Tvrtka Premium Chicken Company (PCC) na području općine Sunja planira četiri farme s ukupno 48 peradarnika, u kojima bi se prema studiji utjecaja na okoliš moglo uzgajati oko 2,42 milijuna pilića po proizvodnom ciklusu. Uz predviđenih 6,5 ciklusa godišnje, to bi značilo približno 15,7 milijuna pilića godišnje.
Takva proizvodnja zahtijevala bi velike količine vode i stvarala znatne količine životinjskih nusproizvoda. Studija predviđa njihovo odvoženje u druga postrojenja, no dio tih rješenja ovisi o infrastrukturi čiji konačni kapaciteti i mogućnosti prihvata nisu potvrđeni dokumentima obuhvaćenima ovim istraživanjem.
Voda za farme gotovo kao za cijelu općinu
Prema studiji, četiri farme godišnje bi trošile 245.220 kubičnih metara pitke vode i priključile se na sustav javne vodoopskrbe. Ta količina odgovara godišnjoj potrošnji približno 1.760 prosječnih hrvatskih kućanstava, što je gotovo jednako broju svih kućanstava u općini Sunja, kojih je prema Popisu stanovništva 2021. bilo 1.701. Usporedba se temelji na podatku iz izvješća Vijeća za vodne usluge, prema kojem je prosječno hrvatsko kućanstvo 2023. trošilo 11,61 kubični metar vode mjesečno te na popisnim podacima koje objavljuje Sisačko-moslavačka županija. Nije riječ o izmjerenoj potrošnji sunjskih kućanstava, nego o usporedbi s nacionalnim prosjekom.
Razmjeri planirane potrošnje posebno su važni zbog stanja lokalne infrastrukture. Hrvatske vode objavile su u srpnju 2026. da čak 22 od 40 naselja općine Sunja još nemaju pristup javnoj vodoopskrbi, unatoč nedavnim ulaganjima u vodovodnu mrežu. Gotovo polovica vode predviđene za farme, oko 121.600 kubičnih metara godišnje, koristila bi se za hlađenje peradarnika. To otvara pitanje raspoloživosti vode tijekom ljetnih vrućina, kada su potrebe za hlađenjem najveće.
Pogreške u Studiji utjecaja na okoliš
Studija utjecaja na okoliš za Sunju pritom, prema našem razumijevanju, sadrži računske nepodudarnosti u prikazu potrošnje vode. U tablici je navedena godišnja potrošnja od 61.305 kubičnih metara po farmi, dok se u tekstu navodi 59.358 kubičnih metara. Zbroj pojedinačnih potreba za napajanje pilića, hlađenje, čišćenje i sanitarne potrebe odgovara većoj vrijednosti.
U tekstu studije navodi se i prosječna dnevna potrošnja od 1344 kubična metra za četiri farme, premda iz procijenjene godišnje potrošnje od 245.220 kubičnih metara proizlazi prosjek od 672 kubična metra dnevno, koliko je navedeno i u tablici cjelovite studije. Zanimljivo je da se brojka od 1.344 kubična metra dnevno podudara s projekcijom za osam farmi u Velikoj Ludini, što upućuje na moguću pogrešku pri preuzimanju i prilagodbi teksta. Te nepodudarnosti ne dokazuju da je ukupna procjena potrošnje pogrešna, ali otvaraju pitanje pouzdanosti njezina prikaza.
Kamo s brdima pilećeg izmeta?
Prema cjelovitoj studiji, četiri farme godišnje bi proizvodile približno 28.768 tona krutog stajskog gnoja, odnosno gotovo 79 tona dnevno kada se godišnja količina preračuna u dnevni prosjek. Na te četiri farme u Sunji godišnje bi se u tov stavljalo približno 15,77 milijuna pilića, no, ne bi svi dočekali klanje. Investitor procjenjuje da bi tijekom tova uginulo oko 710.000 pilića godišnje, ukupne mase približno 664 tone. Prema tim pretpostavkama, na klanje bi odlazilo oko 15 milijuna preostalih pilića.
Studija predviđa da se stajski gnoj nakon čišćenja peradarnika odvozi u izdvojeno postrojenje za fermentaciju, gdje bi se prerađivao u organsko gnojivo. Međutim, ne navodi njegovu konačnu lokaciju, već potencijalne lokacije na području Sisačko-moslavačke županije. PCC je u međuvremenu iskazao interes za izgradnju pogona za preradu i skladištenje gnojiva na lokaciji Farme Maja kod Gline, no gradonačelnik Gline Ivan Janković poručio je da Grad neće prenamijeniti predmetno zemljište.
Uginuli pilići trebali bi se odvoziti u PCC-ov kompleks za preradu peradi s bioplinskim postrojenjem u Sisku, no, postupak procjene utjecaja na okoliš za taj kompleks obustavljen je u ožujku 2026. Studija kao alternativu predviđa predaju gnoja i uginulih pilića ovlaštenim tvrtkama, no iz pregledane dokumentacije nije moguće potvrditi kojim bi se konkretnim postrojenjima te količine predavale, jesu li osigurani njihovi prihvatni kapaciteti niti postoje li ugovori koji jamče preuzimanje.
Neriješeno zbrinjavanje otpadnih voda
Prema studiji, četiri farme godišnje proizvodile bi i oko 13.000 kubičnih metara otpadnih voda koje bi trebalo odvoziti na pročišćavanje. Međutim, isti dokument navodi da bi samo za pranje peradarnika godišnje trebalo 13.016 kubičnih metara vode, uz dodatne sanitarne vode i otpadne vode iz dezinfekcijskih barijera. Iz dokumentacije zato nije sasvim jasno što je sve uključeno u procjenu ukupne količine otpadnih voda za odvoz.
