Otopljene soli u europskim rijekama na mnogim su mjestima znatno iznad prirodnih razina, a zaslanjivanje povezano s korištenjem zemljišta i drugim ljudskim pritiscima zahvaća oko polovice riječne mreže, pokazuje prva procjena tog problema na razini Europe, Rivers of salt: the extent of salinization in European running waters objavljena u časopisu Nature Communications.
Slatka voda prirodno sadrži otopljene mineralne soli. One u rijeke dospijevaju trošenjem stijena i tla, iz podzemnih voda i oborina te, blizu obale, prodorom mora. Njihove koncentracije mogu se dodatno povećavati poljoprivredom i navodnjavanjem, otpadnim vodama, rudarenjem i vađenjem drugih sirovina te korištenjem soli za odleđivanje cesta. Veliki znanstveni pregled Freshwater salinization syndrome: from emerging global problem to managing risks promatra uzroke zaslanjivanja slatkih voda, a među izvorima navodi i gnojiva, kanalizaciju, urbanu izgradnju, rudničke vode, crpljenje resursa i promjene u vodnom režimu.
Pritom nije riječ samo o natrijevu kloridu. Voda sadrži različite otopljene ione, među njima natrij, kalij, kalcij, magnezij, kloride, sulfate i hidrogenkarbonate. Njihovu ukupnu prisutnost istraživači često prate električnom vodljivošću: što je više otopljenih iona, voda lakše provodi električnu struju. Vodljivost je zato praktičan pokazatelj zaslanjenosti, ali sama ne govori koje su točno soli prisutne niti odakle su došle. Globalna baza GlobSalt, na kojoj se temelji i nova europska analiza, uz električnu vodljivost upravo zato prikuplja podatke o glavnim ionima u rijekama.
Julie Crabot iz Instituta za procjenu okoliša i istraživanje voda španjolskog CSIC-a i Sveučilišta u Leónu, Sandra Mingarelli iz Zajedničkog istraživačkog centra Europske komisije i suradnici objavili su 20. kolovoza 2026. u časopisu Nature Communications rad “Rivers of salt: the extent of salinization in European running waters“. U njemu su povezali mjerenja iz 35 država s podacima o klimi, geologiji, hidrologiji i ljudskom utjecaju kako bi procijenili kolika bi vodljivost pojedinih rijeka bila u prirodnim uvjetima i gdje su izmjerene vrijednosti više od te pozadine.
Soli mijenjaju slatkovodne ekosustave
Rezultat pokazuje da neki stupanj zaslanjivanja zahvaća približno polovicu europske riječne mreže. U 28 od 35 analiziranih država postoje rijeke u kojima je salinitet više nego dvostruko veći od procijenjene prirodne razine. Autori su pronašli i ranije slabo dokumentirana žarišta, među ostalim u Rumunjskoj i Mađarskoj, uz već poznate probleme u dijelovima Njemačke, Poljske i Španjolske. Crabot i sur., Nature Communications, 2026.
Na više od 23.000 kilometara europske riječne mreže procijenjeno povećanje električne vodljivosti u odnosu na prirodnu pozadinu veće je od 1 mS/cm. Električna vodljivost pokazuje koliko voda provodi električnu struju, a raste s količinom otopljenih iona, odnosno mineralnih soli. U ovom slučaju 1 mS/cm ne označava ukupnu količinu soli u rijeci, nego dodatnu vodljivost iznad one koju bi, prema modelu, ta rijeka imala u prirodnim uvjetima. Sve to znači da voda zbog velike količine otopljenih iona provodi struju iznad razine koju autori uspoređuju s postojećim međunarodnim kriterijima zaštite vodenih organizama. Autori navode da takve razine povećavaju rizik od promjena sastava riječnih zajednica, poremećaja funkcioniranja ekosustava, štetnog cvjetanja algi i pomora riba.
Za slatkovodne organizme važna je ravnoteža iona između tijela i okoliša. Kada se kemijski sastav vode promijeni, mijenjaju se i uvjeti u kojima organizmi održavaju tu ravnotežu, a osjetljivije vrste mogu biti pogođene prije tolerantnijih. Richard H. Walker i suradnici u preglednom radu “Global review reveals how disparate study motivations, analytical designs, and focal ions limit understanding of salinization effects on freshwater animals“, objavljenom 2023. u Science of the Total Environment, analizirali su 585 radova iz perioda od 1960. do 2020. godine i 5924 zabilježena odgovora organizama. Negativni odgovori prevladavali su među proučavanim skupinama, ali autori naglašavaju da postoje velike razlike među vrstama, ionima, životnim stadijima i načinima izlaganja.
Nova europska analiza pronašla je povezanost većeg zaslanjivanja s jačim ljudskim utjecajem i promijenjenim zemljišnim pokrovom. Ti široki pokazatelji mogu obuhvaćati više procesa koji se pojavljuju zajedno, od intenzivnije poljoprivrede i urbanizacije do industrije i infrastrukture. Autori zato kartu koriste za prepoznavanje mogućih žarišta na kojima treba detaljnije utvrditi odakle dodatne soli dolaze.
