Proizvodnja je u prvom tekstu serije određivala od čega će proizvod biti napravljen, koliko će trajati i može li se popraviti, trgovina je u drugom postala mjesto njegova povrata, a kvart je u trećem pokušao sačuvati uporabnu vrijednost predmeta i organsku vrijednost biootpada. Tek ono što prođe kroz sve te mogućnosti ulazi u infrastrukturu cijeloga grada: kamione, pretovarne stanice, sortirnice i postrojenja za obradu. Ni tada, međutim, sve što je završilo u miješanoj kanti nije nužno neupotrebljivo.
Europska agencija za okoliš ostatnim komunalnim otpadom smatra materijal koji nije ponovno uporabljen ni recikliran, uključujući otpad koji nije odvojeno prikupljen i ostatke procesa sortiranja. Prema europskoj hijerarhiji otpada, prije konačnog zbrinjavanja prednost i dalje imaju prevencija, priprema za ponovnu uporabu, recikliranje i drugi oblici recikliranja.
U Zagrebu će se ta posljednja razina velikim dijelom odvijati u budućem Centru za gospodarenje otpadom u Resniku, za koji je 15. rujna 2026. izdana lokacijska dozvola. Studija utjecaja na okoliš predviđa mehaničku predobradu miješanoga komunalnog otpada, izdvajanje njegove pretežno reciklabilne krupne frakcije, obradu odvojeno prikupljenih suhih reciklata te biološku obradu odvojeno prikupljenog biootpada. Centar dakle, nije samo mjesto na koje otpad dolazi prije konačnog zbrinjavanja, već i posljednja veća mogućnost da se iz njega izdvoje materijali koji još imaju uporabnu vrijednost.
Što se još može izdvojiti iz miješanog otpada
Koliko se iz ostatnog otpada još može izvući istražili su Michelle Eid, Paola Federica Albizzati, Giovanni Dolci, Lucia Rigamonti, Davide Tonini i Mario Grosso u radu “Unlocking value from residual municipal waste: A primary data analysis of recovery rates and costs“, objavljenom 2026. u časopisu Waste Management. Analizirali su podatke triju postrojenja za sortiranje i mehaničko-biološku obradu ostatnog otpada u Norveškoj, Španjolskoj i Italiji.
U analiziranim postrojenjima dodatno sortiranje smanjilo je količinu ostatnog otpada koji je nakon obrade morao završiti na odlaganju ili spaljivanju za najviše 48 posto. Stope izdvajanja razlikovale su se ovisno o sastavu otpada, tehnologiji i cilju postrojenja, a za plastiku su se kretale između 22 i 55 posto. Rezultat pokazuje da dio reciklabilnog materijala ostaje u miješanom otpadu čak i u sustavima s odvojenim prikupljanjem.
To ne znači da bi se odvojeno prikupljanje moglo zamijeniti naknadnim sortiranjem. Autori analiziraju samo tri postrojenja, a izdvajanje materijala nije isto što i njegova konačna prerada u novi proizvod. Kontaminacija, kvaliteta dobivene sirovine i postojanje kupca određuju koliko će izdvojenog materijala doista biti reciklirano. Studija također pokazuje da takvo sortiranje pri sadašnjim tržišnim uvjetima nije uvijek financijski konkurentno spaljivanju ili odlaganju.
Ostatak pokazuje gdje je sustav zakazao
Analiza sadržaja miješanog otpada pokazuje što odvojeno prikupljanje, povrat i ponovna uporaba nisu uspjeli obuhvatiti. Talijanska općina Capannori u Toskani, osnovala je 2010. godine Zero Waste Research Centre upravo radi analize sadržaja ostatnog otpada. Općina i danas otvara sive vreće i provjerava koji proizvodi završavaju u njima, a analize potom koristi za rad na smanjenju pojedinih tokova i razgovore o redizajnu proizvoda.
Rezultat takvog praćenja ipak se ne može pripisati samo istraživačkom centru ni jednoj mjeri. Capannori je između 2020. i 2024. smanjio količinu ostatnog otpada po stanovniku sa 67,34 na 51,65 kilograma, dok je udio odvojeno prikupljenog otpada dosegnuo 88,8 posto. Riječ je o sustavu koji istodobno uključuje odvojeno prikupljanje, ponovnu uporabu, popravak i druge mjere, pa podaci ne pokazuju koliko je pojedina od njih pridonijela ukupnom rezultatu.
Za grad je važniji sam princip. Ako se određena ambalaža ili proizvod iz godine u godinu pojavljuje u ostatnom otpadu, taj podatak može pokazati gdje sustav povrata ili recikliranja nema rješenje. Grad tada može mijenjati vlastiti sustav prikupljanja i o problemu obavijestiti proizvođače i regulatora, dok se obveze proizvođača, zahtjevi za dizajn proizvoda ili ograničenja stavljanja na tržište moraju donositi na razini koja za to ima zakonsku ovlast.
Selektivno rušenje zgrada i ponovna uporaba materijala
Drugačiji problem predstavljaju građevine, u kojima se velike količine materijala mogu izgubiti u nekoliko sati rušenja. Okvirna direktiva EU-a o otpadu zahtijeva od država članica poticanje selektivnog rušenja radi sigurnog uklanjanja opasnih tvari, ponovne uporabe i kvalitetnijeg recikliranja te uspostavu sortiranja najmanje za drvo, mineralne frakcije poput betona i opeke, metal, staklo, plastiku i gips.
