Stvari su stvarno loše. Već svjedočimo razornim klimatskim događajima. Više ne razgovaramo o sutrašnjem problemu. Temperatura je već sada – globalna i prosječna – veća za 1.2 stupnja Celzijusa i već gubimo i staništa i vrste. Aktivne politike djeluju kako bi ograničile zagrijavanje na dva stupnja. Međutim, takvo zatopljenje ima eksponencijalne posljedice. Njih nazivamo “točkama nakon koji nema povratka”, ili na engleskom “tipping points”.
Ovakve točke nakon kojih nema povratka nekada su bile smatrane nevjerojatnima, ili jako malo vjerojatnima, no danas ih se smatra “događajima mnogo veće vjerojatnosti”. To bi bili prijelomni događaji koji bi se kaskadnom reakcijom pretvorili u klimatske, pa onda i društvene, diskontinuitete i neke od najvećih prijetnji s kojima se čovječanstvo ikada suočilo.
Primjerice, jedan od takvih prijelomnih događaja je otapanje grenlandskog i antarktičkog leda koji će redefinirati obale diljem svijeta. Ali, osim toga, isti proces ima šanse ugroziti transatlantsku toplu struju koja omogućava blagu europsku klimu (u usporedbi s temperaturama u Sjevernoj Americi na istim geografskim širinama) što bi onda za posljedicu imalo mini-ledeno doba u Europi koje bi pak ugrozilo žetve i sjetve i uvelo diskontinuitete u prehrambenim lancima životinja ali i prekide u lancima opskrbe ljudskih potreba.
Amazona, ”pluća svijeta”
To je tek jedan “tipping point”. Drugi je npr. sušenje Amazone, pluća svijeta, umjesto koje bi na tom području nastale savane i smanjila bi se apsorpcija stakleničkih plinova iz atmosfere uz istovremeno smanjenje proizvodnje kisika. Ne zove se uzalud ova šuma “plućima svijeta”. Zagrijavanje mora ubija koraljne grebene i druge, morske izvore proizvodnje kisika i skladištenja ugljika. Ako se globalni porast temperature ne zaustavi, ovi procesi, za koje dio znanstvenika još uvijek misli da se mogu zaustaviti, postali bi fiksni i nepromjenjivi i vodili bi u lošem smjeru – onom koji ne omogućava izobilje života na Zemlji.
Dobra vijest je da još nije prekasno. Baš kao što postoje opasne negativne točke preokreta, tako postoje i vrlo značajne pozitivne prekretnice koje bismo mogli ostvariti. Problem je u tome što one ovise o našoj hrabrosti, ambiciji, političkoj volji, demokratskom konsenzusu i drugim – primarno političkim pitanjima. Te potencijalno pozitivne točke su suvremene i koliko-toliko ekološke prakse i tehnologije.
Iako nove tehnologije nisu ni blizu savršene, one zaista mogu promijeniti stvari za sve nas. Trenutno mijenjaju samo za kapitaliste, ali ne i za najsiromašnije građane, a to nije put ka zaustavljanju klimatskih promjena. Primjerice, solarna tehnologija. Umjesto da se financijskim sredstvima poreznih obveznika financiraju brojna “polja” i “plantaže” solarnih panela u vlasništvu jedne firme, ili nekoliko investitora, demokratski i politički ispravan način društvene implementacije ove tehnologije bilo bi javno subvencioniranje solarnih panela na krovovima svih privatnih kuća i zgrada. Te solare financiralo bi se iz sredstava javnog proračuna a otplatilo bi se u iznosima ekvivalentnima računima za struju.
Prednost za građane onda leži u tome što ne plaćaju struju, što ne ovise o gradskoj mreži i ne ovise u budućnosti o kolapsu sustava pod teretom ekstremnih klimatskih događaja kao što su pijavice, bujične poplave, ili suše koje izazivaju požare, itd…
Bilo kako bilo, društvena jednakost i socijalna pravda moraju biti u srcu promjene, jer ne mijenjamo samo klimu, mijenjamo društvo tako da živi u suživotu i simbiozi s planetom, a ne da i dalje parazitiramo na njoj. Znanja, resursa i sposobnosti za provedu klimatskih rješenja u jednoj generaciji imamo. Ono što nemamo je politička volja.