Balkan i dalje čuva najveću mrežu relativno očuvanih rijeka u Europi, ali hidromorfološki trendovi pokazuju da se stanje ”Plavog srca Europe” pogoršava iz godine u godinu. U 13 godina praćenja smanjio se udio najvrednijih, gotovo prirodnih dionica, dok raste udio umjereno do teško izmijenjenih rijeka i akumulacija, što upućuje na sustavnu pretvorbu rijeka u infrastrukturne koridore.
Zaključke donosi Izvješće objavljeno u prosincu 2025. godine, ”The State of Balkan Rivers 2025: Hydromorphological assessment and 13-year trends”, a izradio ga je dr. Ulrich Schwarz (Fluvius Vienna) za EuroNatur i Riverwatch. U sklopu kampanje ”Save the Blue Heart of Europe”, analizirano je 83.824 kilometara rijeka u 11 zemalja. Rezultati pokazuju da je udio gotovo prirodnih rijeka pao s 30 posto u 2012. na 23 posto u 2025. (oko 2450 riječnih kilometara), dok se duljina teško izmijenjenih dionica povećala.
Uzroci degradacije
Kao primarni uzrok degradacije, Izvješće izdvaja hidroenergiju i fragmentaciju: velike brane prekidaju kontinuitet rijeka, a mali hidroenergetski projekti s derivacijama stvaraju duge “rezidualne” dionice gotovo suhih korita, trajno mijenjajući režim poplava i sedimenta te potičući inciziju korita. Drugi veliki uzrok je eksploatacija sedimenta (šljunak i pijesak), procijenjena kao neodrživa i iznad prirodnih stopa obnove, s dugoročnim, potencijalno nepovratnim posljedicama na stabilnost korita i staništa. Treći sklop uzroka čine regulacije, prometna infrastruktura i obrana od poplava: ceste, nasipi i zahvati regulacije skraćuju meandre, smanjuju bočnu dinamiku i odspajaju rijeke od poplavnih ravnica, pri čemu su kumulativni učinci često podcijenjeni u nacionalnim politikama.
Hrvatska stoji dobro u sredini, dok najizraženiji pad kvalitete rijeka bilježi Albanija, a snažan pritisak vidi se i u Bosni i Hercegovini. Crna Gora i Kosovo izdvojeni su kao relativno očuvaniji primjeri. Izvješće ističe i da su političke odluke i javni pritisak već u nekoliko slučajeva zaustavili degradaciju i sačuvali stotine kilometara rijeka, što sugerira da se trend može preokrenuti, ali samo uz aktivne mjere zaštite. Kao najveći iskorak i najpozitivniji primjer navodi se uspjeh inicijative Spasimo Unu.
‘Fizičko zdravlje’ rijeka
Procjene se temelje na hidromorfološkom stanju, odnosno fizičkom zdravlju rijeka kroz stanje korita, obala i poplavnih ravnica te kroz procese protoka i transporta sedimenta. Rijeke su razvrstane u pet klasa integriteta: od gotovo prirodnih do teško izmijenjenih, uključujući dionice pretvorene u akumulacije. Za usporedbu promjena kroz vrijeme (2012.–2025.) analiziran je skup većih rijeka u duljini 35.530 riječnih kilometara, jer je 2012. procjena bila ograničena na veće vodotoke, dok presjek za 2025. obuhvaća ukupno 83.824 riječna kilometra u 11 zemalja.
Na razini cijele regije, u presjeku za 2025. oko trećina mreže (33 posto) ostaje gotovo prirodno, a dodatnih 39 posto je blago izmijenjeno. Umjereno izmijenjenih dionica je 15 posto, snažno izmijenjenih devet posto, a teško izmijenjenih, uključujući akumulacije, četiri posto. Međutim, trend na većim rijekama pokazuje pogoršanje: udio gotovo prirodnih dionica pao je za sedam postotnih bodova između 2012. i 2025., dok su umjereno izmijenjene klase porasle za pet, a snažno i teško izmijenjene porasle su za po jedan bod.
