Dugo nismo vidjeli klimatske promjene oko sebe, ali sada kada je globalna godišnja temperatura viša za dva stupnja Celzija, vidimo ih u obliku čestih i obilnih nevremena te smanjenog prinosa plodova poput maslina. Postaje ih nemoguće ignorirati, stoga kao društvo skrećemo pažnju na političke i društvene mjere poduzimane za prevenciju sličnih budućih događaja.
Kompleksni društveni procesi
Kaskajući za klimatskim promjenama, političkim odlukama prethode brojni kompleksni društveni procesi. Neki od njih su makroekonomske promjene poput prelaska sa termoelektrana na hidroelektrane, ili s plina na vodik.
Drugi su veliki i skupi tehnološki zahvati, a zajedničko im je da su skupi i dugoročni.
Blizu njih stoje oni od općeg interesa, poput raznih znanstvenih istraživanja. Kada mislimo o sanaciji klimatskih promjena, uglavnom zamišljamo ovakve poduhvate koji zahtijevaju izvrsno upravljanje državama i kvalitetno planiranje. Međutim, u praksi postoji veliki raskorak između zamišljenih budućih velikih poteza i cijelog niza malih konkretnih koraka koji se lako izgube u bilo kojem dijelu lanca potrebnog za suočavanje s problemom koji stoji pred nama.
Važnost civilnog sektora
Između velikih problema i malih koraka do rješenja stoje ljudi u potrebi koje se rješava tek kada se katastrofa, obično popraćena traumom, već dogodila. Sektor koji premošćuje dvije velike razine obično je onaj civilni, koji se najviše bavi ljudima na društvenim marginama, koji primaju najmanje pomoći, a najviše je trebaju. Taj je sektor ograničen ropskim okovima projektne logike, a u klimatskim promjenama pokazuje se posljednju dekadu, da su s obzirom na uloženo, veću korist napravili projekti neprofitnih organizacija civilnog sektora nego megalomanski međunarodni fondovi koji se sporo pune i sporije dijele.
Dugi niz godina učinci javno-financiranog projektnog, primarno civilnog sektora, bili su ograničeni na doprinose društveno humanističkim aspektima društva. Sada se s pojavom brojnih zelenih zaklada i fondova te sve većim financiranjem sanacija klimatskih promjena, u praksi na terenu, susreću sve razine istraživanja, planiranja i provedbe projekata. Problem se napokon kristalizira: kako spojiti financijske resurse s kojima raspolažemo, a maksimizirati konačni učinak s ciljem sanacija klimatskih promjena, odnosno kako spasiti, što se spasiti da?
Jedan od načina spajanje je prikupljenih podataka znanstvenika s projektnim logikama i provedbama projekata na terenu. Klimatski projekti razlikuju se od svih prethodnih projektnih logika po tome što dopuštaju komercijalnost. Dakle, savršeno je moguće osigurati javne financije za neprofitne organizacije koje provode projekte na terenu s rezultatima promjene mikro društvenih i mikroekonomskih praksi i lokalne komercijalne koristi.
Što kaže znanost?
Na sličnu temu u časopisu Nature Sustainability objavljen je u mjesecu studenom rad “Enabling conservation theories of change” (Omogućavanje konzervatorskih teorija promjene) autora Buelow, Connolly, Dunic, i drugi. Oni su na studiji slučaja analizirali obalne močvarne sustave poput mangrova i morskih trava te su razvili okvir za prevođenje Globalnih teorija promjene u pojedine ekosustave, a s obzirom na provedivost aktivnosti i nacionalni socioekonomski te politički kontekst. Proučavali su to metodom Globalne teorije promjene koja je postala posebno sveprisutna u klimatskim projektima.
Teorija promjene metodologija je, ili kriterij za planiranje, sudjelovanje, održivo upravljanje i evaluaciju, a upotrebljava se u tvrtkama, filantropiji, neprofitnim organizacijama, međunarodnom razvoju, istraživanju i vladinim sektorima za promicanje društvenih promjena. Teorija promjene definira dugoročne ciljeve, a zatim ih preslikava unazad, kako bi identificirala potrebne preduvjete.
