Dugo nismo vidjeli klimatske promjene oko sebe, ali sada kada je globalna godišnja temperatura viša za dva stupnja Celzija, vidimo ih u obliku čestih i obilnih nevremena te smanjenog prinosa plodova poput maslina. Postaje ih nemoguće ignorirati, stoga kao društvo skrećemo pažnju na političke i društvene mjere poduzimane za prevenciju sličnih budućih događaja.
Kompleksni društveni procesi
Kaskajući za klimatskim promjenama, političkim odlukama prethode brojni kompleksni društveni procesi. Neki od njih su makroekonomske promjene poput prelaska sa termoelektrana na hidroelektrane, ili s plina na vodik.
Drugi su veliki i skupi tehnološki zahvati, a zajedničko im je da su skupi i dugoročni.
Blizu njih stoje oni od općeg interesa, poput raznih znanstvenih istraživanja. Kada mislimo o sanaciji klimatskih promjena, uglavnom zamišljamo ovakve poduhvate koji zahtijevaju izvrsno upravljanje državama i kvalitetno planiranje. Međutim, u praksi postoji veliki raskorak između zamišljenih budućih velikih poteza i cijelog niza malih konkretnih koraka koji se lako izgube u bilo kojem dijelu lanca potrebnog za suočavanje s problemom koji stoji pred nama.
Važnost civilnog sektora
Između velikih problema i malih koraka do rješenja stoje ljudi u potrebi koje se rješava tek kada se katastrofa, obično popraćena traumom, već dogodila. Sektor koji premošćuje dvije velike razine obično je onaj civilni, koji se najviše bavi ljudima na društvenim marginama, koji primaju najmanje pomoći, a najviše je trebaju. Taj je sektor ograničen ropskim okovima projektne logike, a u klimatskim promjenama pokazuje se posljednju dekadu, da su s obzirom na uloženo, veću korist napravili projekti neprofitnih organizacija civilnog sektora nego megalomanski međunarodni fondovi koji se sporo pune i sporije dijele.
Dugi niz godina učinci javno-financiranog projektnog, primarno civilnog sektora, bili su ograničeni na doprinose društveno humanističkim aspektima društva. Sada se s pojavom brojnih zelenih zaklada i fondova te sve većim financiranjem sanacija klimatskih promjena, u praksi na terenu, susreću sve razine istraživanja, planiranja i provedbe projekata. Problem se napokon kristalizira: kako spojiti financijske resurse s kojima raspolažemo, a maksimizirati konačni učinak s ciljem sanacija klimatskih promjena, odnosno kako spasiti, što se spasiti da?
Jedan od načina spajanje je prikupljenih podataka znanstvenika s projektnim logikama i provedbama projekata na terenu. Klimatski projekti razlikuju se od svih prethodnih projektnih logika po tome što dopuštaju komercijalnost. Dakle, savršeno je moguće osigurati javne financije za neprofitne organizacije koje provode projekte na terenu s rezultatima promjene mikro društvenih i mikroekonomskih praksi i lokalne komercijalne koristi.
Što kaže znanost?
Na sličnu temu u časopisu Nature Sustainability objavljen je u mjesecu studenom rad “Enabling conservation theories of change” (Omogućavanje konzervatorskih teorija promjene) autora Buelow, Connolly, Dunic, i drugi. Oni su na studiji slučaja analizirali obalne močvarne sustave poput mangrova i morskih trava te su razvili okvir za prevođenje Globalnih teorija promjene u pojedine ekosustave, a s obzirom na provedivost aktivnosti i nacionalni socioekonomski te politički kontekst. Proučavali su to metodom Globalne teorije promjene koja je postala posebno sveprisutna u klimatskim projektima.
Teorija promjene metodologija je, ili kriterij za planiranje, sudjelovanje, održivo upravljanje i evaluaciju, a upotrebljava se u tvrtkama, filantropiji, neprofitnim organizacijama, međunarodnom razvoju, istraživanju i vladinim sektorima za promicanje društvenih promjena. Teorija promjene definira dugoročne ciljeve, a zatim ih preslikava unazad, kako bi identificirala potrebne preduvjete.
Inovacija teorije promjene leži u prepoznavanju razlike između željenih i stvarnih ishoda i u zahtijevanju od dionika da modeliraju svoje željene ishode prije nego što odluče o oblicima intervencije za postizanje tih rezultata. S njom su se susreli svi koji su ikada u bilo kojem projektu bili zaduženi za definiranje “outputa” i “outcoma”.
Popularnost ove teorije u klimatskim projektima ima veze i s Ujedinjenim narodima koji je koriste za procjene stanja okoliša te za procjenu uzročno posljedične logike intervencije i provjeru jesu li svi vanjski faktori uzeti u obzir prilikom definiranja rezultata i održivosti projekta.
Multinacionalni profili
Autori članka kojega je objavio Nature Sustainability smatraju da Globalne teorije promjene “mogu pružiti široke i sveobuhvatne smjernice za očuvanje i održivo korištenje Zemljinih ekosustava”, ali dodaju kako “široke smjernice ne mogu biti jedini izvor informacija o tome koje će akcije očuvanja dovesti do željenih socioekoloških ishoda”.
Njihov prvi korak bio je identificirati profile koji omogućuju očuvanje ekosustava. Pronašli su šest različitih multinacionalnih profila uvjeta koji omogućuju očuvanje ekosustava. Ti profili predstavljaju jedinstvene socioekonomske i političke kontekste i uvjete u kojima se čuva ekosustav. Tu se radi o razlikama na nacionalnoj razini u učinkovitosti upravljanja, kvalitete i provedbe zakona i podrška nevladinih organizacija.
Drugi korak bio je identificirati faktore koji doprinose degradaciji ekosustava. Tu spadaju prenamjene zemljišta, onečišćenja i ekstraktivne industrije.
