Kada govorimo o otpadu, razgovor obično počinje tek kada je proizvod već postao smeće: jesmo li ga pravilno odvojili, ima li grad dovoljno spremnika i gdje će završiti ono što se ne može reciklirati. Tako najveći dio odgovornosti pada na građane i gradove, iako su odluke koje određuju koliko će otpada nastati donesene mnogo ranije – pri osmišljavanju, proizvodnji, pakiranju i prodaji proizvoda.
U ovoj seriji od četiri teksta pratimo cijeli put proizvoda, od nastanka do trenutka kada njegov ostatak završi u kvartu, komunalnom sustavu, na odlagalištu ili u spalionici. Ne tražimo jedan grad čiji bi model trebalo preslikati, već povezujemo rješenja koja već postoje u različitim dijelovima svijeta, razmatramo njihova ograničenja i pokušavamo zamisliti sustav koji bi stvaranje otpada doista svodio na najmanju moguću mjeru.
Gdje smeće zapravo nastaje?
- Gradovi mogu postaviti još podzemnih spremnika, izgraditi sortirnice i postrojenja za obradu te građanima detaljnije objašnjavati kamo ide koja vrećica. Nijedna od tih mjera ne mijenja činjenicu da proizvođač odlučuje od čega će proizvod biti napravljen, koliko će trajati, može li se popraviti i u kakvoj će ambalaži doći do kupca.
U Hrvatskoj se već odvojeno prikupljaju papir, plastika, metal, staklo, tekstil i biootpad, postoje reciklažna dvorišta i odvoz s kućnog praga. Ipak, sve što nije spriječeno, ponovno uporabljeno ili kvalitetno reciklirano mora završiti u obradi, spalionici ili na odlagalištu. Više spremnika zato rješava način prikupljanja, ali ne i količinu ni sastav onoga što je proizvedeno.
Od građana se očekuje da pravilno razvrstaju kapsulu za kavu, višeslojnu vrećicu, plastično-papirnatu čašu ili pokvareni uređaj, iako za dio tih proizvoda ne postoji dostupna tehnologija, logistika ili kupac za dobiveni materijal. Sustav tada pokušava na kraju proizvodnog lanca razdvojiti predmete koji nikada nisu bili oblikovani za kruženje.
Gradovi su postali vlasnici tuđeg smeća
Današnji sustav počiva na prijenosu odgovornosti. Proizvođač bira materijal, oblik i trajnost, trgovac proizvod prodaje, a čim se ambalaža otvori ili se uređaj pokvari, odgovornost prelazi na kućanstvo i komunalni sustav. Građani trošak prikupljanja, sortiranja, obrade i odlaganja plaćaju računom za otpad ili kroz gradski proračun.
Okvirna direktiva EU-a o otpadu uspostavlja proširenu odgovornost proizvođača: onaj tko proizvod stavlja na tržište snosi financijsku ili financijsku i organizacijsku odgovornost za njegovu otpadnu fazu. U praksi se ta odgovornost često svodi na uplatu naknade u kolektivni sustav, dok veza između lošeg dizajna pojedinog proizvoda i iznosa koji proizvođač plaća ostaje preslaba.
Građanin pritom uglavnom ne može birati hoće li hrana, kozmetika ili kućanski proizvod biti zapakirani u materijal koji će poslije teško zbrinuti. Ako je proizvođaču jeftinije platiti nisku naknadu nego ukloniti ambalažu, razviti ponovno punjenje ili osigurati rezervne dijelove, naknada postaje dozvola da trošak nastavi prebacivati na grad.
Odgovornost bi zato trebalo pomaknuti unaprijed. Proizvod ne bi smio doći na tržište dok proizvođač ili uvoznik ne pokaže što će se dogoditi s njim i njegovom ambalažom nakon uporabe te kako će financirati povrat, popravak i obradu.
