Agresija Izraela i Sjedinjenih Američkih Država na Iran vodi svijet prema energetskoj krizi i najnovijoj ekološkoj katastrofi. Dok gledamo snimke zapaljenih naftnih polja, cijene barela rastu na sto dolara i više. Ta je psihološka granica posljednji put prijeđena u vrijeme početka ruske agresije na Ukrajinu i globalne pandemije.
Dok veleprodajne cijene fosilnih goriva osciliraju s obzirom na globalna geopolitička stanja, maloprodajne stalno rastu. Nejasno ostaje kako inflacija točno podiže cijene, ako su profitne marže odavno već debelo zadovoljene. Ideja da je ekonomski gubitak sve osim kontinuiranog rasta tih profitnih margina mora biti napuštena. Ne zbog ideologije, već zbog klimatskih promjena.
U 2024. godini, a prema Oxfamu, 585 najvećih fosilnih kompanija zaradilo je 583 milijarde dolara, što je porast od 68 posto od 2019. Samo u kriznoj 2022. godini naftno-plinska industrija ostvarila je “superprofite” od oko 490 milijardi dolara iznad onoga što su same kompanije projicirale na početku godine. Umjesto ulaganja u zelenu tranziciju, kompanije su dioničarima isplatile 403 milijarde dolara u samoj 2024. godini. BP, Shell i sl. su u 2025. rezali planirane investicije u niskokarbon tehnologije za 73 posto, 37 posto i 41 posto. Dakle, radi se o svjesnoj alokaciji kapitala, ne o tržišnoj nužnosti.
Dvostruki učinak rata na klimu
Istovremeno, sredinom ožujka 2026. godine znanstvenici najavljuju novo jačanje fenomena El Niño između lipnja i kolovoza ove godine, što znači bi ljeto pred nama moglo biti još toplije nego što se već najavljuje. Najnovije studije pokazuju da se usprkos i suprotnim pokazateljima prema kojima smo najgori klimatski scenarij već izbjegli, ipak previše zagrijavamo. Prema Copernicusu, 2029. godina bit će ona kada će “nova-normalna” temperatura planeta biti veća za 1,5 stupnjeva Celzijusa. No, godine 2024. i 2025. već bilježe godišnje temperature iznad toga, što 2029. čini godinom “trajnog” praga. To možda zvuči dramatično, ali ne radi se o ekscesu ili skoku, već krajnjoj realizaciji već postojećeg trenda kojeg bi aktualni rat mogao ubrzati.
Dok dio znanstvenika i političara upozorava da ovu krizu trebamo iskoristiti za rapidnu zelenu tranziciju, časopisi i stručnjaci koji analiziraju rudarstvo i energetiku sve sagledavaju primarno iz cijene koju rat ima za kapital, ne za ljude, ne za klimu. Ovo postaje jasno usporedimo li izvještaje rejting agencije S&P s izjavama čelnika UN-a ili povjerenika Europske komisije.
Rat, dakle, ima dvostruki učinak na zelenu tranziciju. Dugoročno gledano, geopolitički šokovi pojačavaju potrebu za osiguravanjem energetske neovisnosti putem obnovljivih izvora energije. Međutim, rat također izaziva inflaciju, recesiju i potiče političku inerciju, odnosno oslanjanje na dobro poznata fosilna rješenja. Tako smo već u drugom tjednu rata vidjeli prvoloptaška predviđanja nekih medija o ponovnom okretanju ugljenu u slučaju pretjeranog rasta cijena fosilnih goriva. Isti mediji i analitičari potpuno su ignorirali najnovije napretke u zelenim tehnologijama.
Obnovljivi izvori nikada jeftiniji, ali…
Isaac Levi, analitičar Centra za istraživanje energije i čistog zraka (CREA), rekao je za Heatmap News kako je ovo “prva naftno-plinska kriza u kojoj su čiste alternative nafti i plinu potpuno cjenovno konkurentne”, dodajući da se može očekivati da će to “potaknuti implementaciju čiste energije na velik i trajan način”. Ovu izjavu prenijeli su brojni mediji, uključujući i Carbon Brief. Potom su uslijedila dokazivanja i primjeri zašto je Levi u pravu, ili zašto nije.
Prema IRENA-inim podacima za 2024. godinu, solarni paneli su u prosjeku 41 posto jeftiniji od najjeftinijih fosilnih alternativa, a struja iz kopnenih vjetroelektrana pojeftinila je za čak 53 posto. Od novoizgrađenih kapaciteta, 91 posto obnovljivih projekata isporučivalo je struju po nižoj cijeni od bilo koje nove fosilne alternative. Kako navodi autor Michael Liebreich iz BloombergNEF-a snaga vjetra i sunca porasle su 18 posto od 2024. godine te su “vjetar i sunce bili na putu da do kraja ove godine nadmaše prirodni plin u globalnoj proizvodnji električne energije – a taj trend sada mogao bi se ubrzavati”.
