Članice Europske unije, prema Direktivi o kvaliteti vode moraju, počevši od 12. siječnja 2026. godine, usklađeno pratiti PFAS, odnosno vječne kemikalije u vodi za piće i poduzeti mjere kada su prekoračene granične vrijednosti. Direktiva (EU) 2020/2184 o kvaliteti vode namijenjene ljudskoj potrošnji, donesena je 2020. godine u Europskom parlamentu i potvrđena na Vijeću Europske unije. Prema njoj, države članice do 12. siječnja 2026. moraju osigurati poštovanje novih parametarskih vrijednosti za PFAS u vodi za piće. Od toga datuma države moraju i usklađeno pratiti njihove koncentracije, prema tehničkim smjernicama koje je Europska komisija objavila 2024. godine.
Direktiva predviđa parametarsku vrijednost od 0,10 mikrograma po litri za zbroj 20 odabranih PFAS-a te 0,50 mikrograma po litri za ukupne PFAS-e, pri čemu države mogu primjenjivati jedan ili oba parametra. Kada su te vrijednosti prekoračene, zemlje moraju poduzeti mjere za smanjenje koncentracija i zaštitu zdravlja. One mogu obuhvatiti zatvaranje kontaminiranoga izvora, uvođenje dodatnog stupnja obrade ili privremeno ograničenje uporabe vode.
Uklanjanje iz vode i razgradnja PFAS-a provode se u dvije faze. Filtar ili membrana mogu PFAS izdvojiti iz vode koja se šalje potrošačima, ali prikupljene kemikalije ostaju vezane uz aktivni ugljen ili smolu, odnosno završavaju u koncentriranoj tekućini. Američka Agencija za zaštitu okoliša (USEPA) zato odvojeno razmatra tehnologije obrade vode te postupke uništavanja ili konačnog zbrinjavanja nastalog otpada.
PFAS-i se, među ostalim, razlikuju prema duljini fluoriranoga ugljikova lanca. Dugolančani spojevi, među kojima su PFOA i PFOS, u pravilu se snažnije vežu uz čestice i filtarske medije. Kratkolančani PFAS-i topljiviji su i pokretljiviji u vodi, pa ih aktivni ugljen i dio ionsko-izmjenjivačkih smola teže zadržavaju te se ranije pojavljuju na izlazu iz filtra. Kraći lanac pritom ne znači da je spoj neškodljiv: mnogi su kratkolančani PFAS-i također vrlo postojani u okolišu, a podaci o toksičnosti pojedinih zamjenskih spojeva još su ograničeni.
Aktivni ugljen i ionske smole
Za djelotvoran sustav najprije treba utvrditi koji se PFAS-i nalaze u vodi, u kojoj koncentraciji i s kojim drugim tvarima. Potom se tehnologija iskušava na pitkoj vodi, određuje se koliko dugo filtar može raditi prije proboja onečišćivala te se unaprijed planira obrada potrošenoga materijala ili membranskog koncentrata. EPA-in tehnički dokument zato za svaku tehnologiju zasebno razmatra sastav sirove vode, predobradu, vijek filtra, pogonske uvjete, otpadne tokove i troškove.
Granulirani aktivni ugljen vrlo je porozan materijal na čiju se površinu PFAS može vezati adsorpcijom. EPA-in pregled istraživanja pokazuje da njegov kapacitet ovisi o duljini ugljikova lanca i funkcionalnoj skupini pojedinog spoja. Dugolančani PFAS-i u pravilu se zadržavaju bolje i dulje od kratkolančanih, dok organske tvari prirodno prisutne u vodi mogu zauzeti dio raspoložive površine ugljena i skratiti radni vijek filtra.
Ionsko-izmjenjivačke smole sadrže mjesta na koja se vežu negativno nabijeni PFAS-i, dok se iz smole otpuštaju slabije vezani ioni, najčešće kloridi. Selektivne smole mogu postići visoku učinkovitost u relativno kompaktnom sustavu, ali sulfati, nitrati, bikarbonati i drugi ioni prisutni u znatno višim koncentracijama mogu se natjecati za ista mjesta. Posljedica može biti raniji proboj PFAS-a i potreba za češćom zamjenom ili regeneracijom smole.
