Gubitak drva u europskim šumama naglo se ubrzao nakon 2018. godine i dosegnuo najviše godišnje vrijednosti u posljednja četiri desetljeća, pokazuje nova analiza objavljena u časopisu Nature Geoscience. Najveći dio ukupnog gubitka, 82 posto, posljedica je sječe koja uklanja postojeće šumske sastojine, dok preostalih 18 posto otpada na snažne prirodne poremećaje. Nakon 2018. rastu obje vrste gubitaka, a u temperiranim šumama srednje Europe posebno se ubrzava gubitak povezan s prirodnim poremećajima.
Katja Kowalski s Tehničkog sveučilišta u Münchenu i međunarodni tim suradnika rezultate su objavili 5. kolovoza 2026. godine u radu “Accelerating biomass loss from forest disturbances across Europe” u časopisu Nature Geoscience. Analiza razdoblja od 1985. do 2023. godine pokazala je da su godišnji bruto gubici nadzemne biomase od 2018. porasli za 46 posto i dosegnuli razine kakve autori nisu zabilježili tijekom prethodna četiri desetljeća.
Nadzemna biomasa stručni je naziv za živu biljnu masu iznad tla. U šumi to su ponajprije debla, panjevi, grane, kora, lišće i iglice. Studija uz zahvaćenu površinu procjenjuje i kolika je masa tih živih dijelova stabala izgubljena. Korijenje, mrtvo drvo i ugljik u tlu ne ulaze u tu mjeru.
Isti broj pogođenih hektara može značiti mnogo veći gubitak
Upravo je odnos između pogođene površine i količine izgubljenih debala i krošanja jedan od najvažnijih rezultata istraživanja. Veliko zahvaćeno područje u šumi koja po hektaru ima razmjerno malo drva može dovesti do manjeg ukupnog gubitka od znatno manje pogođene površine u šumi s velikim stablima i velikim zalihama drva.
Autori su najveće apsolutne gubitke po pogođenom hektaru pronašli u dijelovima Njemačke, Češke, Poljske i Slovačke, gdje su zalihe drva među najvećima u Europi. U temperiranim europskim šumama, odnosno šumama umjerenog klimatskog pojasa, prosječan gubitak iznosio je oko 86,9 tona po pogođenom hektaru, u borealnim oko 60,5 tona, a u mediteranskim oko 26,8 tona. Riječ je o tonama izgubljene nadzemne biomase, odnosno debala, grana, kore, lišća i iglica živih stabala.
Od ukupne površine europskih šuma zahvaćene prirodnim poremećajima, 71 posto nalazilo se u šumama umjerenog klimatskog pojasa. Na tih 71 posto pogođene površine otpalo je čak 86 posto ukupne nadzemne biomase koja je izgubljena zbog prirodnih poremećaja u Europi. Drugim riječima, poremećaji su posljednjih godina zahvatili područja na kojima je po hektaru bilo mnogo više drva, dijelom zahvaljujući povoljnim uvjetima rasta i dugotrajnom nakupljanju drvne zalihe. Zato je i na razmjerno maloj pogođenoj površini mogla biti izgubljena velika količina nadzemne biomase.
U mediteranskim područjima požari mogu zahvatiti velike površine, ali su prosječne zalihe drva po hektaru niže, pa je i gubitak nadzemne biomase po pogođenoj površini manji. Taj rezultat govori samo o količini izgubljene biomase i ne opisuje ukupnu ekološku štetu požara, koja uključuje i posljedice za tlo, staništa, bioraznolikost i obnovu šume.
Razlika postaje još jasnija kada se promatraju samo prirodni poremećaji
Autori tu promjenu posebno uočavaju od sredine prošlog desetljeća, a nakon 2018. ona postaje izrazita. U šumama umjerenog klimatskog pojasa gubici povezani s prirodnim poremećajima nakon 2018. bili su 47,6 posto veći nego tijekom razdoblja od 1985. do 2017. godine. U srednjoeuropskim temperiranim šumama pojavljuju se velika žarišta gubitaka povezana s višegodišnjim gradacijama potkornjaka, osobito u Češkoj, Njemačkoj i Poljskoj. Razdoblje od 2018. do 2022. godine istodobno je bilo obilježeno snažnim sušama koje su pogodovale slabljenju stabala i širenju potkornjaka.