Treći korak bio je opisati vjerodostojne teorije promjene za svaki profil koji omogućuje očuvanje, tj. puteve implementacije tog očuvanja. Tu spadaju obnova, razvoj politike, ili jačanje propisa. One su procijenjene obzirom na prvi kriterij i vjerojatnost učinkovite izvedbe.
Zemlje Europske unije, primjerice, pripadaju profilima s visokim unutarnjim kapacitetom za omogućavanje očuvanja, stoga su i za njih razvijeni principi evaluacije i provedbe projekata, drugim riječima, uvjeti projektnog financiranja klimatskih projekata. Tu se očekuje veći napor države u provedbi nego lokalne zajednice.
Znanstvenici smatraju da ostvarivanje cilja suživota s prirodom (za razliku od aktualnog života na teret prirode) moraju provoditi različiti skupovi aktera, surađujući na međunarodnoj, regionalnoj i lokalnoj razini, uključujući nevladine organizacije (NVO), vlade i zajednice. Teret inicijative i očuvanja veći je na državama s većim profilima i većim mogućnostima konzervacije, dok je isti teret u manje profiliranim državama veći na lokalnoj zajednici i nevladinom sektoru.
U konačnici, kažu znanstvenici, mnogi od tih aktera mogu imati koristi od dobro definiranih klimatskih projekata koji su lako provedivi u zadanim socioekonomskim i političkim uvjetima. Ali, upozoravaju na kraju, sve inovativne metodologije i očuvanje okoliša neće biti valjane “ako nisu uspostavljeni društveni, ekonomski i politički mehanizmi koji omogućuju radnje očuvanja”.
Čovječanstvo je zadalo sebi najveći cilj ikada: spriječiti šesto izumiranje vrsta. Njegovo ispunjenje sada ovisi o kombinaciji i konačnom umrežavanju svih prethodnih civilizacijskih napora i postignuća, na što jednostavniji i što lokalnije moguće. Rezultati zelenih fondova moraju dopirati do svake, i najizoliranije kuće u zemlji i tek onda govorimo o očuvanju okoliša, društvenoj promjeni i suživotu s prirodom. A stupanj razvoja na kraju će se tumačiti prema tome tko je podnio veći društveni teret konzervacije.
EP usvojio prijedlog novih pravila za smanjenje otpada i recikliranje ambalažeEurozastupnici su na plenarnoj sjednici u Strasbourgu usvojili stajalište Parlamenta o novim pravilima za smanjenje, ponovnu upotrebu i recikliranje ambalaže, a na temelju kojih će voditi pregovore s vladama članica EU o uvođenju ovih odredbi u nacionalna zakonodavstva.
Zastupnici su odobrili izvješće, koje predstavlja mandat Parlamenta za pregovore s vladama EU-a, s 426 glasova za, 125 protiv i 74 suzdržanih.
Na temelju odluke Parlamenta od 22. studenog, pristupit će se pregovorima s Vijećem EU-a koje još treba donijeti svoj stav.
Europska komisija je u studenom 2022. godine, predstavila svoj prijedlog izmjene propisa o ambalažnom otpadu kako bi se smanjila njegova količina u EU-u. Cilj predložene uredbe je, među ostalim, osigurati da se sva ambalaža može ponovno upotrijebiti ili reciklirati. Ova izmjena trebala bi potaknuti prihvaćanje recikliranog sadržaja i početi rješavati probleme prekomjerne ambalaže i njezinog otpada.
Osim općih ciljeva smanjenja ambalaže predloženih u uredbi (5 posto do 2030., 10 posto do 2035. i 15 posto do 2040.), zastupnici žele postaviti posebne ciljeve za smanjenje plastične ambalaže (10 posto do 2030., 15 posto do 2035. i 20 posto do 2040.).
Zastupnici žele zabraniti prodaju vrlo laganih plastičnih vrećica (manje od 15 mikrona), osim ako je to potrebno zbog higijenskih razloga ili je predviđeno kao primarna ambalaža za hranu u rasutom stanju. Predlažu i da se znatno ograniči upotreba određenih oblika ambalaže za jednokratnu uporabu, kao što su: hotelska minijaturna pakiranja za toaletne proizvode te omotači za kofere u zračnim lukama, navodi Europski parlament.
Kako bi se spriječili štetni učinci na zdravlje, zastupnici traže zabranu uporabe takozvanih „vječnih kemikalija” (perfluorirane i polifluorirane alkilne tvari ili PFAS-ovi) i bisfenola A u ambalaži koja dolazi u dodir s hranom. Radi se o smećkastim kartonskim spremnicima hrane u kojima nam stiže dostava, a koji su tretirani toksičnim “vječnim kemikalijama” što mogu izazvati zdravstvene probleme. Ova pravila trebala bi potaknuti ponovnu uporabu utvrđivanjem posebnih kriterija za prehrambenu ambalažu i omogućiti potrošačima da donesu vlastite posude za hranu i piće.
Izvjestiteljica Frédérique Ries (Renew, Belgija) izjavila je: “Parlament šalje snažnu poruku u korist potpune reforme tržišta ambalaže i ambalažnog otpada u EU-u. To je zakonodavstvo ključno za europsku konkurentnost i inovacije, a njime se ekološke ambicije usklađuju s industrijskom stvarnošću. Učinkovitim politikama ponovne uporabe i recikliranja jamčimo da je ambalaža sigurna za potrošače budući da smo predvidjeli zabranu štetnih kemikalija u prehrambenim pakiranjima, posebno PFAS-ove”.
Količina takvog otpada varira od najmanje 74 kg po osobi u Hrvatskoj do 246 kg po osobi u Irskoj.
Hrvatska nije provela direktivu EU-a
Europska komisija prošlog je tjedna odlučila pokrenuti postupak protiv Hrvatske pred Sudom Europske unije zbog toga što nije u potpunosti prenijela u svoje zakonodavstvo sve relevantne odredbe važeće direktive o ambalaži i ambalažnom otpadu.
