Mnogi od nas nisu znali da su Škocjanske jame u susjednoj Sloveniji krajem prošloga stoljeća registrirane kao prva podzemna močvara na svijetu. Zajedno s podzemnim tokom impozantne rijeke Reke, ovaj lokalitet predstavlja jednu od najduljih krških podzemnih močvara u Europi.
Ovaj biser krša prvi je lokalitet u Sloveniji upisan na UNESCO-ov popis svjetske baštine još 1986. godine, a u svibnju 1999. godine pridodane su na popis globalno važnih močvara Ramsarske konvencije kao prvo podzemno močvarno područje na svijetu.
Rijeka Reka
Time je međunarodna stručna javnost prepoznala izniman značaj špilja (općenito) kao jednog od bisera našeg planeta. Ovo je najvažniji podzemni fenomen na Krasu i u Sloveniji te među najvažnijim jamama promatrajući globalno.
Od davnina su čovjeka privlačili klanac na čijem kraju rijeka nestaje u podzemlje i tajanstveni ulazi u špilje. Rijeka ponire ispod kamenog zida na čijem je vrhu selo Škocjan po kojem su špilje nazvane.
Rijeka Reka kod ovoga sela nestaje u utrobi zemlje te nastavlja svoj tok u podzemlju nevjerojatnih 34 kilometra sve dok ponovno ne osvane na površini u Italiji. Upravo je Reka glavni adut koji Škocjanske jame izdvaja iz plejade impozantnih svjetskih špilja. Ona je, naime, kreirala predivne podzemne kanjone i dvorane.
Specifičan ekosustav
Najveća dvorana je Martel koja se s obujmom od 2,2 milijuna kubičnih metara smatra najvećom podzemnom dvoranom ikada otkrivenom u Sloveniji i jednom od najvećih u svijetu. Zanimljivo je da ovako prostran podzemni kanjon završava prilično malim sifonom koji za vrijeme velikih kiša ne može kanalizirati ogromnu količinu vode koja se slijeva u špilju, uzrokuje stagnaciju vode i velike poplave koje ponekad premaše visinu od 100 metara.
Zbog posebnih mikroklimatskih uvjeta ovog lokaliteta, u Velikoj i Maloj dolini razvio se izniman ekosustav. Ovdje uspijevaju, primjerice, alpski i mediteranski predstavnici flore što je u prirodi iznimno rijetko. To je moguće zbog prirode staništa alpskih predstavnika koji rastu na stijenama u aksijalnom dijelu dolina, gdje sunčeve zrake čak i ljeti rijetko dopiru pa tijekom cijele godine ostaje hladno.
Samo su u takvim uvjetima ove biljke dovoljno konkurentne da uspiju preživjeti. Za razliku od alpskih, predstavnici mediteranskih biljaka održavaju se samo tamo gdje temperature ne padaju ispod nule, a to je moguće na stropu Šmidlove dvorane gdje zbog špiljskog zraka niti zimi temperatura ne idu u minus.
Važnost močvarnih staništa
Svjetski dan močvarnih staništa obilježava se svake godine 2. veljače. Tim danom označavamo potpisivanje Ramsarske konvencije 1971. godine čiji je glavni cilj očuvanje močvarnih staništa i njihovo održivo korištenje. Močvare su ključni dio našeg ekosustava, a naročito su važne kao staništa ptica močvarica. Tema ovogodišnjeg Svjetskog dana močvarnih staništa je ”Očuvanje močvarnih staništa za našu budućnost”.
Vlažna staništa, kako ih u priopćenju naziva WWF Adria, dom su za više od 40 posto biljnih i životinjskih vrsta. Ovi centri bioraznolikosti najveći su borci protiv klimatskih promjena. Tresetišta su, primjerice, vrsta takvog staništa koja čine samo tri posto zemljine površine, a apsorbiraju dvostruko više ugljikovog dioksida – koliko i sve šume na planetu zajedno.
Nažalost, prema posljednjem Izvještaju o stanju planeta objavljenom od strane WWF-a, u posljednjih 50 godina zabilježen je pad populacija vrsta od zabrinjavajućih 85 posto. Uništavanjem naizgled običnih močvara ili poplavnih šuma, uništavamo savršene ekosustave koji nam pružaju pitku vodu, čisti zrak te bogatstvo biljnog i životinjskog svijeta.
Europska Amazona
Stoga u ovoj organizaciji rade na restauraciji prirodnog kanala unutar hrvatskog najvećeg močvarnog zaštićenog područja, Parka prirode Kopački rit. U Nadjhat kanalu, ključnom za prijenos vode u unutrašnjost Kopačkog rita, nagomilane su naplavljene drvene mase što otežava protok vode i uzrokuje taloženje sedimenta.
To predstavlja velik problem tijekom poplava na Dunavu jer smanjuje mogućnost odljeva vode prema Kopačkom ritu. Radovi na projektu “Obnova Europske Amazone” trebali bi početi sredinom kolovoza.
“Obnova Europske Amazone” projekt je koji se provodi u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji, gdje je u Specijalnom rezervatu prirode Gornje podunavlje upravo započela sadnja 30.000 sadnica crne i bijele topole, hrasta i vrbe. Naglasak je na očuvanju močvara, ali je jednako važno i obnoviti ih, poručuju iz organizacije WWF Adria.
Pogled u budućnost
Kvalitetnom zaštitom i upravljanjem vlažnih staništa, pružaju nam se brojne socio-ekonomske prilike za razvoj. Jedna takva mogućnost je integracija močvara u urbanističko planiranje umjesto njihovog uništavanja u korist infrastrukture. Primjenom ovih praksi, podižemo ne samo kvalitetu vode u urbanim sredinama, već i smanjujemo posljedice poplava.
To podrazumijeva uključivanje močvarnih staništa u urbanističke planove razvoja, zaštitu postojećih močvarnih staništa od ljudske intervencije i obnovu onih koja su degradirana. Dobri primjeri ovakvih praksi su New York i Singapur koji su uspješno integrirali močvare u svoje urbane krajolike, pokazujući kako razvoj i očuvanje mogu koegzistirati.
I što nam ostaje za kraj osim poručiti kako je od iznimne važnosti zaštititi močvare danas kako bi i sutra mogle ostvarivati svoju nezamjenjivu ulogu u očuvanju biološke raznolikosti – koja je posljednjih desetljeća u zabrinjavajućem opadanju.
