”Planinar sam mnogo godina i nerijetko sam znao vidjeti posljedice ljudske arogancije i zloće – što one i jesu, kada namjerno bacimo praznu plastičnu bočicu na zabačenim planinarskim putevima. Tijekom planinarenja na Himalaji u državi Sikkim, dobili smo oko pojasa platnenu vrećicu za smeće koje nađemo. Ta je indijska država, za razliku od ostatka zemlje, doista čišća”, započeo je svoju zanimljivu priču o brizi za okoliš Stribor Marković, docent Sveučilišta u Rijeci gdje predaje na Fakultetu biotehnologije i razvoja lijekova.
Voli pisati o znanstvenim temama na društvenim mrežama – neki to nazivaju popularizacijom znanosti, kaže, no on osobno ne voli svrstavanje u tu kategoriju.
Nakon jedne od brojnih zanimljivih objava, zamolili smo za razgovor o samoinicijativnim akcijama čišćenja okoliša u riječkom kvartu u kojem živi. On smatra kako je odnos prema prirodi kultura koja se gradi. Za znatan broj ljudi je kasno i nemoguće ih je promijeniti, svjestan je, ali treba raditi na onima koji žele i na mladim generacijama.
”Jedna Ukrajinka je stala i na svom jeziku objašnjavala djeci kako je to susjed koji čisti i da je to jako lijepo i dobro. Nema veće nagrade do dječjeg dojma u ranoj dobi”, ispričao nam je dalje, prisjećajući se emotivnog trenutka dok je uređivao svoje susjedstvo.
Neočekivane reakcije susjeda na ekološki aktivizam
”Nedavno je jedna mlada žena radila ducklips selfije tik do mene dok sam čistio. Nađe se u tome psihoanalitičkog materijala, osjećaj pobjede i dominacije nad neuspjelim smetlarima, ali mlada je. Naučit će u životu lekcije – bude li mudra. Ako ne postane mudra, bit će samo nesretna”, dotiče se profesor Marković i teme psihologije, koja nikada ne dosadi – ta ljudi smo!
Ugodno je promatrati, kaže, jer prolaznici misle da je smetlar koji ”tupo bleji”, a on zamijeti svaki detalj mimike i govora tijela. Prisjeća se kako je samo jedna susjeda bila izrazito neugodna. Gađala ga je, naime, namjerno korom od banane dok je čistio. ”No, moja znanja mi donose i znanja o učestalosti psihopatije u društvu, pa se taj incident još uvijek drži unutar gabarita postotka psihopata”, kratko komentira.
Bilo je i divnih gesta. Jedna starija susjeda nudila mu je kroz prozor naranče. Njene godine očito su je sprječavale da mu se pridruži na nizbrdici, ali se na neki način pokušala zahvaliti za njegov trud. U tim narančama nije bila samo vrijednost voća, naglašava Marković, nego nešto daleko više.
”Možda nije svjesna da si mogu priuštiti najfinije naranče, ali ta gesta i nije bila pitanje je li razmišljala o tome mogu li si kupiti. Bila je od srca, a to najviše cijenim. Ipak sam se zahvalio i vratio ih – ona je umirovljenica i tko zna koliko si ona može priuštiti naranči”, priča nam.
Motivacija: pojedinačne akcije mogu potaknuti kolektivnu promjenu
U svo ovo vrijeme dvoje ljudi je iskazalo želju da pomognu – jedna osoba je kao i on, “dotepenka” u Rijeku. Uglavnom se ta pomoć nije realizirala, ali je barem bila dobra volja. ”Dio ljudi je diskretan, introvertan i bojažljiv, a ja možda djelujem grubo i nisam očekivao da će itko prilaziti. Bitnije mi je nekoga motivirati da i sam to radi”, govori uz napomenu kako primjećuje pomake.
Aktualan je, naime, problem da dostavljači reklamnih letaka trgovačkih lanaca ostavljaju te letke na hrpama pred ulazima, a potom ih vjetar raznosi. Da je on zakonodavac, razmišlja naglas, kažnjavao bi trgovačke centre za takvo ponašanje.