Kod obiju tehnologija kratkolančani PFAS-i obično prolaze kroz medij ranije od dugolančanih. To znači da rezultat dobiven za PFOS ili PFOA ne opisuje nužno ponašanje svih spojeva iz velike skupine PFAS-a. Sustav projektiran za stare, dugolančane PFAS-e može zato zahtijevati drukčiji medij, češću zamjenu ili dodatni stupanj obrade kada su u vodi prisutni mobilniji kratkolančani spojevi. (EPA – Technologies and Costs for Removing PFAS from Drinking Water)
Kako ukloniti PFAS iz vode i zbrinuti otpad
Nanofiltracija i reverzna osmoza mogu zadržati širi raspon PFAS-a od aktivnog ugljena i ionskih smola, ali zahtijevaju više energije i stvaraju koncentrirani tekući ostatak. Zbog toga nisu automatski najbolji izbor za svako vodocrpilište. Tehnologija se bira prema spojevima pronađenima u vodi, njezinu sastavu i količini koju treba obraditi. Svaki sustav pritom mora obuhvatiti mjerenja na ulazu i izlazu, određivanje trenutka zamjene filtra te unaprijed ugovoreno postupanje s potrošenim ugljenom, smolom ili membranskim koncentratom.
Da se PFAS može uklanjati i u velikom vodovodnom postrojenju, pokazali su Nadine Belkouteb i suradnici u radu “Removal of Per- and Polyfluoroalkyl Substances (PFASs) in a Full-Scale Drinking Water Treatment Plant: Long-Term Performance of Granular Activated Carbon (GAC) and Influence of Flow-Rate“, objavljenom u časopisu Water Research 2020. Tijekom dvogodišnjeg praćenja postrojenja u Uppsali u Švedskoj, noviji filtri s granuliranim aktivnim ugljenom uklanjali su prosječno od 92 do 100 posto analiziranih PFAS-a, dok je učinkovitost padala sa starenjem filtra.
Za najstroži analizirani cilj od 10 nanograma po litri procijenjeni trošak ugljena, njegove regeneracije i rada iznosio je od 0,08 do 0,10 eura po prostornome metru obrađene vode. Studija je obuhvatila jedno švedsko postrojenje, 15 PFAS-a i tamošnji sastav vode i troškove, pa njezini iznosi nisu ponuda ni procjena za Hrvatsku. Pokazuje, međutim, da aktivni ugljen djeluje u punom mjerilu ako se redovito mjeri proboj i pravodobno mijenja medij.
Pročišćena voda može biti sigurna za potrošače dok izdvojeni PFAS ostaje u filtru ili koncentratu. Tehnologije potpune razgradnje još su velikim dijelom u laboratorijskom ili pilot-mjerilu, ali zbog toga ne treba odgađati zaštitu vode za piće. PFAS se može izdvojiti provjerenim filtrima, a nastali ostatak analizirati i predati ovlaštenom postrojenju. Na samoj onečišćenoj lokaciji istodobno se mogu smanjiti nova ispuštanja prekrivanjem otpada, sprječavanjem procjeđivanja oborinske vode, postavljanjem istražnih bušotina te, ovisno o nalazima, iskopavanjem, izoliranjem ili odvozom otpada.
Što Hrvatska već ima za uklanjanje PFAS-a iz vode
Hrvatski zavod za javno zdravstvo (HZJZ) tijekom 2025. godine analizirao je 20 PFAS-a u 473 uzorka sirove i obrađene vode, a plan državnog monitoringa za 2026. uključuje “Zbroj PFAS-ova” u vodi za piće i na izvorištima. Sljedeći korak trebao bi biti povezivanje toga sustava s ciljanim praćenjem podzemnih voda oko odlagališta, pogona za obradu otpada, industrijskih lokacija, zračnih luka i mjesta dugotrajne uporabe vatrogasnih pjena. Trajna mreža mjernih bušotina i hidrogeološki model omogućili bi da se onečišćenje prati prema izvoru te da se filtri ugrađuju ondje gdje su doista potrebni.
