Ako odgovornost za proizvod ne završava njegovom prodajom, kao što smo ustvrdili u prvom tekstu ove serije, ta se odgovornost mora pretvoriti u fizički sustav povrata. U drugom tekstu serije o tome kako smanjiti količinu otpada pratimo zato mjesto kroz koje gotovo svaki proizvod već prolazi: trgovinu, i pitamo može li ona od završne točke prodaje postati početak sustava povrata.
U sadašnjem sustavu trgovina predaje proizvod kupcu, a ono što od njega ostane nakon uporabe uglavnom prelazi u komunalni sustav. Drugačiji model značio bi da se dio proizvoda i ambalaže vraća istim putem kojim je roba stigla do kupca: u trgovinu, a zatim prema proizvođaču, praonici, servisu ili postrojenju za obradu.
Trgovina pritom ne bi morala sama odlučivati što će s vraćenim predmetom niti snositi trošak njegova zbrinjavanja. Njezina bi uloga bila preuzeti proizvode i ambalažu koje prodaje, privremeno ih odvojeno skladištiti i predati ih organiziranom sustavu povrata. Trošak tog sustava snosili bi proizvođači i uvoznici. U neovisan, javno nadziran fond uplaćivali bi novac za preuzimanje, prijevoz, pranje, popravak, ponovnu uporabu i obradu, a trgovinama bi se iz njega nadoknađivali prostor, rad i rukovanje vraćenim proizvodima.
Povratna logistika mora biti učinkovita
Dio tih proizvoda mogao bi se odvoziti vozilima koja trgovinama već dostavljaju novu robu. Umjesto da se nakon istovara vraćaju prazna, mogla bi preuzeti povratnu ambalažu i druge tokove koji se mogu sigurno prevoziti zajedno s robom ili odvojeno u za to predviđenom prostoru. Takva povratna logistika već se koristi u pojedinim zatvorenim sustavima.
U Velikoj Britaniji, primjerice, Bunzl Cleaning & Hygiene Supplies pri sljedećoj dostavi od svojih poslovnih korisnika preuzima prazne spremnike sredstava za čišćenje u sustavu LoopBox, vraća ih u svoje depoe, a proizvođač 2Pure odvozi ih na pranje i ponovno punjenje. Tvrtke navode da se tako za povrat ne uvode posebne vožnje, nego se koristi postojeći distribucijski lanac.
Isti princip mogao bi se primijeniti i šire: od trgovine prema sabirnom centru, praonici, servisu ili proizvođaču. Kolika je okolišna korist takvog sustava, međutim, ovisi o količini prikupljenih proizvoda, udaljenostima, popunjenosti vozila i broju ponovnih uporaba.
To, međutim, nije automatski bolje za okoliš od jednokratne ambalaže.
Modelirana analiza spremnika za hranu autorica Ane Gallego-Schmid, Joan Manuel Fernández Mendoza i Adise Azapagić pokazala je da rezultat ovisi o tome koliko se puta spremnik ponovno koristi, koliko energije troši pranje i koliko daleko putuje između korisnika, praonice i ponovnog punjenja. Studija je objavljena 2019. u časopisu Journal of Cleaner Production i ne pokazuje da je svaki višekratni sustav bolji, već da korist nastaje tek kada infrastruktura omogućuje dovoljno velik broj ponovnih uporaba.
Tu se pojavljuje i problem ambalaže različitih proizvođača. Ako svaki brend koristi vlastitu bocu, čašu ili kutiju, trgovina mora prepoznati i razvrstati velik broj različitih formata, osigurati im odvojeni prostor te ih vraćati različitim proizvođačima ili praonicama. Što je više takvih paralelnih tokova, to je teže prikupiti dovoljno velik broj jednakih spremnika za učinkovit prijevoz i pranje, a raste i broj ruta, skladišnih mjesta i postupaka razvrstavanja koje sustav mora održavati.
Ako više proizvođača koristi iste standardizirane spremnike, povrat se može objediniti: ista boca ili posuda može se vratiti na više mjesta, skupljati zajedno s ambalažom drugih proizvođača, prati u istom postrojenju i nakon toga ponovno raspodijeliti proizvođačima koji sudjeluju u sustavu. Standardizacija tako ne služi samo jednostavnijem povratu za kupca, nego omogućuje da povratna ambalaža uopće funkcionira kao zajednička logistička infrastruktura.
Standardizacija pretvara povrat u sustav
Takav bi sustav mogao imati nekoliko dogovorenih veličina boca i posuda, jedinstven polog te zajedničku praonicu i logistički centar. Kupac tada ne bi morao pronaći trgovinu koja prodaje baš određenu marku: vratio bi standardnu ambalažu na bilo kojem uključenom mjestu, a nakon pranja mogao bi je ponovno napuniti bilo koji proizvođač koji koristi isti sustav.
Francuski zakon protiv rasipanja i za kružno gospodarstvo iz 2020. već je člankom 65. obvezao organizacije proizvođačke odgovornosti da definiraju standardne linije višekratne ambalaže za ugostiteljstvo, svježu hranu i pića. Ideja je upravo smanjiti broj međusobno nekompatibilnih sustava i omogućiti da ista povratna infrastruktura služi većem broju proizvođača.
Kako to izgleda kada je povrat jednostavan za korisnika pokazuje danski grad Aarhus. Grad je u siječnju 2024. pokrenuo automatizirani sustav povratnih šalica s pologom. Prema podacima operatera TOMRA, do ožujka 2026. prikupljeno je više od 1,8 milijuna šalica uz prosječnu stopu povrata od 88 posto, a u središtu grada postavljeno je više od 25 automata na kojima se polog vraća prislanjanjem platne kartice ili telefona, bez aplikacije i registracije.
Što pokazuje primjer Aarhusa
Reuters je u srpnju 2026. izvijestio da je prosječna stopa povrata tijekom te godine dosegnula 92 posto. Sustav se proširio na gotovo 60 ugostitelja i trgovaca, a uveden je i automat koji može prihvatiti posude za hranu. Objavljeni rezultati ipak se i dalje gotovo potpuno odnose na šalice, a projekt formalno ostaje pilot do 2027., pa još ne pokazuje može li isti model dugoročno financijski funkcionirati za velik broj različitih proizvoda i vrsta ambalaže.
Iz Aarhusa zato nije najvažniji sam automat, koji traži prostor, može stvarati redove i nije jednako praktičan za velike trgovine i male kvartovske dućane. Važnije je to što korisnik ne mora razmišljati kojem proizvođaču šalica pripada, gdje ju je kupio ni kako će biti oprana: sustav koristi zajedničku ambalažu, jedinstven polog te organizirano pranje i logistiku. Za širu primjenu povratnih sustava zato bi trebalo riješiti i pitanje dostupnosti mjesta za povrat – tako da ona budu dovoljno brojna i blizu korisnicima, ali da se obveza fizičkog preuzimanja ne pretvori u prostorno i organizacijsko opterećenje koje mali trgovci ne mogu podnijeti.
Trgovina bi u takvom modelu bila samo prva stanica povratnog puta. Proizvodi i ambalaža koji se mogu ponovno uporabiti, oprati, popraviti ili reciklirati odlazili bi iz trgovine prema sustavima koji za njih već imaju sljedeću namjenu. Ono što ipak ostane u kućanstvu, npr. ostaci hrane, pokvareni predmeti, namještaj ili tekstil, otvara pitanje sljedećeg teksta: što se još može riješiti na razini kvarta prije nego što predmet uopće postane gradski otpad.