“Mnogi ljudi ovdje mrze Cigane, dabrove i mene – tim redoslijedom”, kazao nam je Jani Vidmar, slovenski aktivist koji godinama educira poljoprivrednike i referentne institucije. Njegova rečenica slikovit je sažetak nekih od društvenih procesa kojima svjedočimo posljednjih godina. Dabrovi su u javnosti gotovo isključivo predstavljeni kao štetočine.
Štete koje proizvode, u pravilu su lokalne: oštećene poljoprivredne površine, uništeni dijelovi usjeva, potkopani nasipi i kanali, poplavljena polja, srušena stabla uz vodotoke i troškove sanacije infrastrukture.
Te se štete uredno bilježe, procjenjuju i isplaćuju kroz sustave odšteta i time gotovo u potpunosti određuju javni narativ o dabru. “Kad dabar spriječi poplavu, to se ne vidi”, komentirao je profesor dr. Marijan Grubešić sa Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i voditelj projekta LIFE Beaver u Hrvatskoj.
Kao “prirodni inženjeri“, oni oblikuju vodne tokove izravno utječući na funkcioniranje kompletnih riječnih sustava. Usporavaju otjecanje vode, povećavaju njezino zadržavanje na lokaciji što taloži hranjive tvari i pesticide te potiče obnovu močvarnih i poplavnih staništa desetljećima potiskivanih ljudskim reguliranjem rijeka. Taloženje pesticida na mjestu gdje se dabar nastanio zapravo je najbolji scenarij za okoliš. Te barijere djeluju kao biokemijski reaktori. U sporom toku i močvarnom mulju milijarde bakterija razgrađuju nitrate i pesticide. Proces denitrifikacije pretvara te poljoprivredne viškove u bezopasni dušik, pa dabrove močvare djeluju kao prirodni sustav pročišćavanja vode.
Prema podacima Europske agencije za okoliš (EEA), čak 22 do 28 posto podzemnih voda u Europi izloženo je značajnom onečišćenju nitratima i fosfatima, što izravno ukazuje na prekomjerno ispiranje nutrijenata iz poljoprivrednog tla. U Hrvatskoj se stanje kakvoće podzemnih voda prati kroz sustavni monitoring Hrvatskih voda, usuglašen s Okvirnom direktivom o vodama EU kako bi se identificirala područja najosjetljivija na poljoprivredne utjecaje. Eurostat u svojoj bazi podataka omogućuje precizan uvid u nacionalne bilance potrošnje mineralnih gnojiva, čime se kvantificira pritisak nutrijenata na tlo kroz dugogodišnje vremenske serije. Iako EEA Soil Monitoring sustav pruža detaljne procjene degradacije tla kroz postotne udjele zahvaćenih površina, nedostatak unificiranih podataka o gubitku obradivog zemljišta u apsolutnim hektarima ostaje izazov za precizno mjerenje utjecaja urbanizacije i erozije na nacionalnoj razini.
Dabrovi kao prirodni graditelji
Europska unija danas financira brojne projekte vezane uz povratak i upravljanje dabrovima. Europski dabar (Castor fiber) istrijebljen je tijekom 19. stoljeća nemilosrdnim izlovom zbog krzna, mesa i žlijezda koje su se koristile u parfumeriji, ali i sustavnim uništavanjem staništa kroz regulacije rijeka i intenzivnu poljoprivredu.
No, dok se štete od dabrova mjere u desecima tisuća eura, koristi koje proizvode ne prate se sustavno niti se uključuju u službene financijske procjene, politike klimatske prilagodbe, upravljanja vodama i poljoprivrede. Srž problema čini upravo taj nesrazmjer između onoga što se evidentira i onoga što se prešućuje.
Diljem Europe, dabrove brane preoblikuju vodotoke, plave poljoprivredne parcele i mijenjaju krajolik, što u mnogim sredinama potiče otpor i pritužbe. U Hrvatskoj je, prema podacima Ministarstva poljoprivrede, u razdoblju od 2015. do 2025. zaprimljeno nešto više od stotinu prijava šteta povezanih s aktivnošću dabrova, uz ukupno isplaćene odštete u iznosu od oko 70 tisuća eura. U Sloveniji se godišnji iznosi procijenjene odštete također kreću u desecima tisuća eura. Riječ je, o stvarnim, ali financijski ograničenim troškovima, koncentriranima na mali broj lokacija i korisnika.