Inovacija teorije promjene leži u prepoznavanju razlike između željenih i stvarnih ishoda i u zahtijevanju od dionika da modeliraju svoje željene ishode prije nego što odluče o oblicima intervencije za postizanje tih rezultata. S njom su se susreli svi koji su ikada u bilo kojem projektu bili zaduženi za definiranje “outputa” i “outcoma”.
Popularnost ove teorije u klimatskim projektima ima veze i s Ujedinjenim narodima koji je koriste za procjene stanja okoliša te za procjenu uzročno posljedične logike intervencije i provjeru jesu li svi vanjski faktori uzeti u obzir prilikom definiranja rezultata i održivosti projekta.
Multinacionalni profili
Autori članka kojega je objavio Nature Sustainability smatraju da Globalne teorije promjene “mogu pružiti široke i sveobuhvatne smjernice za očuvanje i održivo korištenje Zemljinih ekosustava”, ali dodaju kako “široke smjernice ne mogu biti jedini izvor informacija o tome koje će akcije očuvanja dovesti do željenih socioekoloških ishoda”.
Njihov prvi korak bio je identificirati profile koji omogućuju očuvanje ekosustava. Pronašli su šest različitih multinacionalnih profila uvjeta koji omogućuju očuvanje ekosustava. Ti profili predstavljaju jedinstvene socioekonomske i političke kontekste i uvjete u kojima se čuva ekosustav. Tu se radi o razlikama na nacionalnoj razini u učinkovitosti upravljanja, kvalitete i provedbe zakona i podrška nevladinih organizacija.
Drugi korak bio je identificirati faktore koji doprinose degradaciji ekosustava. Tu spadaju prenamjene zemljišta, onečišćenja i ekstraktivne industrije.
Treći korak bio je opisati vjerodostojne teorije promjene za svaki profil koji omogućuje očuvanje, tj. puteve implementacije tog očuvanja. Tu spadaju obnova, razvoj politike, ili jačanje propisa. One su procijenjene obzirom na prvi kriterij i vjerojatnost učinkovite izvedbe.
Zemlje Europske unije, primjerice, pripadaju profilima s visokim unutarnjim kapacitetom za omogućavanje očuvanja, stoga su i za njih razvijeni principi evaluacije i provedbe projekata, drugim riječima, uvjeti projektnog financiranja klimatskih projekata. Tu se očekuje veći napor države u provedbi nego lokalne zajednice.
Znanstvenici smatraju da ostvarivanje cilja suživota s prirodom (za razliku od aktualnog života na teret prirode) moraju provoditi različiti skupovi aktera, surađujući na međunarodnoj, regionalnoj i lokalnoj razini, uključujući nevladine organizacije (NVO), vlade i zajednice. Teret inicijative i očuvanja veći je na državama s većim profilima i većim mogućnostima konzervacije, dok je isti teret u manje profiliranim državama veći na lokalnoj zajednici i nevladinom sektoru.
U konačnici, kažu znanstvenici, mnogi od tih aktera mogu imati koristi od dobro definiranih klimatskih projekata koji su lako provedivi u zadanim socioekonomskim i političkim uvjetima. Ali, upozoravaju na kraju, sve inovativne metodologije i očuvanje okoliša neće biti valjane “ako nisu uspostavljeni društveni, ekonomski i politički mehanizmi koji omogućuju radnje očuvanja”.
Čovječanstvo je zadalo sebi najveći cilj ikada: spriječiti šesto izumiranje vrsta. Njegovo ispunjenje sada ovisi o kombinaciji i konačnom umrežavanju svih prethodnih civilizacijskih napora i postignuća, na što jednostavniji i što lokalnije moguće. Rezultati zelenih fondova moraju dopirati do svake, i najizoliranije kuće u zemlji i tek onda govorimo o očuvanju okoliša, društvenoj promjeni i suživotu s prirodom. A stupanj razvoja na kraju će se tumačiti prema tome tko je podnio veći društveni teret konzervacije.