Nezadovoljstvo znanstvenika, aktivista, pa i novinara jezikom dokumenata klimatske konferencije Ujedinjenih naroda počelo je još 2015. godine tokom COP21 u Parizu kada je konačno usuglašen Pariški sporazum o sanaciji klimatskih promjena te je primijećeno da su napori lobista privatnih i fosilnih korporacija jako fokusirani na jezik samog sporazuma. Inzistirajući na tome da jezik Sporazuma mora biti pozitivno oblikovan. Odnosno, da mora izbjegavati riječi poput “sankcija” i “kazna” ili “zabranjuje se”, a uključivati riječi i fraze poput: “preporučuje se”, “očekuje se”, “potiče se” itd…
Budući da ovdje govorimo o zakonskim, pa onda i društvenim, posljedicama upotrebe jezika, to znači da su iz pravnog sporazuma čije se odredbe trebaju prenijeti u nacionalna zakonodavstva, izbačene financijske i kaznene posljedice koje tzv. “negativne” riječi imaju. Ako pritom uzmemo u obzir da su “kazna” i “sankcija” i “rok” temeljni elementi savršenog kaznenog zakona, zgodan lobistički spin ima znatno opasnije posljedice. Uklanjanjem jezika kojim se onemogućava državama da “zabrane” kompanijama gaziranih napitaka da pakiraju proizvode u plastične boce, sada onda znači da se kompanijama isto “preporučuje”.
Raznolike jezične igrarije
Premda su Ujedinjeni narodi imali osam godina za riješiti ovaj problem, on se ponovno pojavljuje ne samo u nacrtima dokumenata, već i u naslovima u medijskoj sekciji na službenim stranicama konferencije. Tehnički nacrt teksta o najvažnijem događaju COP28 – onaj o inventuri, odnosno Globalnoj procjeni stanja o kojoj je HINA već pisala – prepun je raznolikih jezičnih igrarija.
Prva ponuđena rješenja u tehničkom dokumentu u pravilu su jednostavna i pravna kakva bi i trebala biti, neovisno o političkoj snazi sadržaja. Druge ponuđene formulacije prepune su kvalifikatora izraženih u kondicionalima.
“Uredno i pravedno postupno ukidanje fosilnih goriva” postaje: zemlje bi trebale “ubrzati napore” prema postupnom ukidanju “nesmanjenih” fosilnih goriva i “brzo smanjiti njihovu upotrebu”. Tehnički dokument tako “pozdravlja”, “priznaje”, “potiče”, “apelira”, “nada se”, “izražava ozbiljnu brigu”, “ističe velike brige”, itd…
Sve to u ozbiljnom političkom dokumentu koji može proizvesti stvarne društvene promjene pisalo bi: “zabranjuje se”, “nalaže se”, “omogućava se” itd… Isti diskurs UN koristi i na vlastitim stranicama u naslovima, pa “ističu” kako su nam promjene potrebne “brzinom metka” i kako u tim promjenama “nitko ne smije ostati sa strane” (“no one left behind”).
Francuski sociolog Pierre Bourdieu opisao je takav jezik u tekstu Nova planetarna vulgata objavljenom u francuskom Le Monde diplomatiqueu 2000. godine. Zaključivši da je takav jezik tim snažniji i pogubniji ako ga moraju koristiti i sami proizvođači kulture koja se prenosi tim jezikom.
U klimatskom kontekstu to bi značilo da su stvarne promjene osakaćene za svoju zakonsku akciju, dok je korporacijama i najvećim zagađivačima dan bona fides, odnosno u dobroj vjeri, da zaista žele zaustaviti ove preozbiljne procese. A ipak, usred toga, sam domaćin se jasno i glasno za nastavak normalne upotrebe fosilnih goriva. Nema toliko riječi koje imaju ozbiljne pravne posljedice koliko UN ima sinonima za termine koji ne nose nužno nikakve željene promjene. I to postaje sve veći i veći problem u naporima za klimatsku akciju.