Kina nije promijenila samu fizičku količinu emisija koje nastaju u elektranama, tvornicama, cementarama ili kemijskoj industriji. Promijenila je način na koji računa svoj glavni klimatski indikator: “ugljičnu intenzivnost”, odnosno količinu ugljikova dioksida po jedinici BDP-a: Ugljična intenzivnost je mjera koja pokazuje količinu ispuštenih emisija stakleničkih plinova (prvenstveno CO2) u odnosu na ostvarenu ekonomsku vrijednost ili proizvedenu jedinicu energije. Predstavlja ključni pokazatelj energetske i ekološke učinkovitosti neke aktivnosti, industrije ili države.
To je važno jer Kina već godinama svoje klimatske ciljeve ne postavlja prvenstveno kao apsolutnu gornju granicu emisija, nego kao obećanje da će njezina ekonomija proizvoditi sve manje emisija po jedinici gospodarske aktivnosti.
Prema analizi Carbon Briefa, koju je izradila Lauri Myllyvirta iz Centra za istraživanje energije i čistog zraka, nova metodologija pokazuje da su kineske emisije od 2020. do 2025. porasle za oko sedam posto. Prema ranijoj metodologiji, isti bi rast iznosio oko 14 posto. Razlika je oko 700 milijuna tona ugljikova dioksida godišnje, što Carbon Brief uspoređuje s godišnjim emisijama Njemačke ili Južne Koreje. Reuters je, pozivajući se na istu analizu CREA-e, također naveo da nova metrika praktički prepolovljuje prikazani rast kineskih emisija u zadanom razdoblju.
Razlika je u opsegu onoga što ulazi u račun. Ranije se kineski pokazatelj ugljične intenzivnosti mogao približno reproducirati kombiniranjem službenih podataka o BDP-u i potrošnji ugljena, nafte i plina. U taj su račun ulazile emisije iz korištenja fosilnih goriva za energiju, ali i dio takozvane neenergetske upotrebe fosilnih goriva, primjerice kada se ugljen, nafta ili plin koriste kao sirovina u kemijskoj industriji. Istodobno, raniji pokazatelj nije uključivao sve nefosilne industrijske procesne emisije, primjerice emisije iz proizvodnje cementa.
Zašto je kemijska industrija izuzeta iz emisija
Nova kineska formulacija, prema Carbon Briefu, upućuje na drukčiji opseg: uključuju se emisije iz “energetskih aktivnosti i industrijske proizvodnje”, što vjerojatno znači da su sada obuhvaćene i neke emisije iz industrijskih procesa, ali se istodobno iz računice izuzima neenergetska upotreba fosilnih goriva. Drugim riječima, dio ugljena i nafte koji se koristi kao sirovina za kemijske proizvode više se ne tretira jednako kao fosilno gorivo koje se spaljuje za energiju. To nije nužno nelogično: IPCC i UNFCCC metodologije doista razlikuju energetske emisije, industrijske procese i neenergetsku upotrebu fosilnih goriva, osobito kada se dio ugljika privremeno zadržava u proizvodima poput plastike, gume ili asfalta.
Problem je što promjena opsega ne objašnjava cijelu razliku. Carbon Brief procjenjuje da bi pad cementne proizvodnje mogao smanjiti industrijske emisije za oko 300 milijuna tona CO2, a zadržavanje ugljika u proizvodima za još oko 100 milijuna tona. No nakon tih prilagodbi ostaje neobjašnjen jaz od oko 380 milijuna tona CO2. To otvara dvije mogućnosti: ili nova metodologija isključuje još neke emisije koje nisu jasno navedene, ili postoje rupe u praćenju emisija, osobito u kemijskoj industriji.
Prednost novog pristupa je to što može biti metodološki precizniji ako stvarno bolje objašnjava gdje ugljik završava. Nije isto spaliti ugljen u termoelektrani i koristiti fosilni ugljik kao sirovinu za proizvod u kojem dio tog ugljika ostaje privremeno pohranjen, na primjer u petrokemijskim proizvodima, plastici ili dijelu kemijskih proizvoda poput ureje. Nije isto ni računati samo energetsku potrošnju i ignorirati cement, aluminij, čelik ili druge industrijske procese koji imaju vlastite emisije neovisno o izravnom sagorijevanju goriva. U tom smislu širi obuhvat industrijske proizvodnje može dati realniju sliku ekonomije koja se ne dekarbonizira samo kroz elektroenergetski sektor.
I Europa mijenja statistiku da se približi ciljevima na papiru
Druga prednost je politička i administrativna. Kina je golema ekonomija u kojoj se energetska i industrijska struktura brzo mijenja. Ako se udio kemijske industrije povećava, ako cement pada zbog krize nekretninskog sektora, a solarna i vjetroenergija istodobno rastu, stara metrika može postati pregruba. U načelu, revizija pokazatelja nije sporna sama po sebi. Klimatske statistike se mijenjaju, nadopunjuju i usklađuju s boljim podacima. I europske inventure emisija prolaze kroz revizije.
Mana je, međutim, mnogo veća od tehničkog pitanja. Ako se metodologija promijeni retroaktivno, bez jasnog javnog objašnjenja i bez usporedive serije podataka, klimatski cilj prestaje biti stabilan cilj i postaje pomična statistička meta. Kina je u svom NDC-u prema UNFCCC-u obećala da će do 2030. smanjiti emisije CO2 po jedinici BDP-a za više od 65 posto u odnosu na 2005., povećati udio nefosilnih izvora u primarnoj potrošnji energije na oko 25 posto i dosegnuti vrhunac emisija prije 2030.
Najveći problem nije u tome što Kina razlikuje energetsku i neenergetsku upotrebu fosilnih goriva. Problem je u tome što nova metrika može učiniti klimatske ciljeve lakšima za ispuniti čak i ako ukupne emisije nastave rasti. Carbon Brief izričito upozorava da bi Kina, prema novoj računici, mogla lakše ostvariti cilj smanjenja ugljične intenzivnosti do 2030., dok bi prema starijoj metrici za isti cilj trebala stvarno smanjivati emisije. Slično vrijedi i za Europu i druge zemlje.
Kineski marš na obnovljivce
To ne znači da je kineska energetska tranzicija statistička fikcija. Kina istodobno gradi obnovljive izvore brzinom koju ostatak svijeta teško može pratiti. Ali ova epizoda pokazuje da sama brzina izgradnje solarnih i vjetroelektrana nije dovoljna za razumijevanje klimatske politike. Jednako je važno kako se definiraju pokazatelji, što zapravo mjere, što iz njih ispada i može li vanjski promatrač reproducirati službeni rezultat.
U klimatskoj politici nije sporedno pitanje mjeri li se apsolutna emisija, emisija po jedinici BDP-a, energetska potrošnja, industrijska proizvodnja ili ugljik privremeno pohranjen u proizvodima. Svaki od tih pokazatelja opisuje nešto stvarno, ali svaki može i sakriti dio problema. Kineska nova statistika nije samo tehnički detalj. Ona se možda pokaže boljim sustavom za smanjivanje emisija, a možda, kao što bi i kod nas, samo posluži kao politički smokvin list za legitimaciju vladinih mjera, koje možda djeluju, a možda i ne. Kina danas zaista ima čišće gradove i jako napreduje u izgradnji obnovljivih izvora energije, stoga imamo na temelju čega misliti da zapravo znaju što rade i da možda imaju najbolje namjere, bolju detekciju mjesta na kojima im klimatska politika slabije funkcionira, pa onda i bolji način da se posvete vlastitim slabim točkama.