Organizacija Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu (FAO) analizirala je 78 nacionalnih strategija i akcijskih planova za bioraznolikost, obuhvativši gotovo 13.000 planiranih aktivnosti. Više od trećine tih aktivnosti povezano je s poljoprivredno-prehrambenim sustavima, uključujući poljoprivredu, šumarstvo, ribarstvo i akvakulturu. Međutim, iako 84 posto strategija prepoznaje potrebu za financiranjem, samo 44 posto navodi potrebne iznose, a tek 19 posto troškove pojedinačnih mjera.
To je najvažniji rezultat istraživanja Agrifood Systems in National Biodiversity Strategies and Action Plans: Global Analysis, objavljenog u listopadu 2026. godine. Većina strategija ne navodi troškove pojedinačnih mjera, a manje od polovice predviđa mjerljive pokazatelje njihove provedbe, odnosno sustave praćenja. FAO je proučavao sadržaj nacionalnih planova, ali ne i provjeru stvarne provedbe svih predviđenih aktivnosti. Nalazi pokazuju koliko su države razradile svoja obećanja, ne istražuju što se ostvaruje na terenu.
Koje mjere države planiraju?
Istraživanje je obuhvatilo strategije usklađene s Globalnim okvirom za bioraznolikost iz Kunminga i Montreala, kojim su države preuzele obveze povezane sa zaustavljanjem gubitka bioraznolikosti i obnovom ekosustava.
U svim analiziranim strategijama pojavljuju se aktivnosti povezane s poljoprivredno-prehrambenim sustavima, koje zajedno čine 36 posto planiranih aktivnosti. FAO je utvrdio da ti sustavi mogu pridonijeti ostvarenju svih 23 cilja globalnog okvira za bioraznolikost. Mjere obuhvaćaju održivije gospodarenje šumama, obnovu degradiranih ekosustava, očuvanje genetske raznolikosti, održivo korištenje prirodnih resursa te promjene poljoprivrednih i drugih proizvodnih praksi.
Takve mjere nastoje istodobno smanjiti pritisak na prirodu i ojačati otpornost proizvodnje hrane na suše, poplave, degradaciju tla i druge okolišne rizike. Njihov učinak ovisi o lokalnim uvjetima, načinu provedbe i dugoročnom upravljanju. O agroekologiji kao znanstvenom, praktičnom i društvenom pristupu transformaciji proizvodnje hrane Zelena Hrvatska već je pisala. Novo FAO-ovo istraživanje otvara sljedeće pitanje: kako takve pristupe države pretvaraju u provedive javne politike?
Tko treba provesti mjere?
Jedna od prepreka koju je FAO identificirao jest raspodjela odgovornosti između državnih institucija i sudionika u proizvodnji hrane. Ministarstva nadležna za poljoprivredno-prehrambene sektore uključena su u koordinaciju nacionalnih strategija za bioraznolikost u samo 53 posto analiziranih država.
Istodobno, proizvođači su prepoznati kao sudionici provedbe u 44 posto strategija, ali im je izričito dodijeljena odgovornost za samo četiri posto planiranih aktivnosti povezanih s poljoprivredno-prehrambenim sustavima. Takva raspodjela otvara pitanje koliko su institucije koje upravljaju poljoprivrednom politikom, potporama i prirodnim resursima uključene u ostvarivanje ciljeva zaštite prirode.
Poljoprivrednici mogu mijenjati način obrade tla, uvoditi raznovrsnije usjeve, očuvati krajobrazne elemente i smanjivati pritisak proizvodnje na ekosustave, no to ovisi financijskim sredstvima, stručnoj podršci i pravilima.
Hrvatska: Prethodna strategija pokazuje probleme u provedbi
Za razliku od FAO-ova globalnog istraživanja, koje analizira planirane aktivnosti, Hrvatska raspolaže i službenom evaluacijom provedbe prethodne strategije zaštite prirode. Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije u prosincu 2025. objavilo je Izvještaj o vrednovanju provedbe Strategije i akcijskog plana zaštite prirode Republike Hrvatske za razdoblje od 2017. do 2025. godine. U dokumentu Ministarstvo priznaje da dio planiranih aktivnosti nije proveden. Među njima je sveobuhvatna analiza potpora koje mogu negativno utjecati na bioraznolikost.
Izvješće također navodi da nije uspostavljen automatski mehanizam praćenja sredstava za zaštitu prirode, dok je sustav označavanja i praćenja zelenih proračunskih izdvajanja samo djelomično primijenjen. Ti nalazi posebno su važni jer se odnose upravo na dva pitanja koja FAO prepoznaje kao problem u nacionalnim strategijama: financiranje mjera i praćenje njihove provedbe.
Ministarstvo ocjenjuje da je prethodna strategija u velikoj mjeri ostvarila svoje ciljeve, ali upozorava na potrebu jačanja kadrovskih kapaciteta, stabilnijeg financiranja i učinkovitijeg nadzora. Postotke ostvarenih aktivnosti pritom treba tumačiti oprezno. Kako priznaje i samo izvješće, planirane aktivnosti razlikuju se po opsegu i važnosti, pa njihovo izvršenje nije izravna mjera poboljšanja stanja bioraznolikosti.
Kako osigurati provedbu?
FAO među preporukama ističe potrebu za jačim uključivanjem poljoprivredno-prehrambenih sektora u nacionalne strategije, boljim povezivanjem planiranih aktivnosti s ulaganjima te razvojem sustava za praćenje rezultata. Za takav pristup potrebno je odrediti trošak svake mjere, odgovornu instituciju, izvor financiranja, rok provedbe i pokazatelje kojima će se mjeriti njezin učinak. Važno je razlikovati procijenjene financijske potrebe od stvarno osiguranih sredstava, kao i administrativno izvršenje aktivnosti od promjena koje su postignute u ekosustavima.
Provedba ovisi i o ekonomskoj održivosti predloženih promjena. Obnova staništa, uvođenje drukčijih proizvodnih postupaka ili održivije upravljanje zemljištem mogu zahtijevati dodatna ulaganja, znanje i vrijeme. Poljoprivrednicima i lokalnim zajednicama potrebni su dostupni izvori financiranja, stručna podrška i sudjelovanje u donošenju odluka.
Nova FAO-ova istraživanja pokazuju da su države u velikoj mjeri prepoznale povezanost proizvodnje hrane, klimatskih promjena i gubitka bioraznolikosti. Hrvatska evaluacija prethodne strategije pokazuje i kakve se teškoće pojavljuju tijekom provedbe. Sljedeći je korak zato uskladiti provedbu s usvojenim planovima, osigurati potrebna sredstva i početi predano provoditi mjere na terenu.