Klizanje se, kao prvi zimski olimpijski sport, na Igrama pojavilo još 1908. godine u Londonu, a u Antwerpenu 1920. pridružio mu se i hokej na ledu. No, odmah je bilo jasno da ljeto nikada neće biti pogodno za organiziranje natjecanja u drugim zimskim sportovima, prvenstveno u skijanju.
Službeni prijedlog za organizaciju ZOI došao je još godine, no ni skandinavske zemlje kojih se to na neki način najviše ticalo, niti osnivač modernog olimpizma Pierre de Coubertin, nisu blagonaklono gledali na tu ideju. Naime, iako je bilo samo po sebi razumljivo da bi sjeverne zemlje dominirale zimskim sportovima i najvjerojatnije osvojile većinu, ako ne i sve medalje – te zemlje su već više od desetljeća organizirale vlastite Nordijske igre kojih se nisu htjele odreći niti ih zasjeniti uvođenjem Zimskih olimpijskih igara.
S druge pak strane, Coubertin je načelno bio ravnodušan prema zimskim sportovima skandinavskog tipa, no osjećao je izrazitu odbojnost prema sprezi švicarskih hotelijera i ekscentričnih Engleza koja je stvarala novi, pomodni, zimski turizam i alpsku varijantu skijanja.
Početak 20. stoljeća bilježi rapidan rast skupih zimovališta po Alpama, a njihove bogate, uglavnom britanske, turiste/sportaše Coubertin je opisao kao ”glasne, nametljive besposličare i pozere u tajicama i vestama”.
Domaćini bez i jedne zlatne medalje
Općenito, budući da su zimski sportovi u to doba bili usko povezani uz skupa zimovališta i višu klasu, Coubertin ih je odbacivao pod izlikom da su to ”snobovske aktivnosti za bogate“. No, zimski turizam postajao je sve važnija karika u gospodarstvu, pa je organizacijski odbor Olimpijskih igara 1924. u Parizu uz snažnu potporu jakih alpskih hotelijera te središnje i regionalnih vlada, inzistirao na održavanju festivala zimskih sportova koji bi bio vezan na Olimpijske igre.
Taj eksperimentalni dodatak redovnim ljetnim Igrama u Parizu nazvan je Međunarodnim tjednom zimskih sportova, a za mjesto događanja odabran je Chamonix. U raskoraku s imenom, događaj je trajao dosta više od jednog tjedna – od 24. siječnja do 4. veljače – ukupno 12 dana. Privukao je neočekivano veliki broj natjecatelja, trenera, gledatelja i turista, pa je došlo i do problema sa smještajem. Domaćini su morali ”uskočiti“ s privatnim kućama, a raskošne dvorane za bal i saloni za biljar pretvoreni su u spavaonice.
Ukupno je nastupilo više od 250 natjecatelja iz 16 zemalja, u devet sportova: bob, curling, hokej na ledu, klizanje – umjetničko i brzo, vojna ophodnja, odnosno preteča biatlona, skijaško trčanje, nordijska kombinacija i skijaški skokovi. Žene su nastupile samo u umjetničkom klizanju koje je imalo tri discipline – muškarci, žene i parovi, a alpsko skijanje još je bilo u povojima i nije uopće bilo na programu.
Kako je bilo i očekivano, sjeverne zemlje pomele su konkurenciju i osvojile daleko najveći broj odličja. Samo Norveška i Finska zajedno, osvojile su 28 od ukupno 49
dodijeljenih medalja, a prvi put u povijesti dogodilo se da zemlja domaćin (Francuska) nije osvojila ni jednu zlatnu medalju.
Kanadski hokejaši zabili 110, primili tri gola
Ali, nisu baš svi zimski sportovi bili isključivo vezani za sjever kontinentalne Europe. Varijante bacanja i guranja kamenja po ledu poznate su u svim predjelima
koji imaju ozbiljniju zimu, no ona verzija koja je postala međunarodni standard razvila se u 19. stoljeću u Škotskoj pod imenom – curling. Sukladno tome, zlato je u Chamonixu osvojila ekipa sastavljena od Škota, doduše pod britanskom zastavom.