Direktiva o ambalaži i ambalažnom otpadu ima za cilj zaštititi okoliš i osigurati dobro funkcioniranje unutarnjeg tržišta. Prema odredbama te direktive, zemlje članice trebaju reciklirati 65 posto svog ambalažnog otpada do 2025. godine, što će porasti na 70 posto 2030.
Države članice bile su dužne prenijeti direktivu u svoja nacionalna zakonodavstva do 5. srpnja 2020. godine. “Hrvatska nije u potpunosti prenijela sve relevantne odredbe direktive u nacionalno zakonodavstvo”, navodi Komisija.
Direktiva je zakonodavni akt Europske unije, koji se ne provodi izravno u zemljama članicama. Direktivom se definira cilj koji se želi postići u određenom području, a zemljama članicama se prepušta da vlastitim zakonima osiguraju provedbu tih ciljeva.
Izabrana Ptica godine: Srodnik vrane gačac pobijedio orla i rodu!“Ishod ovogodišnjeg glasanja bio je prilično neočekivan, budući da su druge dvije nominirane vrste – suri orao i bijela roda vrlo prepoznatljive i mnogima omiljene vrste ptica”, priopćila je zagrebačka udruga Biom.
Na iznenađenje mnogih, ali i oduševljenje ornitologa posvećenih zaštiti urbane bioraznolikosti, u danas okončanom izboru, otvorenom javnosti putem glasanja na internetskoj stranici Bioma titulu Pticu godine 2024. osvojio je gačac (Corvus frugilegus).
Ornitološka zajednica, uz inicijativu zagrebačke udruge Biom i Hrvatskog društva za zaštitu ptica i prirode iz Osijeka i ove je godine za izbor ptice nominirala vrste na koje je zbog ugroženosti potrebno skrenuti pozornost.
“Rezultati glasanja su nam pokazali nešto što mi koji se bavimo zaštitom prirode povremeno zaboravimo – a to je da nismo sami u prepoznavanju važnosti svake vrste i želji da se ona očuva, pa makar ona bila crna i graktava”, rekla je ornitologinja iz udruge Biom Iva Šoštarić, poručivši da očuvanje prirode započinje u našem dvorištu i veseli je što su mnogi to prepoznali.
Prirodni dom gačca su polja na kojima se u jatima uglavnom hrani kukcima, sitnim kralješnjacima i biljnim materijalom, dok gnijezdi u velikim skupinama u krošnjama visokih stabala u blizini izvora hrane.
Zbog korištenja pesticida gačac ostaje bez hrane, a rušenjem stabala uz poljoprivredne površine ostaje i bez mjesta na kojem bi mogao saviti gnijezda. Kolonije gačaca preselile su u gradove i njihovu okolicu, gdje traže zaštitu od lova i uništavanja kolonija.
No, njihov društven način gniježđenja te buka i nered koji ga prate predstavljaju probleme stanovnicima gradova.
Status ugroženosti gačca se u posljednjih pet godina promijenio s „najmanje zabrinjavajuće“ na „gotovo ugroženu“ vrstu, upozorili su iz udruge Biom, naglasivši kako je nužno oblikovati gradski prostor kako bi se smanjili sukobi s građanima te raditi na osiguravanju i zaštiti mjesta za gniježđenje gačca podalje od ljudskih naselja.
Izbor za pticu godine prvi su put proveli ornitolozi i organizacije 2016., kada je titulu osvojila bregunica. Titulu su osvojili i čigre, s fokusom na crvenokljunu čigru i malu čigru, prepelica i zlatovrana. Sudjelovanje u izboru ptice godine prvi je put široj javnosti otvoreno 2021. kada je titulu osvojila lastavica, i nakon nje sova ušara i tetrijeb gluhan.
Zašto hvatanje ugljikovog dioksida nije lako rješenje za klimatske promjene?Te tehnologije su zasad skupe, nedovoljno dokazane i teško ih je “prodati” nervoznoj javnosti.
Dok se nacije okupljaju na 28. konferenciji Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama u Ujedinjenim Arapskim Emiratima krajem studenog, pitanje buduće uloge hvatanja co2 u svijetu bit će u fokusu. Evo nekoliko pojedinosti o trenutnom stanju industrije i preprekama na putu široke primjene:
Oblici hvatanja ugljika
Najčešći oblik tehnologije hvatanja ugljikovog dioksida uključuje hvatanje plina ravno sa izvora, poput industrijskog dimnjaka. Odatle se može premjestiti izravno u trajno podzemno skladište, ili se prvo može koristiti u drugu industrijsku svrhu, varijacije koje se redom nazivaju hvatanje i skladištenje ugljika (CCS) i hvatanje, korištenje i skladištenje ugljika (CCUS).
Trenutno postoje 42 operativna komercijalna CCS i CCUS projekta diljem svijeta s kapacitetom skladištenja 49 milijuna metričkih tona ugljikovog dioksida godišnje, prema Global CCS Institutu, koji prati industriju. To je oko 0,13 posto od svjetskih otprilike 37 milijardi metričkih tona godišnjih energetskih i industrijskih emisija ugljičnog dioksida.
Otprilike 30 od tih projekata, koji čine 78 posto ukupnog zarobljenog ugljika iz grupe, koristi ugljik za poboljšano izvlačenje nafte (EOR), u kojem se ugljik ubrizgava u naftne bušotine kako bi se oslobodila zarobljena nafta. Bušači kažu da EOR može učiniti naftu prihvatljivijom za klimu, ali ekolozi kažu da je ta praksa kontraproduktivna.
Ostalih 12 projekata, koji trajno skladište ugljik u podzemnim formacijama bez njihove upotrebe za povećanje proizvodnje nafte, nalaze se u SAD-u, Norveškoj, Islandu, Kini, Kanadi, Kataru i Australiji, prema Global CCS Institute.