Farme se, prema studiji, ne bi priključivale na javni sustav odvodnje. Sanitarne i industrijske otpadne vode prikupljale bi se u vodonepropusnim sabirnim jamama te cisternama odvozile na pročišćavanje u PCC-ov kompleks u Sisku, za koji je postupak procjene utjecaja na okoliš u međuvremenu obustavljen.
Kao alternativu studija navodi pročišćavanje industrijskih otpadnih voda na gradskom uređaju u Sisku ili predaju drugom ovlaštenom preuzimatelju. Međutim, iz pregledane dokumentacije ni za ovo nije moguće moguće potvrditi jesu li za predviđene količine osigurani prihvatni kapaciteti i ugovori o preuzimanju.
Problem je i prometno opterećenje
Otvoreno je i pitanje prometnog opterećenja zastarjele infrastrukture. Studija procjenjuje oko 17 prolaza teretnih vozila dnevno, iako bi trebalo organizirati dovoz više od 51.000 tona stočne hrane te odvoz gotovo 29.000 tona gnoja i oko 13.000 kubičnih metara otpadnih voda godišnje, uz prijevoz živih i uginulih pilića. Pritom se u dokumentaciji navodi da su postojeće nerazvrstane ceste u lošem stanju, a ruta za odvoz gnoja nije utvrđena jer nije poznata lokacija postrojenja za njegovu obradu. Stoga ostaje pitanje kako su svi predviđeni prijevozi obuhvaćeni prometnom procjenom.
Studija također navodi da će svi kamioni koristiti “CNG (komprimirani biometan)”. Međutim, prema Europskom opservatoriju za alternativna goriva Europske komisije, CNG je kratica za komprimirani prirodni plin, koji može biti fosilnog podrijetla ili sadržavati obnovljivi biometan. Europska komisija pojašnjava da se biometan proizvodi pročišćavanjem bioplina. Sama oznaka CNG stoga ne potvrđuje korištenje obnovljivog goriva. Iz pregledane dokumentacije nije jasno odakle bi se osiguravao biometan za planirani kamionski prijevoz, što je važno i za procjenu njegova klimatskog otiska.
Klimatska cijena ne obuhvaća cijeli proizvodni lanac
Prema studiji, planirane farme nalaze se uz vodotok Palča i na području podzemnog vodnog tijela Lekenik – Lužani. Značajni krajobraz Sunjsko polje udaljen je oko 35 metara od najbliže granice zahvata. Studija predviđa vodonepropusne spremnike, kontrolirano prikupljanje otpadnih voda i njihov odvoz te zaključuje da se uz takav sustav ne očekuje negativan utjecaj na vode.
No ta procjena počiva na pretpostavci da će svi predviđeni sustavi biti izgrađeni, pravilno održavani i povezani s odgovarajućim postrojenjima za obradu. Pitanje potvrđenih kapaciteta tih postrojenja zato je važno i za procjenu zaštite površinskih i podzemnih voda.
Studija procjenjuje godišnje emisije stakleničkih plinova četiriju farmi na 10.358 tona ekvivalenta CO2 ako se za grijanje koristi prirodni plin, odnosno 12.919 tona ako se koristi ukapljeni naftni plin. U obračun su uključeni energenti, električna energija i prijevoz.
Međutim, studija također izričito navodi da će emisije nastajati i tijekom obrade stajskog gnoja, ali ih ne uključuje u bilancu predmetnog zahvata jer se obrada planira izvan farmi. To znači da prikazane brojke nisu procjena ukupnog klimatskog otiska proizvodnog lanca. Iz dostupne dokumentacije nije moguće utvrditi kolike bi bile ukupne emisije kada bi se pribrojile i sve povezane faze proizvodnje i obrade. Premještanje gnoja u drugo postrojenje može promijeniti način njegove obrade i pripadajuće emisije, ali ih samo po sebi ne uklanja.
Kakvu poljoprivredu okoliš može izdržati?
Industrijska proizvodnja hrane koncentrira proizvodnju, ali s njom i potrošnju vode, otpad te emisije stakleničkih plinova. Ako se pojedini dijelovi proizvodnog lanca procjenjuju odvojeno, postoji opasnost da njegov ukupni utjecaj na okoliš ostane izvan vidokruga javnosti i nadležnih institucija. Otpad pritom ne prestaje biti ekološki problem zato što je odvezen s mjesta nastanka, kao što ni emisije ne nestaju zato što su nastale na drugoj lokaciji.
Pitanje ovdje onda nije samo koliko hrane možemo proizvesti, nego kolika je njezina stvarna cijena za vodu, tlo i klimu te tko snosi odgovornost za posljedice koje ne ulaze u cijenu proizvoda. Ovakav oblik uzgoja hrane otvara i šire pitanje kakvu poljoprivredu želimo razvijati.
Određuje li razmjere poljoprivredne proizvodnje ono što voda, tlo i lokalni ekosustavi mogu podnijeti ili ono što se gospodarski isplati proizvesti? U studiji su proizvodni kapaciteti precizno određeni, dok se zbrinjavanje gnoja, uginulih životinja i otpadnih voda oslanja na infrastrukturu čiji konačni kapaciteti i odredišta još nisu potvrđeni.
Takav redoslijed otvara i šire pitanje što smatramo poljoprivrednim razvojem: povećanje proizvodnje kojem se okoliš mora prilagođavati ili proizvodnju koja se od početka prilagođava granicama okoliša?