”Vidjeh tako jedno jutro gomilu razbacanih letaka. Razmišljam kako ću ih pokupiti kada dođem s posla, kadli me dočeka da je netko sve pokupio, a nisu bili zaposlenici Čistoće. To sam upravo htio i postići”, opisuje.
Šokantni inventar onečišćenja u urbanim sredinama
Na naše pitanje koji je najbolji način sakupljanja smeća, odgovara da su to rukavice i ručno čišćenje. Ima grablje, ali za temeljito čišćenje ruke su najefikasnije.
Nalazio je mnoštvo štipaljki za veš, što je očekivano. Nadalje, ljudi često bacaju kosti, zaboravljajući da galebovi i mačke to ne jedu, pa je okoliš ”sličio na kosturnicu”. Plastična ambalaža je najčešća, doznajemo, a problem je lagana plastična ambalaža poput vrećica koju vjetar donese svaki put nakon bure.
Nalazio je bačene knjige, već zaboravljene CD-ove, čak i kazete što govori da ljudi imaju muzičkog ukusa, duhovito primjećuje. Staklene boce i bočice su česte. ”U jednom od niza ulaza moje velike zgrade ima neki psihopat koji baca konzerve i staklenke kroz prozor, pa se razbiju, što otežava čišćenje. No, na dosta ulaza jedan psihopat, ponavljam, i nije velik broj”, duhovito će.
”Nailazio sam na kondome, ali i bačene zajedničke fotografije u okvirima što podučava o dinamici emotivnih odnosa – prvo seks, pa svađanje i rastava, i onda maltretiramo druge zbog vlastitih životnih odabira”, bez dlake na jeziku dodaje.
Nailazio je na posude, čak cijele male setove odbačenog posuđa, kišobrane, ali i odbačene igle i šprice. Najtužnije je bacanje lijekova, našao je relativno svježe bačene tablete van ambalaže, a to može biti opasno po životinjski svijet. Srećom pa se djeca više vani ne igraju, kaže, inače bi riskirali i njihovo zdravlje.
Odnos prema prirodi pitanje je kulture
”Svatko tko vidi moj radni stol iznenadio bi se da čistim oko zgrade. Sposoban sam napraviti popriličan kaos, no ne i gomilati smeće”, doznajemo i nešto osobnije.
Inače, potpuno je svjestan da ga većina poistovjećuje s ljekovitim biljkama, premda je to samo dio onoga što radi i za što je školovan svojim radnim iskustvom. Imao je sreću da su ga njegove struke, farmacija i biokemija, odvele na razna radna mjesta što čovjeka obogati.
”Odnos prema prirodi za moju generaciju pitanje je kulture. Odnos prema prirodi trenutno mlade generacije je pitanje biološkog preživljavanja, života i smrti, samo im propuštamo to glasno izreći. Možda je to bolno, jer mladi su mladi, daj mi trap i kratke video materijale o jutarnjoj rutini šminkanja, ali stvarnost kuca na vrata glasnije od trapa”, poručuje.
”Na svemoćnom Facebooku prošle godine mi je izletjela Aurikatarina – Finkinja koja besplatno čisti po kućama. Cinici će reći da lijepo zarađuje na gledanosti i sponzorima; ja bih rekao – kamo sreće da svi koji to rade lijepo zarađuju”, odriješit je.
Odnos prema okolišu pokazuje i odnos prema nama samima
Gotovo po pravilu radi se o zapuštenim domovima ljudi koji su potonuli u depresiju, kaže, a to dobro reflektira kolektivno stanje čovječanstva. Smeće oko nas je posljedica ”kombinacije čvrste tkanine nastale pletenjem niti oholosti, egocentričnosti i potpune depresije”.
Netko je uvjerio ljude da ne znače ništa, nastavlja Marković, pa svoju vrijednost pokušavaju naći u idejama srednjeg vijeka da je Zemlja ravna, stara 6500 godina, svemir ne postoji te da je najlakša vrijednost u mržnji prema drugima, a ti drugi mogu biti bilo tko.