Drugi oblik hvatanja ugljika je izravno hvatanje iz zraka (DAC), u kojem se emisije ugljikovog dioksida hvataju iz zraka.
Oko 130 DAC postrojenja planira se diljem svijeta, prema Međunarodnoj agenciji za energiju (IEA), iako je samo 27 pušteno u rad i oni hvataju samo 10.000 metričkih tona ugljikovog dioksida godišnje.
SAD je u kolovozu najavio 1,2 milijarde dolara bespovratnih sredstava za dva DAC čvorišta u Teksasu i Louisiani koja obećavaju uhvatiti dva milijuna metričkih tona ugljika godišnje, iako konačna odluka o ulaganju u projekte nije donesena.
Visoki troškovi
Jedan kamen spoticanja brzoj implementaciji tehnologije za hvatanje ugljika je trošak.
Troškovi CCS-a kreću se od 15 do 120 USD po metričkoj toni zarobljenog ugljika, ovisno o izvoru emisije, a DAC projekti još su skuplji, između 600 i 1000 USD po metričkoj toni, zbog količine energije potrebne za hvatanje ugljika iz atmosfere, prema IEA-i.
Neki CCS projekti u zemljama poput Norveške i Kanade stavljeni su na čekanje iz financijskih razloga.
Zemlje, uključujući SAD, uvele su javne subvencije za projekte skupljanja ugljika. Zakon o smanjenju inflacije, donesen 2022., nudi porezni kredit od 50 USD po metričkoj toni ugljika zahvaćenog za CCUS i 85 USD po metričkoj toni zahvaćenom za CCS te 180 USD po metričkoj toni zahvaćenom putem DAC-a.
”Iako su to značajni poticaji, tvrtke će ipak morati preuzeti neke dodatne troškove kako bi pokrenule CCS i DAC projekte”, rekao je Benjamin Longstreth, globalni direktor za tehnologije hvatanje ugljika u Clean Air Task Force.
Neki CCS projekti također nisu uspjeli dokazati spremnost tehnologije. Projekt vrijedan milijardu dolara za obuzdavanje emisija ugljikovog dioksida iz teksaške elektrane na ugljen, primjerice, imao je kroničnih mehaničkih problema i rutinski je promašivao svoje ciljeve prije nego što je prekinut 2020., navodi se u izvješću koje su vlasnici projekta podnijeli Ministarstvu energetike SAD-a.
Projekt Petra Nova ponovno je pokrenut u rujnu.
Lokacija, lokacija, lokacija
Gdje se zarobljeni ugljik može pohraniti ograničeno je geologijom, što je stvaran problem koji bi postalo izraženiji ako i kada se hvatanje ugljika primijeni u ogromnoj mjeri koja bi bila potrebna da bi se promijenila klima. Najbolja mjesta za skladištenje ugljika u dijelovima su Sjeverne Amerike, istočne Afrike i Sjevernog mora, prema Global CCS institutu.
To znači da bi prijenos zarobljenog ugljika do skladišnih mjesta mogao zahtijevati opsežne mreže cjevovoda, ili čak brodske flote – što predstavlja potencijalne nove prepreke.
U listopadu je, na primjer, projekt CCS cjevovoda vrijedan tri milijarde dolara koji je predložio Navigator CO2 Ventures na srednjem zapadu SAD-a – koji je trebao premjestiti ugljik iz centralnih tvornica etanola u dobra skladišta – otkazan zbog zabrinutosti stanovnika o potencijalnom curenju i oštećenju konstrukcije.
Tvrtke koje ulažu u uklanjanje ugljika moraju ozbiljno shvatiti zabrinutost zajednice u vezi s novim infrastrukturnim projektima, rekla je Simone Stewart, stručnjakinja za industrijsku politiku pri National Wildlife Federation.
“Neće sve tehnologije biti moguće na svim lokacijama”, rekao je Stewart.
Karlovac želi 50.000 stanovnika grijati podzemnom vrelom vodom umjesto plinomKarlovac je predstavio taj projekt u Bruxellesu na Europskom tjednu regija i gradova, najvećoj konferenciji posvećenoj EU fondovima, gdje je zatražio potporu za “zeleniji Karlovac”.
“I Hrvatska je potpisnica niza sporazuma o smanjivanju CO2 emisije pa je projekt sukladan tome”, rekao je Vlatko Kovačić, direktor gradske tvrtke GeotermiKA, za Hinu.
Karlovac se nalazi na širem prostoru panonske nizine, od prije poznate po geotermalnim podzemnim izvorima. Blizu grada je izvor “Jamničke kiselice”, izvorske vode korištene u industriji pića a blizu je i Sveta Jana gdje izvorska topla voda izlazi na površinu. INA je 1980-ih radeći ondje na istraživanju nafte i plina, napravila dvije probne bušotone i u njima pronašla geotermalnu vodu.
“Potencijal za grijanje definitivno postoji”, napominje Kovačić.
Ideja o geotermalnoj vodi oživjela je zbog aktualne energetske krize, uslijed koje iz Rusije ne dolazi prirodni plin, ali i zbog “zelene” inicijative Europske unije. Gradovi diljem Europe traže nove energente za grijanje, a Karlovac je 2017. pokrenuo aktivnosti usmjerene na dobivanje geotermalne energije.
No, da bi ostvario svoj plan potrebna su mu 32 milijuna eura.
Karlovac čeka da hrvatska vlada objavi natječaje za sufinanciranje projekata iz EU fondova za razdoblje od 2021. do 2027. jer bi na taj način mogao doći do 85 posto navedenog iznosa. Još uvijek nisu poslani pozivi za prijavu na energetske i infrastrukturne projekte za koje je predviđeno 6,8 milijardi od devet milijardi eura stavljenih Hrvatskoj na raspolaganje.
