Mnoštvo proizvoda iz naše svakodnevne upotrebe označeno je kao “zeleno”,”održivo”, “ekološko”, “etično”, “poštena trgovina” ili “fair trade“, “organsko”, itd… ali što ti pojmovi zapravo znače?
Većina ovih ekoloških oznaka implicira da se u proizvodnji vodilo računa o zdravlju i održivosti, ali je li tome zaista tako?
Na tu temu provedena je studija, odnosno meta-analiza, odnosno, studija koje uzima sva istraživanja iz nekog područja i i analizira njihove zbirne rezultate. Ovo istraživanje pokazalo je da potrošači smatraju proizvod ekološkim na temelju pet ikoničnih znakova ili atributa proizvoda: boja pakiranja, slike pakiranja, materijala za pakiranje, podrijetla i karakteristike dobavljača.
Etikete kao jamstvo istine
Međutim, španjolske autorice Arancha Larranaga i Carmen Valor zaključuju da “nijedan od ovih pokazatelja nije realni pokazatelj održivosti proizvoda”.
Potrošači tumače nabrojene elemente za prosudbu zelenosti proizvoda, ali pritom rijetko tko vodi računa o obavezi proizvođača da u svojim etiketama govore istinu. To je dobar input za kreatore zelenih politika koje moraju početi promicati dobre industrijske prakse i politike dizajna koje određuju jasna pravila. Trenutno je potencijal za greenwashing – odnosno prodavanje neekoloških praksi kao zelenih – jako velik.
“Utoliko veći što proizvođači mogu uskladiti svoj dizajn pakiranja s laičkim teorijama potrošača kako bi pogodovali netočnoj kategorizaciji ekoloških proizvoda” upozoravaju Larranga i Valor.
Potrošači biraju zelene proizvode, jer imaju osjećaj ekološke odgovornosti i brige tvrtke o utjecaju njihovih proizvoda na okoliš. Ali, “zeleno” je širok pojam. Odnosi se na cjelokupni Zeleni i ekološki pokret. To je opći izraz koji se koristi za raspravu o širokom spektru proizvodnih praksi.
Nazivanje ili označavanje nečega “zelenim” podrazumijeva brigu o planetu, ali regulatorni standardi ili politike mogu biti manjkave, jer “zeleno” nije certifikat. “Ekološki” je malo jasnije i znači da nešto nije štetno za okoliš. Obično se odnosi na proizvode koji ne zagađuju zrak ili vodu, ili koji doprinose održivim životnim praksama kao što je recikliranje.
Jeftinije je najčešće za jednokratnu uporabu…
Važan aspekt održivosti su dugotrajnost i trajnost. Ako je proizvod visoke kvalitete, čvrst i bezvremenskog dizajna, mnogo je manje za jednokratnu uporabu od proizvoda napravljenog da traje nekoliko kratkih godina. Jeftinije stvari često se proizvode za jednokratnu uporabu, što znači da se češće zamjenjuju novima, čime se posljedično povećava količina otpada.
Održivi proizvodi neće uvijek imati lako prepoznatljiv znak svoje održivosti, ali popraćeni su izrazima poput: “održivo”, “reciklirano”, “fair trade” itd…
Nažalost, nemamo prostora pobrojati sve ekološke certifikate koji garantiraju manje zagađivanje okoliša u jednom tekstu, ali informacije su dostupne na stranicama Europske unije.
Osim ovih spomenutih certifikata, postoji i legendarni logo zelene žabice kojeg imaju proizvodi čijom se kupnjom čuva Amazona, ili neka druga prašuma. Trenutno raste broj sličnih simbola koji označavaju potpuno zelene proizvode. No, to još nije provedeno na sistemsku razinu.
Također, kada zelena tranzicija bude završena, svi će proizvodi biti potpuno zeleni pa će i svi ovi simboli s vremenom dobiti status certifikata kvalitete, kao što je to danas ISO. Ovakve stvari inače pregovara WTO – Svjetska trgovinska organizacija koja je međutim notorna po društveno i politički štetnim međunarodnim i globalnim trgovinskim sporazumima i vjerojatno organizacija koja je brojne trgovinske neetičke praske pomogla podignuti na legalnu i globalnu razinu.
Međutim, stvari se srećom toliko brzo mijenjaju, pa i usprkos otporu međunarodnog i lešinarskog kapitala, da i zeleni certifikati dobivaju sve više na važnosti. A još više od ozakonjivanja ovih certifikata, njihovoj globalnoj prisutnosti pomažemo upravo mi – potrošači.