Jedan od najjasnijih signala promjene je rast duljine akumulacija na većim rijekama: s 2224 kilometra u 2012. na 2626 kilometara u 2025., što je porast od 18 posto, odnosno 402 kilometra. Izvješće naglašava da je stvarni prostorni doseg utjecaja često veći od same akumulacije, jer brane i vodozahvati utječu i na uzvodne i na nizvodne dionice, posebno kod malih hidroelektrana s derivacijama koje stvaraju dugačke ”rezidualne” sektore s vrlo malo vode u koritu.
Stanje rijeka u Hrvatskoj
Hrvatska se u izvješću prikazuje kao zemlja s relativno povoljnom ukupnom slikom: 43 posto riječnih kilometara je u gotovo prirodnoj klasi (3303 km), 22 posto u blago izmijenjenoj (1669 km), 20 posto u umjereno izmijenjenoj (1480 km), 13 posto u snažno izmijenjenoj (991 km), dok je dva posto u najlošijoj klasi/akumulacijama (174 km). Autor naglašava raznolikost hrvatskih vodotoka, od velikih nizinskih sustava (Mura–Drava–Sava–Dunav) do krških rijeka (npr. Korana/Plitvice) te navodi da su hidroenergetski ”potpuno” iskorišteni uglavnom gornja Drava i dijelovi ličkog krškog sustava, dok duge dionice Mure, Drave, Save, Kupe i Une ostaju slobodnotekuće uz očuvane poplavne ravnice. Kao konkretan pozitivan primjer navodi se da će izvor Une ostati slobodnotekući jer je gradnja male hidroelektrane zaustavljena 2024. nakon prosvjeda.
U širem regionalnom kontekstu, izvješće pozicionira Hrvatsku kao prijelazni slučaj između zemalja u kojima je degradacija riječnih sustava već uznapredovala i onih koje su tek na početku tog procesa. Za razliku od Albanije ili dijelova Bosne i Hercegovine, gdje je gubitak gotovo prirodnih dionica brz i strukturno povezan s novom hidroenergetskom izgradnjom, Hrvatska u razdoblju 2012.–2025. zadržava gotovo istu razinu fragmentacije riječnih tokova. To, prema autoru, nije rezultat potpune zaštite, nego kombinacije ograničenog broja zahvata, administrativnih odluka i javnog otpora projektima na osjetljivim dionicama.
Izvješće pritom naglašava da se stvarna vrijednost hrvatskih rijeka ne iscrpljuje u postotku ”gotovo prirodnih” dionica, nego u njihovoj prostornoj povezanosti. Dugi, međusobno povezani slobodnotekući sektori Mure, Drave, Save, Kupe i Une omogućuju funkcioniranje poplavnih ravnica, prijenos sedimenta i sezonsku dinamiku protoka, što su procesi koji su u velikom dijelu Europe već izgubljeni. Upravo ta kontinuitetna struktura objašnjava zašto su hrvatske nizinske rijeke i dalje relativno otporne na ekstremne poplave i suše, u usporedbi s kanaliziranim sustavima zapadne Europe.
Istodobno, autor upozorava da se morfološka degradacija u Hrvatskoj ne događa spektakularno, nego fragmentirano i ”tiho”: kroz lokalne regulacije, utvrđivanje obala, eksploataciju šljunka i infrastrukturne zahvate u urbanim i poljoprivrednim zonama. Takvi zahvati rijetko mijenjaju status rijeke u najlošiju klasu, ali kumulativno smanjuju bočnu dinamiku, skraćuju meandre i slabe povezanost rijeke s poplavnim prostorima. Drugim riječima, izvješće implicira da je najveći rizik za Hrvatsku postupno trošenje riječnih funkcija, a ne nagla, jednokratna degradacija.