Vlada je tijekom 2023. raspisala sedamnaest natječaja putem kojih gradovi i regije mogu dobiti 507 milijuna eura iz EU fondova, ali za projekte iz sektora poljoprivrede, ribarstva, akvakulture, upravljanja granicama, integracije migranata, sigurnosti i unapređenja ljudskih potencijala.
Kovačić nije siguran hoće li u natječajima koji slijede biti prihvatljiv njihov projekt.
“Vlada mora kroz programiranje predvidjeti financiranje projekata grijanja sa obnovljivom zelenom energijom. Neovisno je li to toplinska energija iz geotermalnih izvora ili biomase”, kaže.
GeotermiKA, tvrtka u 100 postotnom vlasništvu Karlovca, u međuvremenu je sve pripremila pa sada traži novac za početak radova.
Prvi korak je investiranje šest milijuna eura u izradu bušotine
“Primarno je napraviti novu istražnu bušotinu”, kaže Kovačić.
Bušotina mora biti napravljena u iduće dvije godine, zatim biti testirana kroz nekoliko mjeseci. Bude li ondje geotermalne vode kako očekuju u Karlovcu, počet će njeno vađenje i korištenje za otprilike tri do pet godina.
“Karlovac bi tako prije 2030. postao zeleni grad”, napominje prvi čovjek GeotermiKA-e, čija posljednja dva slova simboloziraju ime grada.
Gradske vlasti u potrazi za novcem “kucaju na razna vrata”.
“Postoji, naravno, mogućnost da to bude i privatno partnerstvo, ali ideja je da geotermalna voda bude javni resurs, da njome upravlja grad, odnosno lokalna zajednica, a ne neka privatna kompanija”, objašnjava Kovačić.
Uspiju li iskoristiri geotermalnu vodu za grijanje, Karlovčani će se vjerojatno jeftinije grijati od ostalih stanovnika Hrvatske.
Takav su dojam stekli temeljem razgovora s partnerom na Islandu, zemlji gejzira s dugom tradicijom korištenja geotermalne energije. GetermiKA surađuje s kompanijom Iceland Geosurvey (ISOR), koja se bavi istraživanjem i tehničkom ekspertizom geotermalne industrije u toj nordijskoj zemlji.
“Cijena grijanja bi bila jednaka ili manja od sadašnje cijene za grijanje”, kaže Kovačić. “Na Islandu smo to pitali, ali nam nisu znali dati točan odgovor. Svakako bismo imali energent stabilne cijene. Tada više ne bi bilo utjecaja rasta cijena plina, utjecaja cijena nafte… Imate energent u svom vlasništvu i vi određujete pravila igre jer ta voda je dolje”, dodaje.
Iz dobivenog prihoda bi se financiralo održavanje sustava koji “tehnički nije zahtjevan jer Hrvatska ima stručnjake”.
Tako je to Kovačić objasnio u Bruxellesu članovima niza radnih skupina koje odlučuju o novim politikama EU-a. Istovremeno, su i gradovi iz Poljske i Danske predstavili svoje “zelene projekte”, a koje muči isti problem – nedostatak novca. Kažu da lokalna zajednica ima inicijative, ali da ih zbog oskudnih sredstava ne mogu realizirati.
“Karlovčani znaju za geotermalni potencijal, vole zelenu energiju, a najveća nagrada bila bi im živjeti u takvom gradu”, kaže Kovačić.
EK vjeruje da će Hrvatska iskoristiti Fond pravedne tranzicije unatoč kratkom rokuU Bruxellesu očekuju da Hrvatska između siječnja i ožujka objavi pozive kako bi lokalne vlasti, kompanije i druge organizacije mogle prijaviti svoje projekte za financiranje. Dvjema županijama bi tako bila olakšana tranzicija, odnosno prisilni prijelaz, s industrijskih tehnologija koje zagađuju zrak na nove čiste tehnologije, ili pak odlazak radnika na nova zanimanja ili u mirovinu.
Europska unija je usvojila Zeleni plan (Green Deal) prema kojem njenih 27 država članica uopće ne bi ispuštale štetne plinove od 2050. godine, što je doprinos borbi protiv klimatskih promjena.
Države, među kojima i Hrvatska, moraju stoga zatvoriti pogone iz kojih izlaze “staklenički plinovi”.
U Fondu za pravednu tranziciju (Just Transition Fund) nalaze se ukupno 19,2 milijarde eura namijenjenih europskim regijama s teškom industrijom i rudarstvom, kako bi ublažile socijalne i društvene posljedice zatvaranja radnih mjesta. Oko 70 posto tog novca Europska komisija je posudila na međunarodnom tržištu, a oko 30 posto dolazi iz proračuna EU-a.
Prvi dio novca mora biti potrošen do kraja 2026., a ostatak do kraja 2029.
U Istarskoj i Sisačko-Moslavačkoj županiji, gdje se nalazi preostala teška industrija u Hrvatskoj, do tih rokova mora biti potrošeno 179 milijuna eura.
“Pripremaju se pozivi koji će izaći početkom 2024.godine”, rekao je hrvatski ministar EU fondova Šime Erlić prošli mjesec u Bruxellesu. Dodao je da će biti objavljeni u skladu “s dinamičkim planom” koje je odredilo njegovo ministarstvo.
Ministarstvo regionalnog razvoja je prošli tjedan u e-mailu poslanom Hini navelo da je “raspisivanje poziva planirano za sljedeću godinu”. Nije odgovorilo zašto još uvijek nije raspisalo pozive pa da se za novac prijave subjekti koji imaju projekte iz područja “dekarbonizacije regionalnog gospodarstva, poduzetničkih vještina, obrazovanja i zelene tranzicije”.
