Primjer modne industrije naglašava kompleksnosti kružne ekonomije koje smo pokušali skicirati u prethodnom tekstu: iako neke tvrtke potiču kupce da vraćaju nošenu odjeću u trgovine radi recikliranja, nema jamstva da će ti predmeti doista biti reciklirani, zaključak je istraživanja o recikliranju tekstila.
Naprotiv, zbog miješanih materijala i nedostatka standardiziranih deklaracija, velik dio prikupljene odjeće ne može se reciklirati. Bez sustavne promjene – u vidu boljeg označavanja proizvoda, ulaganja u postrojenja za oporabu i jasnih propisa – takve inicijative ostaju ograničenog dosega. Osim toga, ljudske navike i tržišni trendovi mogu poništiti male pomake naprijed.
Na primjeru Velike Britanije (za koju imamo analize), uvođenje naplate vrećica za jednokratnu uporabu 2015. smanjilo je njihovu upotrebu, ali se potrošnja plastike nedavno opet povećala otkako je procvjetala online kupnja i dostava hrane, gdje svaki paket donosi novu ambalažu. Ova potraga za praktičnošću pokazuje da potrošači, ako im sustav ne olakša održivo ponašanje, često posustanu. Ukratko, prelazak s linearnog na kružni model zahtijeva opsežne promjene u sustavu i ponašanju, a izolirane mjere neće biti dovoljne.
Paradoks ‘održive’ mode: više recikliranja, veća potrošnja?
Modna industrija predstavlja studiju slučaja koja zorno prikazuje izazove kružne ekonomije. Moda je poznata kao jedan od najvećih zagađivača na svijetu (odmah iza energetskog sektora): troši oko 20 posto svjetske vode, emitira oko 1,7 milijardi tona CO2 godišnje (oko deset posto globalnih emisija) i stvara 92 milijuna tona otpada godišnje. Istovremeno, manje od jedan posto te goleme količine otpada završi reciklirano u novu odjeću.
Suočena s kritikama, modna industrija posljednjih godina eksperimentira s raznim “održivim” inovacijama: od platformi za iznajmljivanje odjeće i poticanja kupnje iz druge ruke, preko recikliranja vlakna u vlakno (“fiber-to-fiber“) koje stara vlakna pretvara u novu pređu, pa do primjene AI alata koji optimiziraju krojenje i sortiranje tekstila za recikliranje. Na papiru, ove mjere zvuče kao win-win rješenja – manje otpada, manje novih sirovina i manji ekološki otisak. No, znanstvenici upozoravaju na paradoksalan efekt: ove inovacije bi mogle nenamjerno pogoršati utjecaj na okoliš.
U nedavnoj studiji istraživači su utvrdili da kružne inovacije, osobito u tekstilnoj industriji, mogu pokrenuti takozvani “rebound efekt” – situaciju u kojoj se, zbog prividno “zelenijih” proizvoda, proizvodnja i potrošnja odjeće zapravo povećaju, poništavajući dobitke za okoliš. Taj povratni efekt nastaje kada povećana učinkovitost i niži troškovi proizvodnje učine proizvod jeftinijim ili ekološki prihvatljivijim naizgled, što primamljuje potrošače da kupuju više. Fenomen nije nov: britanski ekonomist William Stanley Jevons još 1865. primijetio je da poboljšanje učinkovitosti parnih strojeva dovodi do veće ukupne potrošnje ugljena, umjesto uštede.
Postoji li uopće ‘zelena’ moda?
Slična logika danas vrijedi i za “zelenu” modu – reciklirana odjeća reklamirana kao eko-proizvod može potaknuti ljude da pojačano kupuju, a ako se tvrtke zbog toga šire na nova tržišta, negativni utjecaji se umnožavaju i brišu većinu ekološke koristi recikliranja. Novo istraživanje prvi je put kvantificiralo taj efekt u globalnoj tekstilnoj industriji.
Rezultati su zabrinjavajući: izmjeren je prosječni “efekt odskoka” od čak 1,6 na globalnoj razini. To praktično znači da svako poboljšanje održivosti od jedan posto prati povećanje proizvodnje nove odjeće od oko 0,6 posto. Umjesto da inovacije smanje pritisak na planet, one ga u prosjeku dodatno povećavaju – riječ je o scenariju u kojem dobre namjere rezultiraju još gorim ishodom po okoliš.