Tablica: U Hrvatskoj je u razdoblju od deset godina (2015.-2025. bilo 147 prijavljenih šteta od dabrova, a isplaćeno je ukupno 70.549 eura odštete). U Sloveniji je u razdoblju od sedam godina (2010.-2017.) zabilježeno 29 prijava štete od dabrova za što je isplaćena odšteta od 9174 eura.
Jani Vidmar posljednjih osam godina od lokalnih vlasnika otkupljuje i okrupnjava zemlju u Dolenjskoj u Sloveniji, na području gdje su dabrovi aktivni, s ciljem da ih zaštiti i omogući im da ostanu dio krajolika. Kao jedan od glavnih problema koje uzrokuju vlasnici poljoprivrednih zemljišta, prema njegovom mišljenju, ravnanje je i betoniranje riječnih korita te uklanjanja priobalnog raslinja. “Te aktivnosti izravno utječu na brže vodotokove, bujične poplave i slabiju apsorpciju i poniranje voda”, kaže.
Prošle godine osnovao je Udrugu za očuvanje močvara Zdravci koja, osim eko-turizma i radionica o prirodi i suživotu s dabrom, provodi i konkretnije aktivnosti. Na svojoj zemlji ostavio je nepokošenom svu travu i vegetaciju koja raste uz vode, jer ona doprinosi stabilizaciji tla i poniranju površinskih voda. Također je postavio kućice za ptice i zaštitio neka starija stabla čime je dabrove nenasilno preusmjerio na područja gdje je njihov trud potrebniji. Njegova udruga predstavlja primjer dobre prakse očuvanja prirodne ravnoteže i pravu žetvu klimatskih dobrobiti. Naime, šteta koju rade dabrovi nastaje onda i samo onda kada je njihov okoliš toliko narušen ili ispresijecan da moraju na istom području tražiti druge izvore hrane, npr. kukuruz i sl…
Prošle godine Europska unija osvijestila je problem s padom podzemnih voda i dok se tek počinju tražiti rješenja, jedno od njih već je obuhvaćeno projektima poput LIFE BEAVER s čijim smo voditeljima u Hrvatskoj i Sloveniji, dr.sc. Marijanom Grubešićem i magistricom Martinom Vidom razgovarali o klimatsko ekonomskim koristima od dabrova.
‘Koristi od dabra su nevidljive’
Profesor Grubešić vodio nas je ljetos u Novigrad na Dobri, odakle smo se malo vozili, malo pješačili prateći brane dabrova i njihove nastambe te slušajući “brzi seminar” o vrsti za koju je on stručnjak, ali i veliki entuzijast. Slično kao i Vidmar, Grubešić je naslijedio neku zemlju u blizini gdje pušta dabrove da rade svoj posao. Kao i Martina Vida u Sloveniji, Grubešić smatra da jedinice lokalne samouprave, ili vodoopskrbne kompanije trebaju kupiti ili unajmiti zemlju s ciljem da spoje staništa dabrova, a sve s ciljem da se smanji prijetnja poplava tom dijelu Hrvatske najbogatijem rijekama gdje su poplave vrlo česta pojava. Okrupnjavanjem staništa za dabrove, okrupnjaju se staništa i za sve druge vrste, što može samo doprinijeti oporavku bioraznolikosti.
Profesor Grubešić objasnio nam je kako gradnja brana usporava tok vode i potiče taloženje sedimenta, čime se smanjuje i erozija tla nizvodno. “Zarobljeni sediment izgradnjom naslaga pretvara uske potoke u plitke riječne mokre livade te smanjuje eroziju nizvodno. Takve močvare djeluju kao prirodni filter: poboljšava se kvaliteta vode jer se u stajaćoj vodi nakupljaju i razgrađuju onečišćujuće tvari i višak hranjivih tvari iz okoliša. To poboljšava kvalitetu vode, ali i smanjuje količinu materijala koji završava u kanalima, akumulacijama i drugim infrastrukturnim sustavima koje je potom potrebno čistiti ili sanirati”, zaključio je Grubešić.