Istarska županija jedino je područje s još uvijek operativnom elektranom na ugljen u Hrvatskoj koja će se postupno ukinuti najkasnije 2033. te ima industriju cementa s visokim emisijama ugljika, izvijestilo je ministarstvo na svojoj internetskoj stranici. U Sisačko-moslavačkoj županiji ministarstvo očekuje prekvalifikaciju radnika u kemijskoj industriji i rafineriji.
Hrvatska je jedna od četiri države EU-a koja još uvijek nije raspisala pozive, rekli su u Europskoj komisiji.
Europska povjerenica za EU fondove Elisa Ferreira, koja je prošli tjedan u Češkoj obišla projekte sufinancirane iz Fonda pravedne tranzicije, rekla je da ona osobno nema “preciznu informaciju” u koliko točno zemalja još nisu raspisani pozivi.
“Ponekad je pomalo zavaravajuće gledati samo na pozive”, rekla je na konferenciji za medije u češkom gradu Ostravi. “No istina je da se nalazimo unutar izuzetno zahtijevnog kalendara”, dodala je podsjetivši da zemlje više od 50 posto odobrenog novca moraju potrošiti u iduće tri godine.
Ferreira je rekla da su “zemlje svjesne vremenskog roka”, da nastavlju tražiti produljenje, ali da zbog komplicirane regulative ostaju na snazi navedeni rokovi (kraj 2026. i kraj 2029.). Nije rekla koje zemlje traže produljenje roka. Ne uspiju li do tada iskoristiti predviđeni novac, zemlje će ostati bez njega.
“Ponekad nekim zemljama treba više vremena za pripremu i analiziranje projekata koji bi mogli implementirani dok su druge zemlje zbog profila svojih regija već lansirale seriju poziva”, rekla je povjerenica.
Među zemljama s objavljenim pozivima i početkom njihove realizacije su Češka i Estonija, jedne od najvećih proizvođača ugljena i naftnog škriljevca u EU, energenata štetnih za okoliš.
Povjerenica Ferreira uvjerena je da će Hrvatska iskoristiti novac iz Fonda pravedne tranzicije.
“Hrvatska je dosad bila jako dobra u korištenju novca iz EU fondova. Ne samo da je uspjela iskoristiti, čini mi se, čitavu potporu za nadoknadu štete uzrokovanu dvama razornim potresima nego se korištenje tog novca sada glatko odvija”, izjavila je. “Hrvatska koristi fondove na učinkovit način, pa ne vjerujem da bi trebalo biti ikakvih problema s Fondom za pravednu tranziciju. Potpuno sam uvjerena u to”, dodala je.
Napomenula je da je u stalnom dijalogu s hrvatskom vladom i tijelima za upravljanje fondovima.
“Nisu mi dali nikakvu naznaku zabrinutosti. Namjeravaju iskoristiti novac iz ovog fonda”, zaključila je.
Stellantis i kineski CATL najavljuju suradnju u proizvodnji baterija u EuropiDvije kompanije preliminarno su dogovorile proizvodnju baterijskih ćelija od litija i željeznog fosfata (LFP) koje će Stellantis ugrađivati u svoje električne automobile i prodavati na europskom tržištu.
U planu je i osnivanje zajedničke kompanije s ravnopravnim vlasničkim udjelima.
Baterije od litija i željeznog fosfata znače manje troškove u proizvodnji, ali i manju pogonsku snagu u usporedbi s baterijama od nikla i mangana (NMC).
Suradnja sa CATL-om dopunit će Stellantisovu strategiju elektrifikacije, rekao je šef nabave automobilskog diva Maxime Picat, dodajući da će baterije od litija i željeznog fosfata smanjiti troškove proizvodnje u Europi.
Grupa će za skuplje automobile i dalje koristiti baterije od nikla i mangana, dodao je Picat.
Stellantis trenutno u Europi gradi tri gigatvornice, u Francuskoj, Njemačkoj i Italiji, u partnerstvu s Mercedesom i TotalEnergiesom.
Predsjednik i glavni menadžer CATL-a Robin Zeng rekao je da će partnerstvo “biti odlučujući korak na putu obje tvrtke prema ciljevima ugljične neutralnosti”.
Otocima 25 milijuna eura za prilagodbu klimatskim promjenamaHrvatskim otocima bit će usmjereno 25 milijuna eura za prilagodbu klimatskim promjenama i upravljanje rizicima povezanima s klimom, kao što su požari, oluje i suše, rečeno je Hini u ministarstvu.
Radi jačanja sustava civilne zaštite, idućih tjedana bit će objavljeni pozivi za dodjelu bespovratnih sredstava za nabavu helikoptera za spašavanje, vatrogasne opreme kao i opreme za razminiranje.
Provedba projekata vrijednih 400 milijuna eura do 2029. godine obuhvaća razvoj sustava video nadzora i ranog otkrivanja požara te ulaganje u obranu od poplava, posebice nastavak projekta obrane od poplava na karlovačko-sisačkom području.
Planirano je investiranje u uspostavu regionalnih središta civilne zaštite, a radi se o izgradnji središta civilne zaštite u Varaždinu, Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu.
U Strategiji upravljanja rizicima od katastrofa do 2030. godine predviđena su 82 projekta vrijednosti 1,8 milijardi eura, ističe Ravnateljstvo civilne zaštite.
Ravnateljstvo je trenutno angažirano na provedbi projekata u vrijednosti od 300 milijuna eura, a planirano je još 200 milijuna eura.
Radi se o projektima unaprjeđenje sustava za rano upozoravanja, razminiranje, izgradnju Nastavnog nacionalnog središta Civilne zaštite (CZ), stavljanje u funkciju novog Operativnog centra CZ-a, modernizaciju informacijsko-komunikacijskog sustava CZ-a, izjednačavanje mogućnosti osoba s invaliditetom, zaštitu kulturne baštine i otpornost kritične infrastrukture.