”Umjesto u pozitivnom djelovanju, ljudi nalaze vrijednost u identifikacijama koje su ionako pitanje stečenog odgoja i pripadnosti mjestu gdje smo rođeni. Svatko može napraviti puno dobra na mikro razini. Motivirale su me upravo te malene geste – ljudi koji čiste, vrećice oko pojasa u Sikkimu”, prisjeća se.
”Postoji još jedna motivacija. Naime, moj životni prostor ne završava na prozoru. Nije prozor crni zastor koji skriva od okoliša. Ne mogu vjerovati da ljude ne smeta gomila smeća kada izađu na balkon i to u kvartu koji je vrlo lijep i pun ugodnog zelenila”, navodi. Naš prostor je stan, ali i okoliš oko njega, stepenice kojima idemo s posla ili u trgovinu, ističe.
Što znači biti uspješan?
Aktivan je u tom smislu od kada je doselio u Rijeku. Kako ima bogato iskustvo u radu s brojnim pacijentima, tako si dopušta čitanje neverbalne komunikacije ljudi, promatra ih, gleda reakcije i uči. Većina njih okreće glavu – možda misle da je radnik Čistoće, govori, što se doživljava i danas kao niže zanimanje ljudi koji nisu uspjeli u životu.
”To otvara pitanje što doista znači životni uspjeh, pa kad izrecitiramo nametnute ideje naše pozicije u poslovnoj hijerarhiji, visinu plaće, nekretnine, sina koji ide na nogomet i nekoliko sličnih šabloniziranih i prilično dosadnih simbola i kada shvatimo da to nisu mjerila duboke osobne vrijednosti, onda ostanemo u šoku”, pomalo provocira naš sugovornik.
Zato se većina ljudi ne pita što je doista uspjeh – ostali bi u šoku, ponavlja. Okreću glavu da se ne bi zarazili neuspjehom kojega je netko proglasio neuspjehom. Sustav indijskih kasta koje mi zapadnjaci jako volimo kritizirati, itekako živi u našem društvu, samo na fino, u rukavicama, govori.
”Pokojna teta Vava, osoba s kojom sam odrastao, učila me cijeniti tu odbačenu, neuspjelu klasu. Osim okretanja glave, što je najčešća reakcija, velik broj automatski uzme mobitel i uroni u virtualnu stvarnost”, dijeli s nama svoja zapažanja s ulice.
Nije protivnik društvenih mreža, dapače, donijele su nam predivne kontakte i učenja, naglašava, ali su postale i patologija bijega.
”Umjesto tog nekog bradatog smetlara i smeća oko zgrade, puno je lakše uroniti u reelsove utakmica i šminkanja – svijet oko mene više ne postoji. Kada sve to zbrojim, većina reakcija su ignoriranje”, komentira uz slikovitu opasku kako sve djeluje kao da prolaznici misle: ”Molim te, makni s mojih očiju da to ne postoji”.
‘Crne pčelice’
”Ja sam ovdje nebitan i ne radim ovo zbog samopromocije. U nekim godinama takve igre su već davno dosadile, poštujem ako nekome nikada ne dosade. Samo želim potaknuti druge, tihe ljude. Puno ljudi mi je znalo na Facebooku napisati: “Molim vas organizirajte pa dolazim.” No, moj radni tjedan je naporan i vrijeme kada odlučim za čišćenje je ad hoc – idem sada”, priča nam, dodajući kako mu je puno draže da svatko sam odluči kada čistiti.
”Radije bih radio u tišini i trebalo mi je više od dvije godine da to uopće objavim. U online svijetu brojni ljudi su preuzeli psihopatske strukture susjede koja me gađala bananom. Gotovo sam siguran da će se i na ovaj članak zalijepiti dio hejterskih komentara”, zaključuje.
