Dvije azijske zemlje, Kina i Indija odbile su u Dubaiju, na COP28, koji je upravo završio, potpisati deklaraciju o utrostručenju obnovljivih izvora energije zbog formulacija usmjerenih protiv ugljena i opterećenog obavezama u troškovima ispunjenja cilja.
Prije samo tri mjeseca u Delhiju, čelnici zemalja članica G20 podržali su utrostručenje globalnih kapaciteta obnovljive energije do 2030. godine. Zatim je prošle subote u Dubaiju puno veća skupina zemalja potpisala slično obećanje. Ukupno je više od 120 zemalja potpisalo dokument, ali zemlje G20 poput Kine, Indije i Indonezije nisu bile među njima, piše Climate Home.
Za razliku od sporazuma G20, deklaraciju na COP28 poziva potpisnike da “okončaju kontinuirana ulaganja u nove elektrane na ugljen, jer je to nespojivo s naporima da se ograniči zagrijavanje na 1.5 stupnja Celzijusa”. Zemlje G20 koje nisu potpisale deklaraciju na COP28 grade više od četiri petine novih svjetskih elektrana na ugljen, prema Global Energy Monitoru, čemu se Deklaracija COP 28 eksplicitno protivi.
Strah u Indoneziji
Indonezija se, primjerice, plaši da bi se potpisom izložili na ranije zatvaranje elektrana na ugljen što bi ograničilo ulaganja u stabilnost mreže na području Jave i Balija. Climate Home ističe da deklaracija ne traži takvu obavezu, no predstavnici indonezijske vlade bojali su se pritisaka jer bi za njih to značilo rano zatvaranje elektrana na ugljen.
Usprkos odbijanju potpisivanja deklaracije, npr. u Kini i Indiji brzo rastu udjeli u obnovljivim izvorima energije. Međunarodna agencija za energiju predviđa da će i Kina i Indija udvostručiti svoje obnovljive izvore energije već do 2027., što bi ih dovelo na put da utrostruče kapacitete do 2030. i to bez ikakvog dodatnog napora.
Kina se pritom može mjeriti s najvećim donatorima razvijenih zemalja čak i u izravnom financiranju klimatskih promjena za zemlje u razvoju. Prema istraživanju think-tanka ODI mnoge od zemalja u razvoju već osiguravaju znatne financijske svote koje bi se potencijalno mogle opisati kao “klimatsko financiranje”. Velike zemlje, poput Indije, Brazila i Saudijske Arabije, pridonose više financiranju vezanom uz klimu putem multilateralnih razvojnih banaka (MDB) nego mnoge zemlje na globalnom sjeveru.
ODI-jevo istraživanje otkriva da gotovo sve zemlje u razvoju već osiguravaju “klimatsko financiranje” svojim doprinosima multilateralnim institucijama. Ove “velike zemlje srednjeg dohotka”, od kojih se često traži da preuzmu obveze klimatskog financiranja, već doprinose “klimatskom financiranju” za druge zemlje u razvoju putem multilateralnih razvojnih banaka (MDB), poput Svjetske banke, i klimatskih fondova, poput Zeleni klimatski fond.
Uzimajući u obzir te financijske tokove, zemlje BRICS-a – Kina, Indija, Brazil i Rusija – svrstali bi se među 20 najvećih globalnih donatora fondova za sanaciju klimatskih promjena. Većina tih doprinosa dolazi putem MDB-ova. Zemlje uplaćuju u te banke iz niza razloga i njihova primarna namjera ne mora uvijek biti osigurati financiranje klimatskih promjena drugim zemljama u razvoju.
Međutim, oni su i dalje relevantni, posebno s obzirom na to da se razvijene zemlje poput SAD-a uvelike oslanjaju na takve MDB doprinose kada izvješćuju o vlastitom financiranju klimatskih promjena.
Klimatski fondovi
Osim toga, Brazil, Kina, Indija, Indonezija, Meksiko i Južna Koreja također su dali posebne doprinose multilateralnim klimatskim fondovima, koji su jasno namijenjeni da se koriste za klimatske akcije od strane zemalja u razvoju.
Naravno, podaci o donacijama zemalja u razvoju za klimatske sanacije podcijenjene su unutar ukupnog iznosa koje osiguravaju zemlje u razvoju. To je zato što se u obzir ne uzimaju bilateralni – ili međudržavni – financijski tokovi u druge zemlje u razvoju, kao što su oni koji se distribuiraju putem kineskog Fonda za pomoć suradnji jug-jug, ili inicijativa Pojas i put.
Službenih podataka o tim tokovima nema, ali ODI-jeva analiza pokazuje da su vrlo vjerojatno značajni. Nacionalni doprinosi Kine prema njihovoj analizi mjerljiva je s doprinosom Italije, a prednjači pred mnogim razvijenim zemljama, uključujući Kanadu i Norvešku u godini mjerenja (2017.).
To uključuje i javna i privatna bilateralna ulaganja, kao i pomoć u sektorima energije, prometa, vode i smanjenja rizika od katastrofa, što bi se moglo opisati ili kao smanjenje emisija, ili poboljšanje otpornosti na klimatske promjene.
Unatoč ovim značajnim doprinosima, financijska potpora koju Kina i druge velike nacije srednjeg dohotka pružaju svojim zemljama u razvoju uglavnom ostaje nepriznata od strane međunarodnog sustava. Jedan od ključnih razloga je to što zemlje u razvoju nisu obvezne prijaviti takve doprinose.