Svaka rijeka ima svoju prirodnu razinu zaslanjenosti
Rijeka koja prirodno protječe kroz stijene bogate lako topljivim mineralima može imati veću vodljivost od rijeke na drukčijoj geološkoj podlozi. Količina vode također određuje koliko će se unesene soli razrijediti, pa isti unos može imati različit učinak pri visokom i niskom protoku. Takvu ulogu geologije, protoka, isparavanja, navodnjavanja i drugih prirodnih i ljudskih čimbenika pokazuju i ranija istraživanja globalnog zaslanjivanja rijeka.
Crabot i suradnici zato nisu svim europskim rijekama zadali jednu “normalnu” vrijednost. Modelom strojnog učenja procijenili su očekivanu prirodnu vodljivost na temelju lokalnih okolišnih obilježja te s njom uspoređivali mjerenja. Za obalne rijeke napravili su poseban model kako bi uzeli u obzir prirodni utjecaj mora. Rezultat je karta procijenjenog odstupanja od prirodne pozadine, a pouzdanost procjene ovisi i o tome koliko dobro model može obuhvatiti lokalne posebnosti.
Autori tako opisuju slučaj francuske rijeke Argens, koju napajaju prirodno bočati izvori. Model nije potpuno obuhvatio tu lokalnu posebnost pa je dio prirodno visoke vodljivosti pripisao dodatnom zaslanjivanju. Takvi slučajevi pokazuju zašto se paneuropska karta može koristiti za prepoznavanje mogućih problematičnih područja, dok se stvarni uzroci provjeravaju lokalnim mjerenjima.
Donja Neretva već desetljećima živi s istim problemom
U Hrvatskoj je najjasnije dokumentiran primjer Donje Neretve, gdje se riječne, podzemne i morske vode susreću na intenzivno obrađivanom poljoprivrednom području. Nino Krvavica, Hrvoje Gotovac i Goran Lončar u radu “Salt-wedge dynamics in microtidal Neretva River estuary“, objavljenom 2021. u časopisu Regional Studies in Marine Science, kombinirali su kontinuirana mjerenja s numeričkim modeliranjem za razdoblje 2015.–2018. Utvrdili su da tijekom ljeta slani klin prodire više od 20 kilometara uzvodno od ušća, dok ga veliki zimski protoci mogu potpuno isprati iz estuarija. Najvažniji faktor koji određuje koliko će more prodrijeti uzvodno pokazao se dotok Neretve.
Slana voda pritom ulazi i u podzemlje. Istraživanje obalnog vodonosnika doline Neretve objavljeno 2023. u Journal of Hydrology: Regional Studies pratilo je sezonske promjene podzemnih voda na tri područja i pokazalo različite obrasce prodora morske vode povezane s hidrološkim uvjetima, plimom i načinom rada melioracijskog sustava. Autori naglašavaju da se ponašanje podzemnih voda razlikuje među promatranim dijelovima doline, pa rezultati ne opisuju cijelu Donju Neretvu na jednak način.
Za Donju Neretvu problem odavno ima i izravnu poljoprivrednu dimenziju. Hrvatske vode navode da više od 20 godina prate stanje na tom području te da je oko 40 posto poljoprivrednih površina u kategoriji slabog do umjerenog zaslanjenja. Kao glavne procese navode prodor morske vode kroz korito Neretve, infiltraciju zaslanjene vode u podzemlje, smanjen dotok slatke vode, presušivanje izvora i korištenje zaslanjene vode iz melioracijskog sustava. Hrvatske vode – Projekt zaštite od zaslanjivanja tla i voda Donje Neretve.
Klimatske promjene povećavaju zaslanjivanje
Hrvatske vode navode i da klimatske promjene, rast razine mora i sve češća sušna razdoblja dodatno povećavaju rizik. Slani klin tijekom ljeta prodire uzvodno do Metkovića, a pri manjim protocima morska voda lakše napreduje riječnim koritom. Povezanost prodora slanog klina s dotokom rijeke potvrđuje i model Krvavice, Gotovca i Lončara: riječni protok imao je znatno veći utjecaj na njegovu duljinu i volumen od plime i razine mora tijekom promatranog razdoblja.
Zbog toga se na Donjoj Neretvi sada gradi i veliki sustav zaštite od zaslanjivanja. Projekt uključuje pregradu na Neretvi koja bi trebala zaustavljati prodor morske vode tijekom razdoblja niskog vodostaja te sustav za dopremu nezaslanjene vode za navodnjavanje. Prema Hrvatskim vodama, ukupna vrijednost investicije iznosi 85,5 milijuna eura s PDV-om, a s ranije izgrađenim podsustavom trebala bi omogućiti odslanjivanje i navodnjavanje ukupno 2199 hektara poljoprivrednog zemljišta. Rok izgradnje je četiri godine.
Nova europska studija time problem Donje Neretve stavlja u širi kontekst. Soli u rijekama dolaze iz različitih prirodnih i ljudskih izvora, a njihov učinak ovisi o geologiji, količini vode, kemijskom sastavu soli i ekosustavu u koji ulaze. Paneuropska analiza pokazuje da povišene razine soli u odnosu na prirodnu pozadinu nisu ograničene na nekoliko poznatih rudarskih, poljoprivrednih ili obalnih područja, nego se pojavljuju u velikom dijelu europske riječne mreže.