Uz to, dabrovi povećavaju i bioraznolikost. Stvaranjem malih jezera, poplavnih livada i močvarnih šuma otvaraju prostor za niz biljnih i životinjskih vrsta vezanih uz vlažna staništa. Magistra Martina Vida istaknula je kako su “raznolikiji ekosustavi otporniji na šokove poput suša, poplava i onečišćenja, što dugoročno smanjuje potrebu za skupim restauracijskim zahvatima”.
No, pozitivni učinci dabrova nisu anegdotalni, već kvantitativno mjerljivi pokazatelji. Na primjer, hidrolozi su uspoređivali slivove s dabrovima i bez njih te bilježili različite hidrograme. Jedno istraživanje pratilo je dva slična gorska potoka i utvrdilo da prisutnost dabrove brane mijenja procese otjecanja vode. Studije u Engleskoj zabilježile su veće retencijske kapacitete (povećan volumen vode u krajobrazu) na lokacijama s više dabrovih brana.
Također se prate parametri kakvoće vode poput taloga, dušika i fosfora iznad i ispod dabrovih barijera. Nalazi pokazuju smanjeno difuzno zagađenje nizvodno od dabrovih područja. Uz terenske vodomjerne postaje, danas i dronovi te sateliti pomažu izmjeriti širenje močvarnih površina koje stvore dabrovi. No, unatoč dokazanim metodama, sustavno praćenje ovih ekoloških učinaka još je iznimka, a ne pravilo. Većina službenih monitoringa u Europi usredotočena je na brojnost i rasprostranjenost dabrova ili štetu, a ne na posljedice njihovog rada.
Uz nepostojanje sustavnog mjerenja koristi koje imamo od dabrova drugi ključni izazov je fragmentirano upravljanje u kojem se svaki sektor bavi svojim uskim ciljevima. Zaštita prirode fokusira se na očuvanje vrsta i isplatu odšteta, vodoprivreda na tehničko održavanje vodotoka radi čega će betonirati korita rijeka i srušiti okolna stabla te će dabrovi potom napasti kukuruzna polja i jesti, za njih, lošu hranu. Onda će poljoprivredne politike inzistirati na zaštiti uroda, a komunalne službe na protekciji infrastrukture. Dabar, s druge strane, i za razliku od nas, ne djeluje sektorski, njegov utjecaj istodobno zahvaća vode, tlo, bioraznolikost i klimatsku otpornost kraja. U postojećem sustavu takve višestruke koristi ne dopiru do institucija koje odlučuju o javnim politikama. Posljedica je da se dabra i dalje promatra isključivo kao izvor problema u okviru jednog resora, umjesto kao integrirani dio rješenja za više međusobno povezanih izazova.
Nitko ne pita koliko dabar štedi
Ovakav raskorak između lokalne štete i globalne koristi odražava se i na političke odluke. Budući da koristi prelaze lokalne granice te vremenski horizont, one ostaju izvan fokusa pojedinačnih općina ili ministarstava. Financijski poticaji i propisi zato još ne prepoznaju dabra kao vrijednu “zelenu infrastrukturu”. Primjerice, Europska unija jest financirala povratak dabrova radi njihove ekološke uloge, ali ni na razini EU ni na nacionalnim razinama koristi od dabrova zasad se ne uračunavaju u službene planove upravljanja vodama, poljoprivredne poticaje ili strategije prilagodbe klimatskim promjenama.
Na primjer, veliko pitanje koje bi si EU mogla postaviti jest: ako dabrovi saniraju vodotokove od vrela do ušća svih rijeka na kojima žive, koliko smo uštedjeli na njihovom pročišćavanju? To nijedna institucija još ne mjeri, tako su nam odgovorila tijela kojima smo slali upite, kao što je Eurostat ili Europska agencija za okoliš koja je kazala kako “trenutno ne postoje planovi za prikupljanje podataka o ekološkim ili drugim utjecajima dabrova u Europi”.
