Prema radu objavljenom u časopisu One Earth, približno 73 posto procijenjenog globalnog potencijala uklanjanja ugljikova dioksida uspostavom i obnovom šuma nalazi se u državama sa srednjim do visokim društveno-ekonomskim ograničenjima. Među najvažnijima autori izdvajaju siromaštvo, nesigurnu opskrbu hranom, nesigurna prava na zemljište i slabo upravljanje.
Istraživanje su Wenkai Bao, Yiannis Moustakis, Wolfgang A. Obermeier, Matthias Garschagen i Julia Pongratz objavili 2026. pod naslovom “Global socioeconomic constraints on afforestation- and reforestation-based carbon dioxide removal”. Njihovi rezultati upućuju na to da ostvarivanje klimatske koristi novih šuma zahtijeva ulaganja i u uvjete koji omogućuju njihovu uspostavu i dugoročno očuvanje.
Autori objašnjavaju da se siromašnija kućanstva često suočavaju s manjkom zemljišta, kapitala i pristupa financiranju potrebnima za sudjelovanje u obnovi šuma. Troškovi hrane, školovanja i poljoprivredne proizvodnje imaju prednost pred ulaganjem čije će se koristi ostvariti tek poslije.
Šuma kao dio lokalnog gospodarstva
Loše osmišljeni projekti mogu dodatno pogoršati takav položaj. Ako stanovništvo izgubi pristup zemljištu od kojeg živi, a zauzvrat ne dobije dostatan prihod, stabilno zaposlenje ili druge izvore uzdržavanja, sadnja može produbiti siromaštvo. Povećava se i rizik da će novoposađena šuma biti posječena radi proizvodnje hrane ili zadovoljavanja drugih osnovnih potreba.
U takvim okolnostima sigurnost opskrbe hranom i opstanak šume postaju povezani ciljevi. Projekt treba uzeti u obzir koliko zemljišta i rada kućanstva mogu izdvojiti, od čega će živjeti tijekom njegova razvoja te kada i kako mogu očekivati korist. Autori zato preporučuju povezivanje obnove sa smanjivanjem siromaštva, zaštitom prava i sudjelovanjem stanovništva u odlučivanju.
Važan je i osjećaj sigurnosti da će se današnje ulaganje moći koristiti u budućnosti. Nesigurna zemljišna prava mogu obeshrabriti sadnju i dugoročnu skrb o stablima. U raspravi autori navode Vijetnam kao primjer zemlje u kojoj bi relativno siguran sustav zemljišnih prava mogao pomoći objasniti znatan opseg uspostavljenih i očuvanih šuma unatoč siromaštvu. Riječ je o mogućem objašnjenju, a ne dokazu da je jedan čimbenik odredio rezultat.
Za održavanje trebaju ljudi, sredstva i odgovornost
Uspjeh ovisi i o sposobnosti institucija da provode donesene odluke. Autori opisuju kako nestabilni propisi, slaba provedba zakona i nedostatak odgovarajućih poticaja mogu otežati sadnju i zaštitu novih šuma. Samo donošenje dodatnih politika u njihovoj analizi nije dosljedno povezano s većom površinom uspostavljenih šuma.
Uz upravljanje su važni stručni radnici i infrastruktura. Nedostatak osposobljenih ljudi može otežati odabir lokacije i vrsta, proizvodnju sadnica, pripremu zemljišta i sadnju. Poslije ograničava praćenje zdravlja stabala i pravodobnu zaštitu od požara, štetnika i drugih poremećaja. Financiranje početnog zahvata stoga treba pratiti mogućnost dugoročne skrbi.
Konkretnije smjernice za provedbu dali su Pedro H. S. Brancalion sa Sveučilišta u São Paulu i Karen D. Holl sa Sveučilišta Kalifornije u Santa Cruzu u radu “Guidance for successful tree planting initiatives“, objavljenom u časopisu Journal of Applied Ecology 2020. Autori preporučuju jasno određivanje ciljeva, uključivanje lokalnih dionika u sve faze te usklađivanje obnove s drugim načinima korištenja zemljišta.
Među pristupima koje razmatraju jest osposobljavanje zajednica za planiranje, provedbu i praćenje obnove, uz koristi za njihove izvore prihoda. Preporučuju i postupno širenje: ispitati pristup manjim zahvatima, ocijeniti rezultate i zatim širiti uspješne postupke. Te smjernice treba prilagoditi lokalnim uvjetima, a praćenje nastaviti dovoljno dugo da pokaže razvija li se šuma u skladu s ciljevima projekta.
Sadnja novih šuma treba poštovati postojeće ekosustave. Na primjer savane i druga prirodno otvorena staništa mogu izgubiti bioraznolikost širenjem šuma.
Klimatska obećanja koja se oslanjaju na nove šume treba provjeravati zajedno s planovima za rješavanje siromaštva, zemljišnih odnosa i institucionalnih slabosti. Mnoge prepreke povezane su sa povijesnim i strukturnim nejednakostima čije prevladavanje zahtijeva vrijeme i promjene šire od pojedinačnog šumarskog projekta.
Za programe obnove to znači da uz površinu predviđenu za sadnju treba unaprijed odrediti tko odlučuje o zemljištu, tko obavlja i financira održavanje te kako se dijele koristi. Takav pristup povezuje dugoročni opstanak šume sa sigurnošću ljudi koji o njoj skrbe. Istodobno omogućuje realnije klimatsko planiranje, u kojem doprinos novih šuma prati brzo smanjivanje emisija.