Zbog toga se Hrvatska u zaključcima ne pojavljuje kao zemlja ”’bez problema”, nego kao zemlja s realnim izborom: zadržati preostale slobodnotekuće koridore kao stratešku prirodnu infrastrukturu ili ih, kroz niz parcijalnih odluka, izgubiti bez jedne velike, vidljive prekretnice. Izvješće jasno sugerira da se bez aktivne integracije hidromorfoloških kriterija u prostorno planiranje, energetiku i obranu od poplava, trenutačno povoljan položaj može relativno brzo promijeniti, upravo onako kako se to već dogodilo u dijelovima regije.
Stanje rijeka u drugim balkanskim zemljama
Na razini drugih zemalja, Slovenija ima 38 posto gotovo prirodnih i 28 posto blago izmijenjenih rijeka, uz vrlo očuvanu gornju Soču i dio krških sustava, ali snažno izmijenjenu Savu i donju Soču zbog hidroenergije. U Bosni i Hercegovini gotovo prirodne dionice većih rijeka pale su s 1170 na 904 kilometra, što je pad od 23 posto između 2012. i 2025., a izvješće spominje i oko 350 kilometara dionica koje su u promatranom razdoblju izgubile integritet, uz kombinaciju malih hidroelektrana, regulacija i eksploatacije sedimenta.
Srbija ima 45 posto gotovo prirodnih rijeka, ali veliki sustavi poput Dunava (Đerdap), Drine i Ibra snažno su fragmentirani, dok autoceste uz Moravu i mali HPP-ovi pogoršavaju stanje manjih rijeka. Crna Gora se izdvaja najboljim stanjem sa 66 posto gotovo prirodnih rijeka, uz lokalna pogoršanja zbog infrastrukturnih radova (Morača, Tara). Kosovo zadržava većinu rijeka u dobrom stanju, ali uz utjecaj dviju velikih brana te probleme šljunčarenja i malih hidroelektrana. Sjeverna Makedonija ima 47 posto gotovo prirodnih rijeka, uz snažan utjecaj velikih brana na Crnoj (Tikveš) i Treski (Kozjak).
Albanija je označena kao epicentar degradacije: udio gotovo prirodnih rijeka pao je sa 68 posto u 2012. na 40 posto u 2025., a izvješće navodi i apsolutni gubitak oko 1144 kilometra gotovo prirodnih dionica od 2018.; iznimka je Vjosa, proglašena prvim europskim “Wild River” nacionalnim parkom, odnosno parkom u kojem je cijeli riječni tok zaštićen kao slobodnotekući sustav bez brana i akumulacija. Nacionalni park Vojsa tako štiti 400 kilometara rijeke.
Grčka (kopneni dio) ima 35 posto gotovo prirodnih rijeka, uz snažno regulirane nizine i djelomično očuvana planinska izvorišta, ali i rast malih hidroelektrana. Bugarska ima 45 posto gotovo prirodnih rijeka, s hidroenergijom koncentriranom u određenim slivovima (Iskar, Arda), dok Dunav i Marica ostaju uglavnom slobodnotekući. U europskom dijelu Turske nizina Marice snažno je izmijenjena poljoprivredom, a očuvani tokovi pretežno su u manjim šumovitim slivovima uz Crno more.
Zaključak i putokaz
Regija ubrzano gubi status područja s najvećim riječnim bogatstvom u Europi. Podaci pokazuju sustavan pad gotovo prirodnih dionica i rast akumulacija, pri čemu je hidroenergetika glavni strukturni pokretač degradacije, uz snažne kumulativne učinke malih zahvata. Istodobno, izvješće jasno pokazuje da gubitak nije neizbježan: ondje gdje su političke odluke donesene na vrijeme, stotine kilometara rijeka su očuvane. Bez integracije hidromorfoloških kriterija u prostorno planiranje, energetiku i klimatsku prilagodbu, i preostale slobodnotekuće rijeke mogle bi nestati bez jedne vidljive prekretnice.