Stoga, za lakše prepoznavanje proizvoda koji nisu klimatski štetni, donosimo neke kriterije koje smo spojili iz brojnih različitih skupina klasifikacije zelenih proizvoda. Takvi proizvodi moraju biti sto posto od organske, reciklirane, ponovno upotrebljene sekundarne sirovine (npr. recikliranje papira ili korištenje konoplje). Na primjer u trgovinama danas možete pronaći brojne odjevne predmete od reciklirane plastike. Takav proizvod ima etiketu zelenosti, ali i dalje ostavlja pitanje ispuštanja mikroplastike u okoliš.
Nadalje, prema nekima, zeleni proizvod je onaj koji ne potječe od genetski modificiranih organizama (GMO) – što je isto dubiozno, jer nešto proizvedeno u laboratoriju može biti više ekološko od originala na čiju je sliku proizveden; primjerice, odrezak u laboratoriju naspram odreska životinjskog podrijetla.
Sve informacije o proizvodima životinjskog podrijetla moraju se otkriti potrošaču na jednostavan način i biti ugljično neutralni ili ugljično negativni. Međutim, ovo kao da su pravila za neko iduće stoljeće. Trenutno nemamo takve proizvode, ali postoji kompromis kojim se CO2 proizveden u jednom proizvodnom lancu kompenzira uštedama na drugom kraju lanca, pa se i to smatra poboljšanjem.
Problem je onda što to ne doprinosi emisiji ugljika, ali ga također niti ne uklanja iz atmosfere. U budućnosti se očekuje da ćemo imati industriju koja posluje s negativnim emisijama. Buduće industrije trebale bi aktivno uklanjati višak stakleničkih plinova iz atmosfere. Proizvodni procesi također ne smiju ispuštati otrove u vode niti bilo koja druga staništa. Na kraju ekološki proizvod je onaj koji ne koristi robovski ili dječji rad – već nudi radnicima humane uvjete rada, pošteno plaćene i usklađene sa svim zakonima o radu bez obzira na zemlju.
Dok čekamo ovu budućnost, donosimo onima koji žele znati više, malo jasniju podjelu i značenje pojmova koje možete pronaći na proizvodima kojima smo okruženi.
Mali rječnik pojmova ekoloških proizvoda
Pojmovi “Etički” i “Poštena trgovina” odnose se na pošten odnos prema radnicima, ali se odnose na različite pokrete unutar borbe za radnička prava. Pokret pravedne trgovine započeo je s kavom, ali sada se odnosi na mnogo različitih proizvoda. Proizvodi s certifikatom Fair Trade moraju ispunjavati stroge standarde za plaće i tretman radnika, a to je pojam koji regulira Svjetska organizacija za pravednu trgovinu, tako da ne može bilo tko dobiti ovaj certifikat.
“Etičko” je filozofija. Ideja je da poslovne prakse trebaju odražavati društvenu i ekološku odgovornost. Poput poštene trgovine, etički izbor znači da se proizvodi proizvode i kupuju na način koji pokazuje poštovanje prema radnicima i planetu. To znači namjerno kupovati od tvrtki koje promiču različitost i jednakost. To je vjera u pravednost i vjera da ispravno plaćanje i postupanje prema radnicima rezultira kvalitetnijim proizvodima koji su bolji za okoliš. Za razliku od Fair Tradea, nema certifikat; tako da je poštena trgovina jednaka etičkoj, ali etička nije nužno jednaka poštenoj trgovini.
Pokušaj izbjegavanja štetnih kemikalija također može biti izazov, postoji mnogo različitih oznaka za koje se čini da znače istu stvar. Pojmovi “organski” i “netoksičan” koriste se za proizvode bez pesticida ili štetnih kemikalija, ali ipak imaju različita značenja. Radi se o pojmovima koje reguliraju nacionalna tijela za javno zdravlje. Organski proizvodi moraju ispunjavati stroge standarde za njihovu sigurnost i utjecaj na okoliš, ali ljudi ih obično kupuju jer ne sadrže pesticide ili kemikalije.
Jedan od važnijih certifikata je E1, što je klasifikacija za emisije formaldehida. Ovo je važno za proizvode poput namještaja koji imaju komponente od HDF-a, MDF-a ili šperploče. Proizvodi se mogu klasificirati kao E1, E2 ili E3 ovisno o emisiji formaldehida, pri čemu je E1 najniža. Dakle, ako novi kauč koji ste kupili sadrži šperploču najbolja razina toga je E1.
Mnogo se ovih oznaka preklapa i ima vrlo slična značenja, ali na kraju dana jednostavno je najvažnije biti svjestan utjecaja kojeg imamo u svakodnevnim izborima. Čitati etikete svakog proizvoda je užasno naporno, dosadno i iritirajuće ali je za opće dobro.
No, dok ne prisilimo svoje zakonodavce da uvedu stvarne i univerzalne ekološke standarde u sve aspekte našeg života, imamo slobodnu volju pomoći okolišu svojim djelovanjem, ili, kao starije generacije – biti zahvalan što nećemo biti živi kad dođe najgore od klimatskih promjena.