Proizvod bez rješenja nakon uporabe ne bi smio na tržište
Prvo pitanje za svaku ambalažu bilo bi je li uopće potrebna. Zaštita hrane, lijekova ili opasnih tvari može opravdati određene materijale. Marketing, razlikovanje marke i zauzimanje većeg prostora na polici nisu dovoljan razlog. Kada se proizvod može prodavati bez ambalaže, ponovno puniti ili distribuirati u standardiziranoj povratnoj posudi, jednokratna varijanta ne bi smjela imati prednost samo zato što je proizvođaču trenutno jeftinija.
Drugo je pitanje postoji li stvarni sljedeći korisnik materijala. Oznaka “reciklabilno” očito nije dovoljna. Proizvođač bi morao osigurati da se proizvod ili ambalaža nakon uporabe stvarno preuzmu te da se materijal ponovno uporabi ili reciklira. Morao bi odgovarati i za konačni ostatak koji nastane nakon tih postupaka. Bez toga je reciklabilnost tek tehnička mogućnost, a trošak i dalje završava na građanima i gradovima.
Proizvođač ili uvoznik zato bi prije prodaje polagao financijsko jamstvo dovoljno za povrat, prijevoz, pranje, popravak, recikliranje, obradu opasnih dijelova i zbrinjavanje neizbježnog ostatka. Ako se proizvod redovito pronalazi u miješanom otpadu, uličnim koševima ili okolišu, njegova bi naknada rasla, slijedio bi rok za redizajn, a krajnja bi mjera bila zabrana prodaje na razini koja za to ima regulatornu ovlast.
Hrvatska ne može sama redizajnirati globalni proizvod
Velik dio proizvoda od kojih nastaje hrvatski komunalni otpad nije proizveden u Hrvatskoj. Nacionalni sustav svejedno može puni trošak naplatiti subjektu koji proizvod prvi stavlja na hrvatsko tržište: uvozniku, distributeru ili internetskom prodavatelju. Međutim, to će samo poskupiti proizvoda za konačnog potrošača. Malo tržište, međutim, teško može samo natjerati međunarodnu korporaciju da promijeni bocu, vrećicu ili uređaj koji prodaje u desecima država.
Uredba EU-a 2025/40 o ambalaži i ambalažnom otpadu stupila je na snagu 11. veljače 2025., a većina njezinih odredbi primjenjuje se od 12. kolovoza 2026. Uvodi jedinstvena pravila za smanjenje ambalaže, reciklabilnost, udio recikliranog materijala, neke oblike ponovne uporabe i zabrane pojedinih jednokratnih formata. Budući da je riječ o pravilima jedinstvenog tržišta, prostor države članice za jednostranu zabranu ambalaže koja ispunjava europske zahtjeve ostaje ograničen.
Ni nova europska pravila sama ne jamče zaokret prema spriječavanju otpada. Reciklabilna ambalaža i dalje može biti jednokratna. Funkcionalniji redoslijed bio bi: proizvod bez ambalaže, ponovno punjenje, standardizirana višekratna ambalaža, a tek zatim materijalno recikliranje. Uklanjanje ambalaže moralo bi se vidjeti i u nižoj cijeni proizvoda, umjesto da ušteda ostane proizvođaču.
Proizvodnja je tako prvo mjesto odgovornosti: ondje se odlučuje hoće li budući predmet moći kružiti ili će postati smeće. No ta odluka ostaje mrtvo slovo bez fizičkog sustava povrata. Sljedeća karika zato nije komunalni kamion, nego mjesto na kojem je proizvod prodan.
Promjena, međutim, ne završava pravilima o tome što smije biti proizvedeno. Ako proizvođač mora odgovarati za proizvod i nakon prodaje, građanima mora biti dostupno jednostavno mjesto na kojem ga mogu vratiti, a proizvod ili ambalaža moraju imati organiziran put natrag prema proizvođaču, servisu, praonici ili novom korisniku.
Tu počinje uloga trgovine: današnja završna točka prodaje morala bi postati početna točka povrata. Više o tome donosimo u drugom tekstu ove serije o cijelom ciklusu proizvoda iz perspektive otpada pod naslovom: Trgovina – gdje mora početi povrat proizvoda i ambalaže.