Konferencija UN-a o klimatskim promjenama COP30, održana u brazilskom Belému u studenom 2025., ušla je u povijest prije svega zato što je međunarodna zajednica prvi puta službeno priznala ono na što su znanstvenici godinama upozoravali: cilj ograničavanja globalnog zagrijavanja na 1,5 stupnja Celzija neće biti ispunjen. U završnom dokumentu stoji da se to prekoračenje mora “ograničiti u trajanju i veličini”, čime se prvi put uvodi koncept kontroliranog nadmašivanja cilja umjesto dosadašnjeg inzistiranja na njegovu izbjegavanju. Za mnoge sudionike to je bila ključna politička poruka cijele konferencije.
Gotovo 200 zemalja okupljenih na klimatskoj konferenciji COP30 u Belemu u Brazilu usvojilo je skroman dogovor o zajedničkoj klimi, ali bez novog obavezujućeg plana o postupnom ukidanju fosilnih goriva. Jezik zaključnog dokumenta konferencije podsjeća na onaj Pariškog sporazuma i poziva na ubrzanje klimatskih akcija, ali eksplicitno ističe samo dobrovoljne mjere. Također se ne spominju ni fosilna goriva.
Pitanje fosilnih goriva bilo je sporna točka pregovora. Više zemalja (EU, Latinska Amerika, zemlje zapadnog Pacifika) zahtijevalo je da se u dogovor izričito ubaci skica za postupno napuštanje ugljena, nafte i plina. Međutim, taj je zahtjev na kraju blokiran zbog protivljenja zemalja izvoznica nafte i plina (poput Saudijske Arabije i Rusije) te dijela zemalja u razvoju. Konačni tekst zapravo nigdje ne spominje fosilna goriva.
Umjesto obvezujućeg plana, brazilsko je predsjedništvo najavilo pripremu dobrovoljnih skica za prelazak na čistu energiju i očuvanje šuma do sljedeće godine. Drugim riječima, te teme bit će glavne točke na dnevnom redu COP31 (održat će se u Turskoj) i drugih sastanaka.
“Mutirão” – velika međunarodna “globalna mobilizacija”
U Brazilu je dakle, dogovorena velika međunarodna “globalna mobilizacija” – “Mutirão“. To je brazilska riječ koja znači “kolektivna akcija cijele zajednice”, a dokument je “kolektivni politički”. Ujedinjeni narodi preuzeli su riječ kao ime političkog projekta: zajednički globalni napor da se smanje emisije i ojača prilagodba. Ni ovo nije obvezujuće, ali je politički signal. Cilj je, kako objašnjavaju, da se pritisne sve aktere da ubrzaju politike i implementaciju.
“Mutirão” bismo onda prepoznavali po kolektivnim akcijama i inicijativama koje podupiru djelovanje za prilagodbu klimatskim promjenama i ublažavanje njihovih posljedica (bez eksplicitne obveze izbjegavanja ugljena, nafte i plina). Carbon Brief koji donosi iscrpnu analizu ishoda, ističe kako čak ni uspješne redukcije emisija nisu spomenute.
Uspjeh: dogovoreno financiranje klimatske prilagodbe
Najkonkretniji uspjeh COP30 odnosi se na financiranje prilagodbe. Države su se složile da se, u skladu s Baku–Belém planom, razvije dvogodišnji radni program za klimatsko financiranje, s ciljem mobilizacije najmanje 1,3 bilijuna američkih dolara godišnje (eng. trillion) do 2035. za klimatske potrebe zemalja u razvoju.
Važno je naglasiti da je ovo cilj i politički signal, a ne pravno obvezujuća odluka. U praksi to znači da bi se sredstva za prilagodbu trebala postupno povećavati, ali ostaje neizvjesno hoće li se do 2035. dosegnuti potrebna razina. Trenutni podaci pokazuju da su razvijene zemlje u 2023. izdvojile samo 26 milijardi USD za prilagodbu, dok procjene govore da je potrebno oko 310 milijardi USD godišnje – višestruko više od sadašnje razine.
U praksi to znači da bi, uz postojeću pomoć za ublažavanje klimatskih nepogoda, fondovi za prilagodbu trebali porasti do 2035. godine, iako upozorenja stručnjaka govore da to možda neće biti dovoljno. Hrvatska, kao i druge članice EU, prati te obveze kroz vlastiti doprinos klimatskom fondu; primjerice, u 2023. godini ulaganja u prilagodbu razvijenih zemalja iznosila su tek 26 milijardi dolara, daleko ispod potrebnih približno 310 milijardi godišnje.
Nove inicijative
Drugi važan element sastanka bilo je pokretanje dviju novih inicijativa. Prva, Global Implementation Accelerator (GIA), usmjerena je na zemlje kojima nedostaju konkretni planovi provedbe vlastitih klimatskih ciljeva. Cilj je ubrzati implementaciju politika koje u mnogim državama postoje samo na papiru. Druga, Belém Mission to 1.5 °C, dobrovoljni je savez država i nedržavnih aktera koji se žele koncentrirati na najteže sektore za dekarbonizaciju, poput čelika, cementa i kemijske industrije. Ni jedna inicijativa nije pravno obvezujuća, ali se očekuje da posluže kao mehanizam političkog poticanja i tehničke podrške.
Na području klimatske prilagodbe postignut je napredak koji se godinama smatrao gotovo nemogućim: dogovoren je prvi skup globalnih indikatora za praćenje napretka u ostvarivanju Globalnog cilja o prilagodbi. Konačan popis obuhvaća 59 indikatora, što prvi put otvara put da se sustavno mjeri koje zemlje zaista napreduju, a koje ostaju na razini strategija bez provedbe. U tom smislu, Belém bi mogao postati prekretnica u transparentnosti i mjerljivosti globalne adaptacije.
Neuspjesi COP30
Najveći neuspjeh konferencije odnosi se na financiranje. Iako je dogovorena izrada dvogodišnjeg programa i potvrđen cilj mobilizacije 1,3 bilijuna USD, nije postignut dogovor o novom globalnom klimatskom financijskom okviru, što se smatra ozbiljnim zastojem. Jednako tako, COP30 nije donio napredak oko fosilnih goriva – najvažnije teme za stvarno smanjenje emisija. Kako sporazum nije postignut, rasprava je odgođena za iduću godinu. U trenutku kada su financije glavni usporivač klimatskih politika, to se smatra ozbiljnim zastojem. Također, ni ovaj COP nije donio obvezujuće formulacije o postupnom ukidanju fosilnih goriva. Tekstovi ostaju mlaki, bez jasnih rokova i bez dogovora o tome kada bi se globalno trebala okončati proizvodnja i potrošnja nafte, plina i ugljena.
Ukupno gledano, COP30 je donio nekoliko važnih političkih poruka i tehničkih pomaka, ali je ostao slab u temama koje najviše određuju realnu brzinu klimatske tranzicije: financijama i fosilnim gorivima. Belém se tako upisuje kao konferencija na kojoj je svijet prvi put otvoreno priznao da ciljani klimatski prag od 1,5 stupnja Celzija neće biti izbjegnut, ali je istodobno najavio novu fazu globalnog pritiska da se ograniči razmjer tog nadmašivanja i da se klimatske politike konačno počnu provoditi bržim tempom.
