Ma kako nam proizvođači stakleničkih plinova, odnosno, fosilnih goriva, obećavali da će pohvatati desetke tona CO2 godišnje od sada do sredine stoljeća, ne treba vjerovati da sve što industrijalci kažu ujedno i ostvaruju na način poželjan za sanaciju klimatskih promjena.
Industrija nafte i plina želi da vjerujete da može uspješno uskladištiti svoje emisije i nastaviti s crpljenjem fosilnih goriva kao i obično. Ali, to nije točno. Čak i uz najbolje namjere, u idealnim uvjetima, zagađivači mogu uhvatiti i skladištiti tek deset posto od ukupnih stakleničkih plinova koje je potrebno smanjiti da bi se zagrijavanje planete zadržalo na 1,5 stupnja Celzija.
Kako bismo ostvarili tzv. “Net Zero” do 2050. godine, moramo uhvatiti i skladištiti oko 1,5 milijardi tona do 2030. i onda još šest gigatona do sredine stoljeća. No, industrija nafte i plina danas uopće nije dio energetske tranzicije, pokazuje izvještaj Međunarodne agencije za energiju prema kojem investicije te industrije u rješenja za čistu energiju, čine tek jedan posto od ukupnih ulaganja (1,8 bilijuna dolara u 2022.) u taj sektor, a na globalnoj razini.
Također, industrije fosilnih goriva ulažu tek otprilike 2,5 posto vlastite rekordno visoke dobiti u čistu energiju, dok i dalje znatno više ulažu u planove daljnjeg širenja crpljenja i uporabe nafte i plina.
Nemamo vremena za čekanje
Međunarodna agencija za energiju izračunala je pritom da se sav doprinos obećanog skladištenja stakleničkih plinova još smanjuje ako se u obzir uzme električna energija potrebna za svo to ”usisavanje” CO2 iz procesa proizvodnje u tlo. Naime, da bi ostvarili svoje ciljeve, ova industrija mora proizvesti 26.000 teravat sati električne energije za rad, što je više od ukupne globalne potražnje za električnom energijom danas.
Ukratko, ljudi koji predlažu ova rješenja, znaju da ona to nisu, što znači da se radi o ”mazanju očiju”, masovnim prevarama i to na kraju, na štetu svih nas i svega što diše na ovoj planeti. Usput, račun za ove lažne planove, ne plaćaju sami, već mi preko poreza. Zato nas se tiče. Nemamo vremena za čekanje.
U ovome ključu treba čitati brojne pregovore u Dubaiju na aktualnoj konferenciji Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama COP28. Gašenje štetnih industrija nikada se neće dogoditi dok ne vratimo riječi poput “sankcija”, “kazna” i “rok” u sve naše klimatske ugovore.
No, što bi bila stvarna rješenja? Sva ona koja na svojoj koži i u svome životu osjećaju ne samo veliki industrijalci, već svaka pojedina osoba u ruralnoj i urbanoj sredini u bilo kojoj zemlji.
Stanje u Hrvatskoj
Primjerice, u Hrvatskoj, gdje su stvari klimatski lakše i društveno bolje nego u nekim drugim dijelovima svijeta, stvarno treba odustati od davanja koncesija privatnim investitorima za velika polja solarnih panela. Umjesto toga, država treba subvencionirati u iznosu od sto posto instalaciju solarnih panela na krovove svih kuća i zgrada u zemlji. Treba pretvoriti plinovode u cjevovode za zeleni vodik. Treba omogućiti građevinske prakse protiv kojih se građevinske korporacije bore.
Primjerice, suvremene metode ekološke gradnje. I najvažnije, treba postupno promijeniti pristup poljoprivredi i proizvodnji hrane. Monokulturna polja moraju ostati dijelom prošlosti i zamijeniti se poljošumarstvom, permakulturom i drugim suvremenim praksama koje samo u očima korporacija ne mogu konkurirati na tržištu. Pogotovo sada, kada je inflacija pojela razlike u cijenama između pesticidima zagađene hrane, i one ekološke i lokalno proizvedene.