih su dabrovi.
Dabrove brane mogu u kratkom roku promijeniti način na koji voda prolazi kroz manji sliv. Usporavanjem toka podižu razinu vode uzvodno, stvaraju bare i mokre livade te povećavaju površinu preko koje voda prodire u okolno tlo. Tako se obnavljaju plitke podzemne zalihe, a voda se tijekom sušnog razdoblja sporije vraća u korito. Ista količina kiše zato ostaje dulje dostupna biljkama, životinjama i ljudima, umjesto da brzo otječe niz regulirani vodotok.
Istraga Zelene Hrvatske u Hrvatskoj i Sloveniji pokazala je da koristi takvih zahvata istodobno obuhvaćaju sušu, poplave, kakvoću vode i bioraznolikost. Dabrove brane ublažavaju vrhunce vodnih valova, zadržavaju sediment te smanjuju eroziju nizvodno. U sporoj vodi i močvarnom tlu taloži se dio nitrata, fosfata i pesticida, dok se stvaranjem bara, poplavnih livada i močvarnih šuma povećava broj staništa. Sustav od desetak dabrovih brana praćen u Engleskoj zadržavao je oko tisuću prostornih metara vode, a stručnjaci s kojima smo razgovarali upozorili su da se takve koristi u Hrvatskoj i dalje sustavno ne mjere.
Dabrovi pokazuju kako se posljedice suše mogu ublažavati prije nego što rijeke dosegnu rekordno niske razine. Tisuće njihovih brana na pritocima Dunava i Drave mogle bi usporiti otjecanje, povećati zalihe vode u tlu i podzemlju te produljiti protok tijekom suhih razdoblja. Uz obnovu močvara, rukavaca i poplavnih ravnica, takva mreža prirodnih retencija povećala bi otpornost cijelog sliva na suše i poplave. Europa pritom ne može vratiti nestali alpski snijeg, ali može odlučiti koliko će vode zadržati u krajoliku prije nego što ponovno nestane iz rijeka.