Unatoč široko rasprostranjenoj bioraznolikosti, Australija drži nezavidan rekord kada je riječ o divljim životinjama, ima najvišu stopu izumiranja sisavaca na svijetu. Od dolaska Europljana i kolonijalne ekspanzije, najmanje 40 vrsta kopnenih sisavaca je izgubljeno, a druge se suočavaju s ozbiljnim prijetnjama. Među njima se ističe sjeverni kvol (Dasyurus hallucatus), mali, mesožderni tobolčar koji se prostire tropskim područjima kontinenta i smatra se ugroženim na Crvenom popisu IUCN-a zbog prijetnji koje predstavljaju unesene divlje životinje, promjene staništa i degradacije krajolika, piše Mongabay.
Gubitak bioraznolikosti sisavaca podudarao se s raširenim prijetnjama očuvanju kulturnog znanja Prvih naroda u Australiji. Tijekom posljednja dva stoljeća, autohtoni narodi prisilno su preseljavani sa svoje zemlje na druge dijelove kontinenta. U tim periodima tradicionalne prakse upravljanja zemljištem i kulturno znanje o lokalnoj bioraznolikosti uglavnom nisu bili područje interesa znanstvene zajednice.
Nova studija čini se zatvara i taj gap. Autori istraživanja kombinirali su autohtono kulturno i ekološko znanje sa zapadnim znanstvenim metodama kao način za očuvanje sjevernih kvolova, a potencijalno i drugih vrsta, u budućnosti.
Istraživanje predvodili autohtoni narodi
Studiju, objavljenu u siječnju u časopisu Wildlife Research, vodili su pripadnici naroda Martu, čija se tradicionalna zemljišta protežu kroz dijelove zapadne pustinjske regije u Zapadnoj Australiji, najvećoj saveznoj državi na otoku. Sjeverni kvolovi, poznati na jeziku Martu kao wiminyji, identificirani su modernom znanošću u ovom dijelu zemlje tek 2012. godine, unatoč tome što su starješine Martu naroda generacijama znale za prisutnost te vrste u okolišu.
Metodologija studije usredotočila se na ninti, odnosno sesije razmjene znanja između starješina Martu naroda, znanstvenika i šire zajednice Martu naroda u područjima gdje su otkriveni sjeverni kvolovi. Tijekom tih sesija, koje su slijedile kulturno prikladne protokole, starješine Martu naroda prisjetile su se sjevernog kvola kao vrste koja je povijesno bila puno prostorno raširenija nego danas. Iz tih je razgovora proizišlo da je u posljednjem stoljeću došlo do značajnog pada rasprostranjenosti te vrste. Studija to pripisuje utjecajima unesenih predatora i promjeni tradicionalnih praksi spaljivanja određenih područja.
Središnji dio studije bio je rad tima autohtonih čuvara iz korporacije Kanyirninpa Jukurrpa (KJ), koju vodi zajednica i koja upravlja nizom programa koji pružaju društvene, kulturne, ekološke i ekonomske koristi narodu Martu. Starješine i rendžeri naroda Martu imali su ključnu ulogu u istraživanju sjevernog kvola (wiminyji), vrste koja ima snažno kulturno značenje za zajednicu. Starješina i suosnivač KJ Martua Muuki Taylor prisjetio se za Mongabay da su kvolovi nekoć živjeli “posvuda” po zemlji Martua.
Koautor istraživanja Harry Moore istaknuo je da je studija primjer suradnje zapadne znanosti i zajednica Prvih naroda, uključujući sažetak na jeziku Martu i suradnju sa starješinama radi informiranog pristanka za korištenje kulturnog znanja. Naglasio je da je sažetak na autohtonom jeziku bio važan kako bi starješine, kojima je engleski često drugi ili treći jezik, mogle u potpunosti razumjeti ciljeve istraživanja te smatra da bi takvu praksu trebalo primjenjivati i ubuduće.
Najvažniji rezultati istraživanja: mozaični požari
Jedan od ključnih nalaza rada odnosi se na upravljanje požarima i njegov utjecaj na populacije kvola. Tisućama godina, pripadnici Prvih naroda diljem Australije upravljali su svojim zemljištem tradicionalnim praksama paljenja. Te su prakse, u mnogim slučajevima promijenjene ili potpuno zaustavljene kolonijalnom ekspanzijom što je, u konačnici, rezultiralo promjenom staništa za domaće životinje.
Nalazi studije pokazuju da su wiminyji naseljavali područje istraživanja dok su tamo živjeli ljudi Martu i prakticirali tradicionalno paljenje, kazao je Moore za Mongabay. “Divlje životinje su u to vrijeme koegzistirale s domaćom faunom. Međutim, nakon što su ljudi preseljeni sa svoje zemlje, a snjima nestali i tradicionalni režimi paljenja požara, broj wiminyjija počeo je opadati”.
Nekontrolirani šumski požari mogu imati štetne učinke po staništa autohtonih životinja. To je u suprotnosti s tradicionalnim tehnikama paljenja, poznatima i kao “mozaično” paljenje. Zove se tako zbog šarenog izgleda rasta biljaka nakon požara. Manji požari pale se tijekom hladnijih razdoblja u godini jer se tada može učinkovito upravljati njima.
“Promjena tradicionalnih režima paljenja požara imala je ogromne implikacije za mnoge vrste diljem Australije, kroz izravnu smrtnost zbog vrućih požara u kasnoj sezoni, uništavanje staništa i uklanjanje izvora hrane”, kazali su znanstvenici za Mongabay. U osnovi, svaka vrsta koja se razvila oslanjajući se na sezonske resurse za hranu ili sklonište bila je pogođena promjenom režima spaljivanja površina.
To uključuje ptice ovisne o žitaricama i one koje se gnijezde na tlu, kao i male sisavce te gmazove, piše Mongabay. No, kada stanište stradaju u intenzivnim požarima, životinje postaju izuzetno izložene predatorima, posebno novo naseljenih predatora, kao što su mačke.
Moguće je razviti kulturno i ekološki utemeljene pristupe za očuvanje okoliša
Prednost autohtonih naroda je što je dugoročan život na jednom području doveo do dubokog razumijevanja režima paljenja požara te obnova tradicionalnih praksi pokazuje izvrsne koristi za bioraznolikost i zdravlje zemlje, što ova studija i pokazuje, zaključuje Mongabay.
Prakse poput naseljavanja žaba trskastih krastača (Rhinella marina) iz Južne Amerike na australsko kopno, a radi radi suzbijanja poljoprivrednih štetnika, pridonijela je izumiranju sjevernih kvolova i drugih vrsta diljem kontinenta. Razlog tome je što žabe krastače nose u sebi toksin smrtonosan za mnoge autohtone australske vrste.
Znanstvenici na kraju zaključuju da će osnaživanje autohtonih rendžera i zajednice, uz podršku zapadne znanosti, biti ključno za osiguranje budućnosti vrste.
“Autohtona zemljišta dom su mnogim ugroženim vrstama, često u područjima koja su nedostupna strancima”, rekao je Moore za Mongabay. “Budući da tako dobro poznaju ta područja, autohtoni narodi su u jedinstvenom položaju da njima upravljaju koristeći svoje dugogodišnje kulturno znanje”.
Integracijom kulturnog znanja sa suvremenim strategijama očuvanja, moguće je razviti kulturno i ekološki utemeljene pristupe za očuvanje populacija sjevernog quola na zemljištima Martu, osiguravajući otpornost i vrste i krajolika koje nastanjuju, zaključuje studija.