Višegodišnje suše i toplina od 2018. do 2022. posebno su pogodile šume srednje Europe. Florian Knutzen i suradnici u radu “Impacts on and damage to European forests from the 2018–2022 heat and drought events“, objavljenom 2025. godine u časopisu Natural Hazards and Earth System Sciences, utvrdili su da su među 16 analiziranih europskih država upravo šume srednje Europe pokazale najveću ranjivost. Vezu između ekstremne suše i gradacije smrekova potkornjaka dodatno je za Češku pokazalo istraživanje Nane Pirtskhalava-Karpove i suradnika “Drought initialised bark beetle outbreak in Central Europe: Meteorological factors and infestation dynamic“, objavljeno 2024. godine u časopisu Forest Ecology and Management.
O tome kako požari, vjetrolomi, kukci i sječa mijenjaju druge funkcije europskih šuma pisali smo u prethodnom tekstu o gubitku krošnje. Nova analiza gleda drugi dio iste promjene: koliko stabala i drva nestaje kada se takvi događaji dogode upravo u šumama s najvećim zalihama.
Sječa i dalje odnosi najveći dio
Prirodni poremećaji objašnjavaju važan dio ubrzanja nakon 2018. godine, dok se najveći dio ukupnog gubitka kroz cijelo promatrano razdoblje i dalje povezuje sa sječom. Od 1985. do 2023. godine sječe koje uklanjaju postojeću sastojinu činile su oko 82 posto ukupnog bruto gubitka nadzemne biomase, a visokointenzivni prirodni poremećaji oko 18 posto, stoji u radu Kowalski objavljenom u časopisu Nature Geoscience.
I gubici povezani sa sječom povećavali su se tijekom promatranog razdoblja. Autori procjenjuju da su nakon 2018. bili oko 28,7 posto veći nego tijekom razdoblja od 1985. do 2017. godine. U borealnim šumama sječa je glavni pokretač rasta gubitaka, dok je u temperiranim šumama novije ubrzanje snažnije povezano s prirodnim poremećajima.
Da je riječ o dugoročnijoj promjeni potvrđuje i istraživanje Marca Patacce i suradnika “Significant increase in natural disturbance impacts on European forests since 1950“, objavljeno 2023. godine u časopisu Global Change Biology. Analiza više od 170.000 terenskih zapisa iz 34 europske države od 1950. do 2019. godine pokazala je značajan rast utjecaja prirodnih poremećaja na europske šume. Autori upozoravaju da su manji događaji u povijesnim evidencijama slabije zabilježeni, pa procijenjeni ukupni gubici vjerojatno predstavljaju konzervativnu procjenu.
Šume s više drva čuvaju i više ugljika
Gubitak velikih količina stabala važan je i zato što je ugljik pohranjen u njihovu drvu, granama, kori i lišću. Europske šume stoga imaju važnu ulogu u uklanjanju ugljikova dioksida iz atmosfere, a njihov se ugljični ponor posljednjih godina smanjuje.
Prema Zajedničkom istraživačkom centru Europske komisije, prosječni šumski ponor u EU-u smanjio se s 456,9 milijuna tona ekvivalenta CO₂ godišnje od 2010. do 2014. na 332,6 milijuna tona od 2020. do 2022. godine, odnosno za oko 27 posto. Šumski ponor je neto količina ugljikova dioksida koju šume uklone iz atmosfere i zadrže u drveću, tlu i drugim dijelovima šumskog ekosustava. Dakle, dok šuma raste, stabla fotosintezom vežu CO2 i dio tog ugljika ostaje pohranjen u drvu, korijenju i tlu. Ako šuma u određenom razdoblju veže više ugljika nego što ga otpusti sječom, požarima, raspadanjem i odumiranjem, kaže se da djeluje kao ugljični ponor. Među uzrocima JRC navodi povećanu sječu, slabiji rast stabala tijekom vrućina i suša te sve veći utjecaj prirodnih poremećaja i mortaliteta stabala.
Brojke iz nove studije predstavljaju bruto gubitak debala, grana i krošanja živih stabala, pa se iz njih ne može izravno izračunati koliko je ugljika Europa izgubila iz šuma ili koliko je završilo u atmosferi. U ukupnu bilancu ulaze ponovni rast stabala, ugljik u korijenju i tlu te sudbina posječenog drva. Analiza se pritom usredotočuje na snažne prirodne poremećaje i sječe koje uklanjaju većinu stabala na zahvaćenoj površini, dok slabiji poremećaji i prorjeđivanje šuma nisu obuhvaćeni na isti način. Autori upozoravaju na širu posljedicu trenda: ako prirodni poremećaji nastave sve češće zahvaćati šume s velikim zalihama drva, održavanje i povećavanje europskog šumskog ugljičnog ponora postajat će sve zahtjevnije.