Hrvatsko Ministarstvo poljoprivrede potvrdilo nam je da ne postoje upute za prijavu štete od dabra, svaki oštećenik dobiva individualnu uputu na upit. Ne postoji ni poseban fond za brze isplate, ni protokol za ponavljajuće štete. Plan gospodarenja dabrom donesen je tek u veljači 2025., gotovo tri desetljeća nakon što je dabar vraćen u Hrvatsku 1996. godine. Na pitanja o tome je li dabar prepoznat kao element prirodnih rješenja u strategiji klimatske prilagodbe te planira li se njegovo uključivanje u provedbu europske Uredbe o obnovi prirode, Ministarstvo zaštite okoliša nije odgovorilo. Nisu odgovorili ni Hrvatska elektroprivreda, ni Hrvatske vode, iako su oba tijela zaprimila detaljne novinarske upite.
Da je drugačiji pristup moguć, već se pokazalo uspješnim drugdje. Troškovi upravljanja dabrovima u Švicarskoj procjenjuju se na oko milijun eura godišnje, prema pisanju britanskog Guardiana. Tamo su dabrovi već desetljećima aktivno uključeni u revitalizaciju rijeka i otvoreno financira suživot. Država ondje izdvaja i oko milijun eura godišnje za prevenciju i nadoknadu šteta od dabrova, uz sistem stručne pomoći na terenu (tzv. “dabarska” telefonska linija za brzu reakciju). Zauzvrat, Švicarska dobiva tisuće kilometara besplatno obnovljenih vodotoka: dabrovi su danas “glavna radna snaga” na čak 2000 km švicarskih rijeka koje su ponovno oživjele zahvaljujući njihovim branama. Slično tome, u Sjedinjenim Državama potiču se i dabrove brane i njihove imitacije kao alat za povećanje otpornosti krajolika na suše, poplave pa čak i šumske požare.
Pitanje onda više nije uzrokuju li dabrovi probleme, neke lokalne probleme nedvojbeno uzrokuju, već, kako oni nastaju. Važno je imati na umu da su problemi rezultat nepoštivanja uvjeta potrebnih za ekološku ravnotežu. U takvim okolnostima dabar je rijedak primjer “infrastrukture” koja već postoji, sama se održava i rješava više problema odjednom. Ako pribrojimo njegove usluge koristima ekosustava, mogao bi postati važan dio rješenja klimatske prilagodbe. No, ostane li i dalje izvan službenih podataka, propuštamo priliku i riskiramo nepotrebna ulaganja u skuplje i obično lošije alternative.
Prilagodba i sanacija klimatske štete
Dabrove je potrebno priznati kao prirodnu infrastrukturu od javnog interesa i sustavno uključiti u politike upravljanja vodama, poljoprivrednim zemljištem i prostornim planiranjem.
Važno je ostaviti prostor za rijeke: u prostorne planove moraju se ugraditi širi zaštitni pojasevi uz vodotoke dovoljno veliki da stvore poplavne ravnice. Uklanjanje drveća i betoniranje obala jedan je od uzroka da dabrovi posegnu za usjevima. Rješenje je ostaviti ili obnoviti prirodnu vegetaciju vrbama, topolama, trskom, jer to stabilizira obale i osigurava dabrovima hranu (koru drveća) tako da ih manje privlače poljoprivredni usjevi poput slatkog kukuruza.
Umjesto rušenja brana koje smetaju ljudima, postoje metode za kontrolu vodostaja i zaštitu infrastrukture, a da se dabrove ne tjera iz staništa. Primjer su dabrobrani (“beaver deceiver”), tj. cijevi provučene kroz branu koje ispuštaju višak vode. Tako se može regulirati maksimalna razina vode u nastaloj akumulaciji, spriječiti preplavljivanje ceste ili polja nizvodno, a da brana i dalje stoji. U Sloveniji i Hrvatskoj LIFE Beaver projekt instalira takve cijevi i prati rezultat kamerama. Također, oko drveća od značajne vrijednosti mogu se postaviti mreže ili žičane zaštite kako bi se spriječilo njihovo rušenje. Sustav treba unaprijediti u smjeru poticaja za suživot: primjerice, financirati poljoprivrednicima sadnju vrba uz kanale, ili subvencionirati osiguranje usjeva u rizičnim zonama.