Gradovi i općine prijavili su Ministarstvu 91 lokaciju onečišćenu nepropisno odloženim otpadom. Za prvih šest prioritetnih lokacija – u Gospiću, Samoboru, Poznanovcu, Benkovcu, Lovincu i Pazinu – u državnom je proračunu osigurano 30 milijuna eura. Taj popis ne treba tumačiti kao potpuni broj ilegalnih odlagališta niti kao dokaz da svaka lokacija sadržava PFAS. Omogućuje, međutim, određivanje prioriteta prema vrsti otpada, propusnosti tla, blizini vodocrpilišta i opasnosti od procjeđivanja.
Gospić pokazuje koliko košta samo uklanjanje mogućeg izvora onečišćenja. Fond je vrijednost postupka za uklanjanje i obradu 4500 tona opasnog otpada na površini procijenio na 4,72 milijuna eura bez PDV-a, a zbrinjavanje dodatnih 650 tona neopasnog otpada na 400.000 eura. Privremeno prekrivanje zakopanog otpada radi smanjenja procjeđivanja procijenjeno je na još 760.000 eura. Za gotovo 33.000 tona zakopanog otpada konačni način sanacije i ukupna cijena još nisu određeni. To nisu troškovi uklanjanja PFAS-a iz vode, nego troškovi kontrole izvora različitih onečišćivala. Hrvatska nema odlagalište opasnog otpada ni odgovarajuće postrojenje za njegovu energetsku oporabu, pa se razmatra i odvoz u druge države Europske unije.
Što Hrvatskoj još treba za uklanjanje PFAS-a iz vode
Praktičan sustav za Hrvatsku zahtijevao bi laboratorije sposobne analizirati različite spojeve iz skupine PFAS-a, mrežu bušotina za praćenje podzemnih voda oko rizičnih lokacija te mogućnost naknadne ugradnje filtara s aktivnim ugljenom ili ionsko-izmjenjivačkim smolama u postojeća vodovodna postrojenja. Unaprijed bi trebalo osigurati i preuzimanje te sigurnu obradu potrošenih filtara, membranskih koncentrata i onečišćenog tla. Za manja vodocrpilišta ili privremenu obradu vode mogu se koristiti zasebne filtarske jedinice, dok bi se reverzna osmoza uvodila ondje gdje njezin veći trošak i nastanak koncentrata opravdavaju sastav vode i vrsta prisutnih PFAS-a. Trošak svakog sustava može se procijeniti tek kada su poznati protok vode, vrsta i koncentracija PFAS-a, potreban stupanj pročišćavanja te učestalost zamjene filtara.
Jednako je važna kontrola kretanja otpada prije nego što dospije u tlo ili more. Hrvatski elektronički očevidnik e-ONTO već treba pratiti predaju, prijevoz, prihvat i obradu pošiljaka otpada, dok najavljene izmjene Zakona o gospodarenju otpadom predviđaju strože uvjete rada, dodatni nadzor i jačanje sljedivosti. Rješenje zato nije samo novi propis, nego redovito uspoređivanje prijavljenih količina s dozvoljenim kapacitetima postrojenja, inspekcijski nadzor rizičnih prijevoznika i lokacija te javno praćenje tijeka sanacije. Trošak hitne zaštite vode i uklanjanja otpada može privremeno preuzeti država, ali se mora utvrđivati i naplaćivati odgovornost onečišćivača.
PFAS se iz vode može uklanjati već dostupnim tehnologijama. Hrvatskoj zato ne treba reverzna osmoza na svakom vodocrpilištu ni čekanje na jednu buduću tehnologiju koja će riješiti sve oblike onečišćenja. Potreban je sustav koji će brzo pronaći izvor, zaustaviti nova ispuštanja, ugraditi odgovarajući filtar ondje gdje je potreban te sigurno zbrinuti ili obraditi izdvojeni PFAS. Tek kada su svi ti koraci povezani, filtriranje prestaje biti premještanje onečišćenja i postaje stvarna sanacija.