Istraživanje oprašivača na zelenim površinama u Zagrebu pokazalo je da površine s više cvjetova imaju veće bogatstvo vrsta divljih pčela i osolikih muha, koje također oprašuju biljke. Na toplijim lokacijama zabilježeno je manje vrsta osolikih muha, dok takva povezanost nije utvrđena za bogatstvo vrsta divljih pčela.
Ana Ješovnik, Igor Boršić i Jelena Bujan na istraživanim zelenim površinama Zagreba zabilježili su 123 vrste divljih pčela i 50 vrsta osolikih muha, odnosno muha cvjetara. Nalazi su objavljeni u radu “Urban flower-power for wild bee and hoverfly conservation“, u časopisu Urban Ecosystems 2025. godine. Na temelju nalaza autori preporučuju smanjenje intenziteta košnje kako bi se povećala dostupnost cvjetnih resursa za oprašivače.
Ti nalazi potiču na razmišljanje o tome što gradsko zelenilo treba pružati različitim stanovnicima grada. Ljudima su važni hlad, prostor za odmor i zaštita od vremenskih ekstrema, dok oprašivačima trebaju cvjetni resursi i uvjeti za razmnožavanje. O toj povezanosti već smo pisali u tekstu Cvjetne livade i manje košnje: Europa pokušava preokrenuti pad oprašivača. Novi europski rad istražuje koliko takvo razumijevanje ulazi u odluke o klimatskoj prilagodbi.
Hrvatski sudionici i u većem, europskom istraživanju
Misagh Mottaghi i Kes McCormick, sa Švedskog sveučilišta poljoprivrednih znanosti i Sveučilišta u Lundu, analizirali su razgovore s donositeljima odluka i praktičarima uključenima u projekt ARCADIA. Njihov rad Can nature-based solutions for climate adaptation promote multispecies justice: insights from European regions objavljen je u časopisu npj Urban Sustainability u svibnju 2026. godine. U središtu je pitanje uključuju li rješenja temeljena na prirodi potrebe svih živih bića na koja utječu.
Istraživanje obuhvaća pet fokusnih grupa s ukupno 30 sudionika: 24 donositelja odluka i šest praktičara. Razgovori su održani u kolovozu i rujnu 2024., a među obuhvaćenim područjima bili su Zagreb i Krapinsko-zagorska županija, uz Emilia-Romagnu, Donju Austriju, švedski Skåne i danski Funen. Nalazi su prikazani zajedno, pa se pojedini stavovi i zaključci ne mogu pripisati posebno hrvatskim sudionicima ili zagrebačkoj gradskoj vlasti.
Prema analizi autora, gotovo svi sudionici promatrali su rješenja temeljena na prirodi kao zahvate koji stvaraju sigurnije prostore i poboljšavaju ljudski život, pa su pretpostavljali da takvi zahvati teško mogu imati nepovoljne posljedice. Međutim, u raspravama o klimatskoj prilagodbi gubitak bioraznolikosti često je ostajao zanemaren, dok su gospodarski ciljevi dobivali više pozornosti. Takav optimizam, smatraju autori, treba zamijeniti pažljivijim razmatranjem različitih potreba i učinaka.
Čije potrebe ulaze u planove?
Sudionici su pravednost uglavnom povezivali s raspodjelom koristi među ljudima i uključivanjem građana u odlučivanje. To obuhvaća važna pitanja dostupnosti zelenila starijima, osobama s nižim prihodima i drugim ranjivim skupinama. O potrebama drugih vrsta raspravljalo se znatno rjeđe: samo je jedan sudionik, s obrazovanjem iz biologije, izričito postavio pitanje prema kome se pravednost primjenjuje i otvorio temu zaštite prirode.
Autori predlažu proširiti taj pristup konceptom multispecies justice, odnosno pravednosti koja uključuje više vrsta. U takvom okviru stablo se promatra i kao živo biće kojem trebaju prostor i odgovarajući uvjeti, uz njegov doprinos hlađenju ili pohrani ugljika. Zeleni prostor istodobno je dio odnosa između biljaka, kukaca, drugih životinja i ljudi, čije se potrebe trebaju razmatrati pri njegovu oblikovanju.
Rad navodi praktičan primjer povezivanja planiranja zelenih površina i dječjeg kretanja s koridorima za oprašivače i izborom odgovarajućih biljaka. Time se u istom zahvatu mogu uskladiti različite funkcije prostora. Za Zagreb je to koristan pristup: pri obnovi ulice, parka ili kvartovske zelene površine pitanje staništa može se razmatrati zajedno s pristupačnošću, hladom i svakodnevnim korištenjem prostora.
Košnja pokazuje zašto je održavanje važno
Zagrebačko istraživanje oprašivača pokazuje kako jedna odluka koja utječe na ekološku vrijednost zelenila. Na temelju povezanosti cvjetne obilnosti i bogatstva vrsta, Ješovnik, Boršić i Bujan preporučuju smanjenje intenziteta košnje kako bi se povećala dostupnost cvjetnih resursa. Istraživanje je terensko i opažačko, pa utvrđene povezanosti ne treba predstavljati kao dokaz da bi svaka promjena košnje svugdje proizvela isti rezultat.
Potrebe pojedinih oprašivača pritom se razlikuju. Cvijeće osigurava hranu, ali važni su i mjesta za gniježđenje, prezimljavanje te kontinuitet prikladnih staništa. Kako smo opisali u ranijem tekstu o oprašivačima, nekim vrstama potrebni su dijelovi golog tla, suhe stabljike ili mrtvo drvo. Upravljanje zelenilom zato zahtijeva poznavanje organizama koji ga koriste i prilagodbu održavanja lokalnim uvjetima.
Važnost odnosa između različitih elemenata prostora predstavili smo i u tekstu Permakultura: održivi sustavi i bioraznolikost. Ondje se planiranje temelji na povezanosti biljaka, tla, vode, životinja i ljudske djelatnosti. Mottaghi i McCormick tu raspravu proširuju na institucije, njihove odgovornosti i rutine kroz koje se određuje kako će prostor nastati i kako će se dugoročno održavati.
Briga se nastavlja nakon sadnje
Autori predlažu da se rješenja temeljena na prirodi razumiju kao “infrastruktura brige”: sustav trajnih odnosa i obveza kojima se održavaju uvjeti života u zajedničkom prostoru. To uključuje suradnju između sektora, povezivanje prostornih i okolišnih ciljeva te spremnost da se postupci mijenjaju prema novim znanjima. Projekt može administrativno završiti, ali briga o zelenom prostoru time ne prestaje.
Promjene mogu započeti u svakodnevnom radu: izboru biljaka, povezivanju staništa s planovima mobilnosti ili uključivanju ekoloških znanja u odluke o razvoju grada. Autori pritom upozoravaju da treba preispitati i razvojne pretpostavke koje prostor prvenstveno prilagođavaju većem broju ljudi ili automobila. Cilj je da potrebe prirode postanu sastavni dio planiranja, s jasno prepoznatim odgovornostima za njihovo ostvarivanje.
Novo istraživanje analizira stavove razmjerno male skupine projektnih partnera i ne mjeri ekološku uspješnost izvedenih zahvata. Za Zagreb njegova poruka dobiva konkretnu vrijednost uz domaće terenske nalaze: znamo da grad može pružati staništa raznolikim oprašivačima i da je način upravljanja zelenilom važan. Klimatska prilagodba prilika je da se ta znanja povežu, kako bi zelene površine pomagale ljudima i održavale život drugih vrsta s kojima dijelimo grad.