Zovemo ih ‘crne pčelice’, kaže, lete poput nekih zlih pčela od random vijesti i objava, i hejtaju, oprašuju zločestoću. Plod tog oprašivanja je unutrašnja bijeda, ali ‘crne pčelice’ toga nisu svjesne sve dok ne bude prekasno, upozorava.
”Odvagao sam, kao u farmakoterapiji, omjer koristi i štete i shvatio da ipak može biti više koristi i zbog toga se odlučio odgovoriti na pitanja. Hejtera će biti uvijek, zaboga, danas hejtaju obične fotografije zalaska sunca”, duhovito će za kraj ove podteme.
Problem su oni kojima je svejedno koliko je smeća
Zdravlje države, pa i cijelog planeta, dolazi s dva kraja. Jedan kraj je baza, a to smo svi mi. Drugi kraj je vrh – od vlade do administracije koja se brine o funkcioniranju ne samo državnog, već i lokalnog sustava, nastavlja profesor Marković.
”Mi smo regrutacijski centar tog lokalnog i državnog sustava i sve naše kolektivne patologije odražavaju se i na vrh države i taj administrativni aparat. Nije problem ducklips selfi gospođica, čak ni psihopatska susjeda koja me gađa bananom. Problem su oni koji ne doživljavaju okoliš van granica svog prozora i balkona i svejedno im je koliko se smeća sjaji na proljetnom suncu”, slikovito će.
Čistio je oko susjedne zgrade gdje ljudi imaju balkone u razini tla. ”Tik do tih balkona čistio sam doslovce smrad. Nemoguće da oni taj smrad ne osjete. U takvim mentalnim konstelacijama, hoće li ih doista smetati smrad državnih ili gradskih struktura? Neće. Vraćamo se na prokletstvo jednostavne psihoanalize”, govori uz opasku kako ne trebaju znanstveni projekti za interpretaciju.
Stvarni društveni interes, osim u rijetkim iznimkama, kaže, gubi se iz opće percepcije. Što sam napravio/napravila danas dobro za društvo, pitanje je koje danas budi cinizam.
Analiza suvremenog društva profesora Markovića
Tajna je da svi ovisimo o društvu – trebaju nam ceste, bolnice, javne škole, dostupni fakulteti, ljudi koji uređuju parkove, bacaju cjepivo protiv bjesnoće za lisice po gudurama i šumama, HGSS koji spašava ljude koji slome nogu na Velebitu i logopedi koji pomažu djeci da komuniciraju.
”Ljudi su očajno cinični prema društvu, a kajali bi se tek kada bi u nekom katastrofalnom događaju sve to izgubili, ali onda bi bilo kasno za kajanje. Odgajamo i mlade generacije da uspiju, bez da jasno preispitamo što to znači uspjeh”, vraća se na već spomenutu misao.
Kao uspjeh postavljamo cilj da stignemo na razinu materijalnog bogatstva da ignoriramo probleme društva, jer ćemo imati novca za privatno zdravstvo, privatne škole, privatne smetlare, u SAD-u i Indiji i privatne gradove, upozorava.
Odgajamo ih da, u biti, pobjegnu od društva. Kroz ljudsku povijest taj se koncept pokazao itekako fatalan i za one koji su stvorili takav privatan novčani balon od sapunice. Krize u velikim svjetskim demokracijama odraz su elitizma, smatra, koga briga za prosječnu populaciju, od nje očekujemo da ”klika” reklame na društvenim mrežama.
”Nemam ništa protiv ‘izvrsnosti’ kao pojma, koje ponavljaju i neke ministrice i neki ministri obrazovanja, ali bez investiranja u opću populaciju, te izvrsnosti će postati Rimsko Carstvo u petom stoljeću. No, ni te ministrice i ministri ne mogu izvan Pavlovljevih kondicioniranja na kojeg su sami pristali”, beskompromisno zaokružuje još jednu podtemu profesor Marković. Međutim, tu ne završava, već otvoreno progovara o još koječemu.