Također je planirana nabava vozila, plovila i opreme za pripadnike Državne intervencijske postrojbe civilne zaštite za traganje i spašavanje iz ruševina i vode, snabdijevanje vatrogasaca s potrebnim vozilima, plovilima i zaštitnom opremom, kao i nabava edukacijskog vozila – simulatora potresa.
Osigurano je 105 milijuna eura za daljinski upravljane sustave za kemijsku, biološku radiološku ili nuklearnu dekontaminaciju i borbu protiv prekograničnih prijetnji zdravlju, te nabavu kontejnera i šatora za smještaj 1000 ljudi.
To su dodatni kapaciteti EU-a za odgovor na izvanredne događaje, a bit će na raspolaganju Hrvatskoj u slučaju potrebe pružanja međunarodne pomoći.
Stručnjaci o 14 evolucijskih zamki zbog kojih bi čovječanstvo moglo izumrijetiNovo istraživanje koje su proveli znanstvenici sa švedskog Sveučilišta u Stockholmu iznjedrilo je 14 različitih “evolucijskih zamki” u koje bi svjetska populacija potencijalno mogla upasti, što bi u konačnici rezultiralo propašću naše vrste.
Prema timu koji stoji iza studije, dio problema je u tomu što smo za sebe same priskrbili sve što smo mogli, a upravo to što smo postigli – uspjeh i maksimalna dominacija mogli bi rezultirati opasnim posljedicama.
Sada prolazimo kroz polikrizu, čvor različitih, no uistinu duboko povezanih kriza, u sklopu kojih višestruke prijetnje – od klimatskih promjena do pandemija prijete privođenjem antropocena kraju.
“Ljudi su nevjerojatno kreativni kao vrsta”, kaže antropolog Peter Søgaard Jørgensen sa Sveučilišta u Stockholmu. “Sposobni smo za inovacije i prilagodbu brojnim okolnostima, a u stanju smo i surađivati u iznenađujuće velikim razmjerima. No pokazalo se da te sposobnosti imaju i nenamjerne posljedice”.
Od 14 potencijalnih evolucijskih slijepih ulica koje prijete čovječanstvu pet ih stručnjaci nazivaju globalnima.
To su simplifikacija, s obzirom na to da sustavi postaju previše specijalizirani za prilagodbu, poput monokulturnog uzgoja, potom rast radi rasta, a to znači neprekidnu potragu za akvizicijom ili pokretanjem nove linije koja dramatično povećava prihode i recept je za potencijalnu katastrofu, zatim prekoračenje, koje se događa kada ljudsko iskorištavanje prirodnih resursa premašuje biokapacitet Zemlje (više nego što Zemlja može pružiti), podjele (međunarodni sukob) i zaraze (razne zarazne bolesti).
Drugih pet znanstvenici su etiketirali kao tehnološke zamke.
To su vezanost za infrastrukturu (kao kod fosilnih goriva), kemijsko onečišćenje, egzistencijalna tehnologija (poput nuklearnog oružja), tehnološka autonomija (uključujući umjetnu inteligenciju) i dezinformacije ili lažne informacije.
Preostale četiri istraživači su nazvali strukturnim zamkama.
To su kratkoročnost, prekomjerna potrošnja, nepovezanost biosfere i gubitak lokalnog društvenog kapitala u društvu u kojemu svijet koji postaje sve digitaliziraniji ometa i prekida društvenu interakciju i potencijalno pridonosi daljnjim podjelama.
Istraživači smatraju da je 12 od 14 navedenih prijetnja za čovječanstvo već u prilično poodmakloj fazi.
Samo se tehnološka autonomija i gubitak lokalnog društvenog kapitala tek trebaju razviti u zabrinjavajuće probleme.
Ističu kako je još alarmantnija činjenica da se navedene bezizlazne situacije međusobno isprepleću i pojačavaju, čineći čvor duboko povezanih kriza, što znači da bismo mogli upasti u zamku više od jedne od njih.
“Evolucijske zamke dobro su poznat koncept u životinjskom svijetu”, kaže Søgaard Jørgensen.
“Baš kao što mnoge kukce privlači svjetlost, a taj njihov evolucijski refleks u modernom ih svijetu može ubiti, čovječanstvo je u opasnosti da na nove pojavnosti reagira na loš i neprikladan način koji će mu štetiti.”
Premda se sve čini prilično sumorno istraživači ne odustaju i smatraju da je sada potrebno prionuti aktivnoj transformaciji, ne samo prihvatiti da se moramo prilagoditi protoku vremena i događaja, već i uložiti napore da bismo stvari skrenuli u drugome smjeru.
Kao vrsta smo možda i kratkovidni i destruktivni, no istodobno smo kreativni, inovativni i spremni na suradnju, ističu švedski znanstvenici. To po njihovu mišljenju znači da postoji nada da naša sudbina još nije ispisana.
“Svatko od nas može napraviti vrlo jednostavnu stvar – više se angažirati na zaštiti prirode i društva dok istodobno sagledavamo pozitivne i negativne globalne posljedice vlastitih lokalnih akcija”, kaže Jørgensen.
Rezultati istraživanja objavljeni su u Philosophical Transactions, zborniku radova Kraljevskoga londonskog društva, u seriji Bioloških znanosti.
Hrvatska uskoro preuzima vođenje europskog mrežnog regulatora BERECObuljen je nedavno sudjelovao na tehnološkom forumu “5G Techritory” u Rigi, glavnom gradu Latvije, gdje se nalazi sjedište europskog regulatora BEREC.
“Otvorit ćemo neke smjernice za mreže vrlo velikog kapaciteta, imat ćemo par zanimljivih izvješća, a bavimo se prelaskom dijela mreže u Cloud ili kako mi to kažemo cloudification. U hrvatskom smo upotrijebili izraz klaudifikacija”, rekao je u razgovoru za Hinu.
