U znanstvenom tematu o dugoročnim globalnim dinamikama nejednakosti, autori s velikih svjetskih sveučilišta propituju okvire u kojima promišljamo ekonomske nejednakosti i njezine uzroke. Do sada se, na zapadu, nejednakost promatrala kao nužna posljedica rasta populacije, urbanizacije ili pojave kompleksnih država.
Umjesto toga, članak o velikim narativima ekonomske nejednakosti kroz povijest pokazuje da pristup resursima, način upravljanja, oblik institucija te specifični povijesni konteksti igraju presudnu ulogu u rastu ili kontroli nejednakosti.
Kroz veliki uzorak arheoloških podataka, jasno se vidi da se potencijal za nejednakost ne mora nužno ostvariti: u društvima s kolektivnim i egalitarnijim institucijama rast nejednakosti mogao se obuzdati.
Kao i prethodna dva teksta koja smo već obradili, i ovaj na temelju iste baze podataka (GINI koeficijenta i arheoloških nalazišta), propituje jedan specifičan ugao nastanka ekonomske nejednakosti kroz povijest.
Nejednakost nije univerzalna ni linearna
Uobičajena znanstvena pretpostavka glasi da su rast populacije, poljoprivreda, urbanizacija i politička hijerarhija automatski vodili rastu nejednakosti. Međutim, podaci iz 1176 arheoloških nalazišta (47.000 kuća) širom svijeta pokazuju da rast nejednakosti nije bio univerzalan, linearan ni neizbježan.
U mnogim slučajevima institucije i oblici upravljanja (tj. način donošenja odluka u društvu) imale su ključnu ulogu u oblikovanju razine nejednakosti. Što je Ginijev koeficijent veći, veća je i nejednakost. Veličina kuća s arheoloških lokaliteta uzeta je kao dugotrajan i mjerljiv pokazatelj materijalnog bogatstva.
Autori zaključuju da geografske razlike nisu presudni faktor. Bilo da govorimo o Andama, Bliskom Istoku, Africi, Sjevernoj Americi, Aziji ili Europi u bilo koje povijesno doba, arheologija ukazuje na više i manje ekonomski jednaka društva. U članku o zemlji i radu već smo to pokazali primjerima, stoga ćemo ovdje odmah preskočiti na zaključke koji su obrađeni u posljednjem tekstu PNAS-ovog temata.
Najveće nejednakosti bile su u regijama bogatima metalima (lako ih je kontrolirati) i domaćim životinjama (omogućuju mobilnost i monopol nad resursima). U takvim su se zajednicama lakše razvijale autokratske vlasti. To su na primjer, jugozapadna Azija, dijelovi Europe i dijelovi južne Amerike. U srednjoj i sjevernoj Americi gdje su institucije često bile više kolektivne, razine nejednakosti bile su niže, iako je postojao potencijal za suprotno.
Tamo gdje su društva bila više hijerarhizirana institucije su bile manje kolektivne i potencijal za nejednakost bio je veći; ipak, zabilježena su i društva u kojima se usprkos hijerarhiziranosti ta nejednakost nije realizirala. No, u pravilu, zaključuju autori, više društvene hijerarhije znači veću mogućnost koncentracije bogatstva. To se nije dogodilo samo tamo gdje su institucije ostale kolektivne, pa je i nejednakost bila manja.
Novi uvidi u dugu povijest nejednakosti
Rast populacije ne vodi automatski većoj nejednakosti, najnaglašeniji je zaključak u tematu. Rast stanovništva stvara potencijal za nejednakost, no to ne mora biti pravilo. Razlika je, dakle, u upravljanju resursima i radom. Kolektivno upravljanje značilo je veću uključenost lokalne zajednice i manje centralizacije, čime se razbijao razvoj ekstremne nejednakosti. Autokratske vlasti pogoduju, neovisno o geografiji, ali ovisno o resursima, nastanku većeg broja društvenih slojeva što pogoduje lakšoj koncentraciji bogatstva jer su ljudi isključeni iz donošenja odluka.
Autori također zaključuju da pad jednog sistema nije nužno vodio u novi egalitarniji sustav. Suprotno očekivanjima autora, nakon kolapsa nekih velikih civilizacija (npr. Teotihuacan u Meksiku), nejednakost je čak rasla. Domestikacija, poljoprivreda i metali nisu automatski povećali nejednakost, iako su stvorili potencijal za viškove hrane i bogatstva. Konkretni oblici upravljanja odlučivali su hoće li se to bogatstvo koncentrirati ili ravnomjernije dijeliti.
Autori stoga zaključuju da ne postoji jedna priča o nastanku nejednakosti. Da dosadašnji narativi zanemaruju lokalne institucije i ljudsku agenciju te pretpostavljaju determinističke obrasce bez dokaza i da su često temeljeni na ograničenim povijesnim primjerima (npr. Europa i Mediteran u klasičnom razdoblju). Tvrde da dosadašnje teorije ne objašnjavaju kompleksnost ni razlike među regijama. Umjesto toga predlažu promišljanje u manje apsolutističkim teorijama koje uvažavaju varijabilnost povijesnih puteva, analiziraju kako institucije i oblici vlasti utječu na razvoj nejednakosti, i koje dopuštaju više puteva razvoja, a ne samo jedan “napredni” ili “modernizacijski” model.
O ograničenjima vlastite studije autori priznaju kako je osnovna mjera nejednakosti koju su koristili veličina kuća, iako je to samo jedan aspekt, budući da su postojala i nomadska društva koja nisu ostavljala mnogo građevina iza sebe. Nisu uzimali u obzir pisane povijesne resurse, kako bi spriječili dominaciju elitističkog pogleda na društvo – što povijesni pisani dokazi i jesu. Nisu mogli mjeriti politički utjecaj, pristup zemlji, vodi, znanju i sl. Također nisu mogli mjeriti etničke ili rodne nejednakosti.
Ističu također kako arheološki podaci nisu savršeni i da postoji manjak podataka u brojnim regijama. Kao snage svoje studije autori ističu da je ovo prvi globalni, usporedivi, kvantitativni uzorak za duge vremenske periode, utemeljen na materijalnim ostacima, a ne samo na pisanim dokumentima.