Lazard, investicijska banka koja godišnje mjeri ove troškove, zaključuje da su obnovljivi izvori “najkonkurentniji oblik nove gradnje energetske infrastrukture” čak i bez subvencija, navodi Scientific American. Brojni mediji nastavili su potom pronalaziti uspješne primjere diljem svijeta koji pokazuju kako su se pojedine zemlje već počele prilagođavati rastu cijena fosilnih goriva.
Pozitivni primjeri i posebna ograničenja
Posebno popularni primjeri su neke afričke zemlje koje su u roku od nekoliko godina povećale broj električnih vozila na cestama sa nula na osam posto. Još je bolji primjer Pakistan koji je od početka ruske invazije na Ukrajinu zahvaljujući jeftinim kineskim panelima povećao svoje solarne kapacitete za jednu trećinu.
Međutim, solari, navode analize, ne mogu napajati npr. pakistansku petrokemijsku industriju nužnu za proizvodnju pesticida neophodnih u poljoprivredi. Ovisnost poljoprivrede o pesticidima i fosilnim gorivima i dalje izlaže opskrbne lance prekidima, nestašicama, povećanju cijena i slabijoj dostupnosti.
Prema procjenama Food System Economics Commission, skriveni troškovi industrijskog prehrambenog sustava ovisnog o fosilnim gorivima iznose 15 do20 bilijuna dolara godišnje, otprilike ekvivalent BDP-a Kine ili svih zemalja EU zajedno. Dušična gnojiva sama po sebi čine tri do pet posto globalne potrošnje fosilnog plina i više od dva posto ukupnih globalnih emisija što je usporedivo s civilnim zrakoplovstvom.
Da stvar bude još gora, petrokemikalije korištene u proizvodnji gnojiva odgovorne su za čak 34 posto energije u uzgoju krumpira, ali te emisije uopće nisu evidentirane kao emisije prehrambenog sektora, kako u IPCC metodologiji, tako ni u nacionalnim inventarima koji se dostavljaju UN-u.
Povijesni obrazac je dokumentiran. Europske vlade reagirale su na rusku invaziju kombinacijom ambicioznijih obnovljivih ciljeva i istovremene ekspanzije infrastrukture za uvoz fosilnih goriva, balansirajući između kratkoročne energetske sigurnosti i dugoročne dekarbonizacije. U Aziji su poteškoće s nabavom LNG-a, djelomično zbog europske utakmice za plin, izazvale povratak ugljenu. Njemačka je paradigmatičan primjer: skup hitnih mjera odmah nakon invazije rezultirao je padom potrošnje plina za 14 posto, ali i privremenim porastom potrošnje ugljena.
Ono što je sada strukturno drugačije jest da tehnološke mogućnosti više nisu argument za čekanje. UN-ov klimatski šef Simon Stiell rekao je da aktualni sukob na Bliskom istoku “još jednom pokazuje da ovisnost o fosilnim gorivima ostavlja ekonomije, tvrtke i ljude na milost i nemilost svakom novom sukobu ili tržišnom poremećaju”, dodajući da su obnovljivi izvori sada jeftiniji, sigurniji i brže izvedivi. Ono što se nije promijenilo su akteri koji donose odluke.
Sve energetske krize u modernoj povijesti (1973., 1979., 2008., 2022.) završile su istim ishodom. Paničnom i kratkoročnom diverzifikacijom te dugoročnim vraćanjem na fosilnu infrastrukturu. To nije ni slučajno ni posljedica tehnološke nužnosti, a ni tržišnih zakona, već je stvar pitanja tko, kako i za koga donosi odluke? Iz linkova korištenih u ovom tekstu jasno je da ogromnu ulogu u donošenju ovih odluka imaju rejting agencije koje računaju rizik u godišnjim kvartalima. To su i naftne kompanije koje su 2024. dioničarima isplatile 403 milijarde umjesto da ulažu u tranziciju. Nedužne nisu ni Vlade koje energetsku sigurnost definiraju kao sigurnost opskrbe fosilnim gorivima, a ne kao neovisnost od njih. I računovodstveni standardi koji emisije iz petrokemijske industrije čine nevidljivima u nacionalnim inventarima.
Tehnologija očito više ne može biti alibi, jer su kao što smo pokazali, npr. solarni paneli postali jeftiniji od ugljena, a vjetar jeftiniji od plina. Električna vozila osvajaju tržišta od Afrike do Pakistana. Ono što nedostaje nije nova tehnologija već preraspodjela moći odlučivanja o financijama. Drugim riječima, kratkoročni interesi pojedinih dioničara moraju biti zamijenjeni dugoročnim interesima javnosti. U ovom se demokratskom jazu krije odluka o maloprodajnoj cijeni nafte. Lanci ne moraju biti poremećeni, cijene ne moraju rasti, ali samo ako profiti počnu padati.