“Klaudifikacija” je premještanje usluge na Internet (Cloud = oblak). Pojam se odnosi na tradicionalne aplikacije koje su migrirale iz lokalnih instalacija na korisnikovom računalu u ekvivalente temeljene na spajanju na Internet. Programi u oblaku mogu zahtijevati internetsku vezu u svakom trenutku, ili se po potrebi moći izvoditi izvanmrežno.
“Mreže se mijenjaju, mogućnosti se mijenjaju, sve to postaje jedan digitalni ekosustav. Ne može se više izolirati samo na elektroničke komunikacijske mreže. To je postalo kompliciranije okruženje pa će sigurno trebati neke prilagodbe u regulatornom okviru”, dodao je Obuljen.
BEREC je tijelo osnovano 2009. u sklopu kojeg tržišni regulatori iz EU-a rade zajedno.
“Bavimo se i novim tehnologijama, te gledamo kako one utječu na regulaciju”, rekao je hrvatski dužnosnik koji će postati prvi predsjednik te organizacije iz jugoistočnog dijela Europe.
Hrvatska iznad prosjeka EU po rasprostranjenosti 5G mreže
Obuljen je na forumu u Rigi sudjelovao u raspravi oko uvođenja 5G mreže, odnosno pete generacije mobilne mreže koja nasljeđuje 4G. Glavna razlika u odnosu na dosadašnju 4G tehnologiju je omogućavanje većih brzina prijenosa podataka.
“Za 5G postoji veliki raskorak između očekivanja, postavljenih ciljeva, a koji su više lijepe želje. Ali kada se postave kao politički ciljevi onda vam time počnu mjeriti uspješnost. To je po meni potpuno promašeno. Stvari treba uvoditi u onom trenutku kada ste za njih spremni”, rekao je.
U Hrvatskoj je 5G mrežom pokriveno 80 posto stanovništva, dok je prosjek EU-a 72 posto.
“Iznad prosjeka smo i po pokrivenosti ruralnih područja, pa možemo reći da smo dobri, štoviše odlični”, izjavio je.
Hrvatskoj je cilj da do 2030. bude 100 posto stanovništva pokriveno 5G mrežom “ili barem nečim što je približno tome”, rekao je prvi čovjek HAKOM-a.
“Ono što jest mali izazov za 5G mrežu jest to da ako ju stvarno želite napraviti kako treba, ne samo da imate ikonu na ekranu nego i podatkovni prijenos jako brz, ona treba biti gušće postavljena nego je bila postavljena 4G mreža. Sada imamo tu dosta, ja bih čak rekao problema, s nekim lokalnim zajednicama koje žele potpuno izbaciti bazne postaje iz naseljenih dijelova”, rekao je Obuljen.
U protekle tri godine stanovnici su prosvjedovali protiv postavljanja odašiljača u raznim mjestima Hrvatske, poput onih u okolici Zadra i na otoku Visu. Mještani kažu da su zabrinuti za zdravlje, pogotovo najosjetljivijih skupina, djece i starijih, koji bi, kako tvrde, “bili izloženi dokazano štetnom utjecaju elektromagnetnog zračenja”.
“Na taj način ne mogu imati ni 4G mrežu, a kamoli 5G mrežu. Za neke od tih mjesta smo radili simulacije, pokušavamo razgovarati s njima. Oni vrlo često idu protiv propisa, onda se ne zna tko bi za to bio nadležan, ide se na sudove pa sudovi gledaju to i iz područja prostornog planiranja i iz propisa gradnje”, rekao je Obuljen. “To je sve skupa mučno. Žao mi je što još uvijek ima ljudi koji misle da mogu bez mreža. Ili da mogu riješiti pokrivanje s odašiljača sa Sljemena”, dodao je.
Tvrtke slabo primjenjuju 5G
Za opću populaciju razlika između 4G i 5G je “gotovo nikakva” jer prosječni korisnik interneta ima pouzdanu brzinu na 4G. Ono gdje se očekivalo da će 5G imati svoju pravu primjenu je industrija, ali ona u Hrvatskoj još uvijek ne pokazuje da joj je potrebna.
HAKOM svake godine organizira konferenciju posvećenu 5G, na kojoj kompanije mogu govoriti o tome.
“Imali smo Rimca kada još nije bio ‘jednorog’, osječku Orcu…neke firme koje su se u međuvremenu jako etablirale na hrvatskoj IT sceni i kao inovatori i vizionari”, rekao je Obuljen. “Svi su oni govorili o mogućnostima, međutim malo tko je došao do toga da je stvarno implementirao značajke te 5G mreže. Oni, naravno, koriste tu mrežu, ali ja nisam vidio ni jedan spektakularni slučaj gdje bismo rekli da se to može raditi samo na toj mreži”, dodao je.
Obuljen je stoga djelomično rezerviran i prema uvođenju 6G mreže koja bi se mogla pojaviti 2030. godine.
“Ako gledamo stvari koje smo naučili od 5G, to je u ovom trenutku lijepa želja”, rekao je.
Smatra da su veći izgledi za usvajanje 6G, čije su karakteristike potpuna nepoznanica, bude li ona standardizirana prije početka korištenja.
“S 5G je i tu bio zapravo problem. Mi smo ga počeli implementirati dok standard nije bio do kraja završen. Bilo bi lijepo da 6G bude standardizirana i spremna za 2030.”, rekao je Obuljen.
“Bude li stvarno tako onda ima šanse da i implementacija krene bolje nego je bila implementacija 5G. Za 5G je bio ‘hype’, on može to i to, ali sva ta rješenja su nekako bila teoretski moguća. Ona jesu moguća, ali nitko nije pogledao stvarni kraj”, dodao je.
Čelnik HAKOM-a ne isključuje mogućnost da u Hrvatskoj neke kompanije u industriji pronađu više prednosti u 6G nego što ga sada vide u 5G mreži.