Važno je naglasiti da problem nije u samoj ideji kružne ekonomije, već u načinu primjene. Globalna potražnja za tekstilom neumoljivo raste – predviđa se porast sa 124 milijuna tona novih tekstila (2023.) na 160 milijuna tona do 2030. – što znači da su recikliranje i ponovna upotreba nužni. No, bez dodatnih mjera prateće inovacije bi mogle nehotice ubrzati prekomjernu potrošnju umjesto da je obuzdaju. Drugim riječima, kružna rješenja sama po sebi nisu dovoljna – u trenutnom sustavu mogu postati dio problema.
Upozorenja i rješenja
Potreban je sustavni zaokret. Znanstvenici upozoravaju da strategije kružne ekonomije moraju biti popraćene širim, sustavnim promjenama, kako bi se spriječile negativne posljedice. Nikako ne predlažu odustajanje od kružne ekonomije u modi, već uvođenje zaštitnih mjera koje će osigurati da inovacije doista donesu korist okolišu.
Istraživanje sugerira nekoliko ključnih poluga za preokret trenda: Ekonomske mjere (porezi i poticaji): U modelima istraživača učinkovitim se pokazao tzv. Pigouov porez – namet na aktivnosti koje štete okolišu. Primjerice, deset posto učinkovitije recikliranje (npr. uvođenje boljih tehnologija poput naprednog sortiranja tekstila ili recikliranja vlakana) zahtijevalo bi barem 1,25 posto poreza na proizvodnju odjeće da se spriječi puni rebound efekt, dok bi porez od oko 2,5 posto vratio povećanu potrošnju na podnošljive okvire.
Uz poreze, tu su i tradicionalni alati: ograničenja proizvodnje (kvote za nove odjevne komade), poticaji za dulji vijek proizvoda (npr. subvencioniranje popravaka, dulja jamstva) te mjere koje potiču doista umjerenu potrošnju umjesto pukog zamjenjivanja jedne vrste robe drugom.
Politike moraju biti usklađene globalno, ali i osjetljive na lokalne ekonomske realnosti. Primjerice, naglo kočenje “brze mode” u zemljama poput Bangladeša, gdje tekstil čini preko 80 posto izvoza i zapošljava milijune ljudi, moglo bi ugroziti egzistencije. Istovremeno, potražnja iz bogatih zemalja za jeftinom odjećom održava taj sustav. Rješenja zato moraju balansirati globalne ekološke ciljeve s lokalnim socijalno-ekonomskim potrebama – npr. uvođenjem pravednih tranzicijskih mjera za radnike i industrije koje će biti pogođene zaokretom.
Popravljati odjeću i izbjegavati pretjeranu kupovinu
U sektoru mode, znanstvenici predlažu kampanje koje promoviraju popravljanje odjeće i smanjenje pretjerane kupovine, uz politike koje usmjeravaju potrošače prema održivijim navikama. Ovdje je ključno obrazovanje i osvješćivanje – da “održiva moda” ne bude samo marketinški trik koji potiče daljnju kupnju, nego dio šireg kulturnog pomaka prema odgovornijoj potrošnji. Dobra je vijest da se prvi koraci već događaju.
Francuska je nedavno uvela “fond za popravak” koji sufinancira popravke odjeće, kako bi građanima popravci postali isplativiji od kupnje nove robe. U Ujedinjenom Kraljevstvu, Europi i Australiji djeluje program WRAP (Program za otpad i resurse) koji kroz javna-privatna partnerstva smanjuje otpad u modnom sektoru. Paralelno, inicijative poput Better Cotton, Cascale ili globalnog Fashion Pacta uključuju mnoge velike modne brendove u pomak prema održivijoj proizvodnji i opskrbnom lancu.
Takvi primjeri pokazuju da, uz odgovarajuću potporu, pozitivne promjene mogu zaživjeti u praksi. No, oni mogu postati sistemskima i globalnima tek kada se počne podrazumijevati da klima i okoliš imaju prioritet nad profitom.