Europska komisija je 2024. ažurirala EU Construction & Demolition Waste Management Protocol, koji preporučuje pregled zgrade prije rušenja kako bi se unaprijed utvrdilo gdje se nalaze opasni materijali i što se može ponovno uporabiti. Nakon takvog pregleda vrata, staklene pregrade, podovi, sanitarije ili drugi elementi ne moraju automatski postati zdrobljeni građevinski otpad, nego mogu biti izdvojeni prije rušenja i usmjereni prema sljedećem korisniku. Protokol je smjernica, dok konkretne obveze ovise o europskom i nacionalnom zakonodavstvu.
Švedska Uppsala pokušava riješiti upravo sljedeći korak, kamo s izdvojenim dijelovima zgrada. Od prvog pilot projekta za višak građevinskog materijala razvila je do 2025. godine mrežu od četiri lokacije, među kojima su gradsko testno mjesto i privatni centar za ponovnu uporabu. Ondje se skladište, ispituju i razmjenjuju, među ostalim, unutarnja vrata, staklene pregrade, stropne ploče, kameni elementi i drugi dijelovi koji bi pri klasičnom rušenju lako postali otpad.
Javna nabava mora uključivati ono što se želi zadržati u cirkularnoj ekonomiji
Izdvojiti materijal nema mnogo smisla ako za njega nema sljedećeg korisnika. Gradovi tu imaju alat koji komunalnim sustavima često nedostaje: sami su veliki kupci. Europska komisija ima dobrovoljne kriterije zelene javne nabave za namještaj, računala i drugu elektroničku opremu, zgrade, hranu i niz drugih skupina proizvoda, dok se u pojedinim sektorima minimalni okolišni zahtjevi postupno uvode i kroz obvezujuće zakonodavstvo.
Francuski Niort pokazuje kako grad može povezati vlastiti otpad i vlastitu nabavu. Kada je 2022. krenuo u obnovu 350 radnih mjesta u gradskoj upravi, u natječaj je uključio obnovljeni namještaj izrađen i od dijelova iz vlastite banke materijala. Do tada je 58 posto namještaja koji je grad nabavljao dolazilo iz ponovne uporabe ili nadogradnje, a Komisijin prikaz projekta navodi da je obnovljeno radno mjesto stajalo 450 eura, u usporedbi s 890 eura za novo.
Ista logika može vrijediti i za druge tokove: građevinske elemente u obnovi javnih zgrada, popravljenu opremu u ustanovama ili reciklirane materijale ondje gdje zadovoljavaju tehničke i zdravstvene zahtjeve. Javna nabava tako ne služi samo kupovanju “zelenijih” proizvoda, nego može osigurati ono bez čega recikliranje ne funkcionira: stvarnu potražnju za materijalom koji izlazi iz sustava otpada.
Na kraju ipak ostaje otpad
Ni najbolji sustav neće ukinuti sav otpad. Kontaminirani, opasni i tehnički neoporabljivi materijali i ostaci sortiranja moraju završiti u daljnjoj obradi, spaljivanju ili odlaganju. Europski cilj, međutim, nije samo povećavati postotak recikliranja. Akcijski plan za kružno gospodarstvo postavio je i neobvezujući cilj da se količina komunalnog otpada koji nije recikliran ili pripremljen za ponovnu uporabu do 2030. prepolovi u odnosu na 2020. godinu.
Europska agencija za okoliš izračunala je da ni ostvarivanje obvezujućeg cilja od 60 posto pripreme za ponovnu uporabu i recikliranja komunalnog otpada do 2030. samo po sebi ne bi bilo dovoljno ako ukupna količina otpada ostane visoka. Prema njezinu scenariju, uz rast nastanka komunalnog otpada za ostvarenje cilja prepolovljenja ostatka trebalo bi reciklirati oko 72 posto otpada; druga mogućnost bila bi smanjiti njegov ukupni nastanak za približno trećinu uz ostvarenje stope recikliranja od 60 posto. To su scenariji EEA-e, a ne prognoza onoga što će se dogoditi.
Zašto je to važno pri gradnji postrojenja pokazali su Kim Rainer Mattson, Johan Berg Pettersen i Helge Brattebø u radu “Incineration economy: Waste management policy failing the circular economy transition in Norway“, objavljenom 2024. u časopisu Resources, Conservation and Recycling. Analizom norveškog sustava upozorili su da velik postojeći ili budući kapacitet spaljivanja može stvarati infrastrukturnu ovisnost koja otežava prelazak na više stope recikliranja. Studija se odnosi na Norvešku i uspoređuje stanje 2009. i 2019 godinu., pa se njezini rezultati ne mogu izravno preslikati na Hrvatsku, ali pokazuju zašto se kapacitet terminalne obrade mora planirati zajedno s ciljem stalnog smanjivanja količine ostatnog otpada.
Time se zatvara i krug ove serije. Proizvodnja određuje kakav će proizvod ući na tržište, trgovina može organizirati njegov povrat, kvart sačuvati uporabnu ili organsku vrijednost, a grad iz preostalih tokova izdvojiti još dio materijala i sigurno obraditi ono za što rješenja nema. Ali, ako se isti proizvodi i materijali nakon svega toga neprestano pojavljuju u ostatnom otpadu, posljednja gradska kanta postaje poruka prvom koraku sustava: problem nije riješen boljim odvozom, nego se mora vratiti tamo gdje je proizvod uopće dobio oblik i pravo da dođe na tržište.
Sve to, međutim, ostat će parcijalno sve dok proizvođači ne preuzmu punu pravnu i ekološku odgovornost za cijeli životni ciklus svojih proizvoda i njihov ukupni ekološki otisak.