A iako je Kanada zemlja sa službeno najviše registriranih igrača curlinga na svijetu, njihov nacionalni identitet čvrsto je vezan uz – hokej na ledu. Kanađani su hokej počeli organizirano igrati još na prijelazu stoljeća, a u prvoj polovici 20. stoljeća jednostavno nisu imali konkurenciju u tom sportu. U Chamonixu 1924. i St. Moritzu 1928. kanadska momčad osvojila je zlato ne samo bez ijedne izgubljene utakmice, nego gotovo pa bez i jednog primljenog gola. U Chamonixu su zabili 110, a primili samo tri pogotka na cijelom turniru!
Zanimljiva je i priča o prvom pobjedniku na ZOI. Riječ je o Amerikancu Charlesu Jewtrawu. Jewtrow je, istina, bio američki državni prvak u brzom klizanju, no prije Igara u Chamonixu sa svoje 24 godine, već se prestao baviti sportom i posvetio se obrazovanju. Naime, nije dotad završio srednju školu i s privatnim učiteljem pripremao se za upis u Bowdoin College. Kada je dobio poziv da se pridruži američkoj delegaciji, nije želio ići, no njegov tutor uvjerio ga je da ipak ode. Nije uopće trenirao, a prema vlastitom svjedočanstvu jedva je preživio plovidbu brodom (”Tolika mi je bila muka na putovanju da sam se molio da brod potone”).
Na startu utrke nije imao tremu jer je bio uvjeren da nema nikakve šanse. Utrka je bila na 500 m, a u SAD-u su utrke bile na maksimalno 440 jardi (402 m); nikada prije nije se natjecao u izravnoj utrci jedan na jedan, nikada nije mijenjao stazu usred utrke (američke utrke održavale su se u grupi, s pet ili šest natjecatelja zajedno). Međutim, suprotno svim izgledima završio je prvi.
Na utrku je inače bio prijavljen 31 natjecatelj iz 13 država, a favoriti natjecanja bili su Norvežani Roald Larsen i Oskar Olsen te Šveđanin Clas Thunberg. U konačnici,
Thunberg i Larsen su u Chamonixu osvojili medalje na baš svim natjecanjima u brzom klizanju, svaki po pet, od čega su Thunbergove tri bile zlatne. No, Jewtraw je sa svojom jedinom medaljom – zlatom na 500 m – ostao zapisan kao prvi pobjednik prvih Zimskih olimpijskih igara.
Uspjeh Igara iznad svih očekivanja
Na ceremoniji zatvaranja, Pierre de Coubertin u skladu sa svojim pomalo utopijskim idealima, dodijelio je posebnu olimpijsku medalju planinarenju za njegovu, navodnu, ”olimpijsku čistoću“. Medalju je preuzeo britanski časnik
i alpinist Edward L. Strutt, također pripadnik stare garde poznat po svojoj obrani klasičnog (bolji opis bi možda bio staromodnog) planinarenja i borbi protiv svih novih trendova – upotreba dereza, klinova i uopće novih tehnika u alpinizmu te forsiranja brzine.
Na kraju svega, bilo je jasno da je događaj ostvario veliki uspjeh, iznad svih očekivanja. Pierre de Coubertin i MOO prepoznali su snagu, vrijednost i popularnost manifestacije koja se apsolutno nije mogla ignorirati. Sljedeće, 1925. godine, na kongresu u Pragu, Međunarodni tjedan zimskih sportova u Chamonixu
retroaktivno je proglašen prvim Zimskim olimpijskim igrama.
Postupno su ”slomljeni” i skandinavski protivnici koji su popustili i pristali da se ZOI održavaju svake četiri godine. Nordijske igre su, kako su se Skandinavci i pribojavali, kroz nekoliko godina otišle u zaborav, a zimski sportovi postali dio sportskog carstva Međunarodnog olimpijskog odbora.
Tekst je nastao u suradnji s HOO-om