Ključno je uključiti lokalne zajednice u rješavanje problema i upoznati ih s koristima dabrova. To podrazumijeva radionice za poljoprivrednike, vodoprivrednike i općinske vlasti kakve su već održane u sklopu LIFE Beaver. Ekoturizam i promatranje dabrova može donijeti dohodak zajednici: dabar postaje vrijednost, a ne štetočina. Na primjer, europski stručnjaci procijenili su da močvarna staništa općenito pružaju usluge (poput pročišćavanja vode, zadržavanja ugljika, zaštite od poplava) vrijedne oko 20.000 eura po hektaru godišnje. Močvare koje stvaraju ili održavaju dabrovi lokalno mogu imati i veću vrijednost, jer ciljano zadržavaju vodu i sedimente te filtriraju nitrate i fosfate. Zamislimo li da jedno aktivno područje s dabrovima obuhvaća nekoliko hektara novonastalih močvara, već to predstavlja stotine tisuća eura ekoloških usluga svake godine. U praksi, takve brojke znače da koristi višestruko premašuju štete.
U Češkoj je kolonija dabrova izgradnjom brane praktički obavila posao vrijedan 1,2 milijuna dolara, koliko je stajala planirana građevinska retencija. Slično, u Engleskoj su istraživanja pokazala da sustav od desetak dabrovih brana može zadržati oko 1000 metara kubnih vode na lokaciji i značajno smanjiti koncentracije nitrata i fosfora nizvodno.
‘Matrica koristi’
Za ilustraciju razmjera: u deset godina Hrvatska je isplatila 70.549 eura odštete za štete od dabrova. U samo dvije godine od 2021. do 2023., Ministarstvo poljoprivrede sufinanciralo je mjere zaštite od divljači u iznosu od 1,29 milijuna eura, ne mjereći pri tome koliko su dabrovi u istom razdoblju uštedjeli na prirodnom pročišćavanju vode, zadržavanju oborina ili smanjenju poplavnih valova. Ta računica još uvijek ne postoji.
Takvi podaci omogućuju da se konačno napravi matrica benefita koju bi priznale i državne administracije. U nju bi ušli pokazatelji poput količine zadržane vode (ne trebamo graditi retencijske bazene, to nam rade dabrovi), zatim smanjenje zagađenja pesticidima (svaki kilogram zadržanih nitrata i fosfata znači manje eutrofikacije i čišću vodu nizvodno, čime se štedi na pročišćavanju vode za piće i smanjuju kazne za zagađenje). Treća korist je ublažavanje vrhunaca vodostaja što smanjuje poplave nizvodno, dok brane usporavaju plimne valove i razvlače ih na šire područje kroz dulje vrijeme. To dovodi do smanjenja cijena održavanja vodotokova, rasta bioraznolikosti pa time i oporavka “prirodnog kapitala”. Vrijednost toga može se procijeniti usporedbom cijena šteta da nije bilo ublažavanja, odnosno koliko se uštedi na hitnim intervencijama i osiguranjima zahvaljujući dabrovim zahvatima.
Tamo gdje dabrovi stvaraju mrežu sporih rukavaca i bara, dolazi i do taloženja sedimenta na mjestu nastanka. Time nizvodno teče bistrija voda, smanjuje se zasipanje kanala i akumulacija mulja, a komunalne tvrtke i vodoprivreda bilježe rjeđe potrebe za iskopom nanosa ili popravkom erodiranih obala. Jedna dabrova brana djeluje kao besplatni sedimentni bazen koji smanjuje trošenje infrastrukture. Istraživanja iz Švicarske pokazala su šest puta više vrsta u dabrovim sustavima nego u reguliranim kanalima. Lekcija koju možemo naučiti od slučaja dabrovi jest da rješenja ponekad već postoje oko nas, samo ih je potrebno prepoznati, cijeniti i naučiti živjeti s njima. U vremenima kada svako rješenje za klimatske izazove ima svoju cijenu, ne bismo si smjeli dopustiti da one najjeftinije, one koje nam priroda besplatno nudi, ostanu izvan računice.
*Ovaj članak je nastao uz podršku Journalismfund Europe.