Slabe koristi od Excel tablica
”Kako znatan postotak u državnim ili županijskim i gradskim strukturama uopće ne razumije što sam izrekao u prethodnim rečenicama, trudit ću se koristiti jezik jednog bradatog smetlara od kojega ljudi okreću glavu.
Ako si zadužen za gradski čistoću i zelenilo, tvoj je zadatak tjedno obilaziti kao marljivi mrav oko zgrada. U mom susjedstvu su dva srušena stabla koja služe da u njima bura gomila smeće. Odmah pozoveš tim koji to ukloni, a ne da tako leži godinama. Na šefovima je onda da organiziraju posao da taj tim zelenila i smeća ne tipka po Excel tablicama, nego da marljivo obilazi kvartove i zgrade.
Od kada je Rijeka zaposlila radnike iz Azije čak zamjećujem više čistoće oko kanti za smeće, ali ako ćeš ti sjediti pred Excelom i na sastancima dok nova hrvatska kasta čistača čisti, a ti živiš u svom zamku, onda si jedno veliko ništa. Ako organiziraš tim da kosi u kvartu, onda obiđeš i gledaš jesu li pokošeno očistili. Prošle godine nisu, pa sam ja smrdljive hrpe gnjilih trava i smeća bacao u kontejner”.
Uvjeren je kako ćemo bez osjećaja društvene odgovornosti jednog dana žaliti, ali onda će biti kasno.
Koliko je potrebno za sreću?
Na svome je profilu nedavno objavio nekoliko fotografija rođendanskih poklona, dobio je vreće za smeće, rukavice za čišćenje smeća i pljevilicu koju je opisao rječju ”krasna”.
”Divno je imati prijatelje koji znaju što te raduje. Odmah sam na druženju imao sliku u glavi koliko će mi to pomoći u skidanju vrećica s grana. Priznajem da sam nekoć bio ambiciozniji. Sada mi je za sreću dovoljno očistiti malo unutrašnjeg i malo vanjskog smeća i pokoja šetnja gdje nad Učkom gledam kišni Mordor, tri sata bez ljudi. Balans samoće i kontakta drugi je izvor sreće”, stajalo je uz objavljene fotografije.
”Za rođendan uvijek možete kupiti neki sakupljač prašine ili nešto korisno. Dobio sam finu ličku basu i sir te stvari potrebne za čišćenje okoliša. To je poanta prijateljstva – da te prijatelji poznaju i znaju što će te doista razveseliti. Kada je moj prijatelj Anto došao u kafić s pljevilicom, cijeli kafić se okrenuo. Izgledao je poput boga Neptuna koji je odlučio promijeniti karijeru i čistiti kvartove”, našalio se u svom sada već poznatom stilu profesor Marković.
I malo je puno, ne treba biti perfekcionist
A svim ljudima dobre volje koji se još nisu odlučili na neko slično dobro djelo, poručuje kako ne treba biti perfekcionist. I najmanja gesta, i dva pokupljena komada je puno, kaže, ne treba graditi planove o čišćenju cijelog kvarta, pa kada shvatimo da je to nemoguće, odustanemo. To otvara predivne perspektive introspekcije i psihoterapije, dodaje.
”Ne trebaju velike organizacije. Ne trebaju niti fondovi EU za neke velebne, ali duboko patološke strukture. Čim bi neki EU fondovi bili namijenjeni organiziranju građana, došli bi već standardni lešinari da to ugrade u svoje BMW-ove i nekretnine, ideje uspjeha koje nisu prerasli, za razliku od bradatog smetlara koji čisti oko zgrade.
Takvo patologiziranje bilo bi štetno, pa jedino vi koji čitate to možete napraviti zdravim, svojim malim trudom. Na mojim objavama javljaju se moji Facebook prijatelji i pokazuju kako sami čiste, a da nisam bio svjestan. To je predivno. Ovo je zahvala i njima”, poručuje za kraj Stribor Marković, ”dotepenac” zbog kojega se Rijeka postepeno pretvara u ljepši i bolji grad.