Mehanizam pravedne tranzicije, poznat kao Belém–Antalya mehanizam (BAM), zamišljen je kao međunarodna potpora državama, radnicima i zajednicama koje prolaze kroz velike gospodarske promjene zbog klimatske politike. Trebao bi povezivati potrebe na terenu s financiranjem, stručnom pomoći, prijenosom tehnologije i iskustvima drugih zemalja. Kako će takva potpora funkcionirati još se dogovara. Odluka UN-a utvrđuje njegovu svrhu, ali ne i konačnu strukturu.
Dogovor o razvoju mehanizma postignut je u studenome 2025. na konferenciji COP30 u brazilskom Belému. Ovogodišnji COP31, koji se od 9. do 20. studenoga održava u turskoj Antalyji, trebao bi odrediti kako će se on uspostaviti i pokrenuti. Naziv Belém–Antalya počele su koristiti organizacije civilnog društva, povezujući mjesto političke odluke s mjestom njezine očekivane provedbe. U službenom dokumentu UN-a zasad stoji jednostavno “mehanizam pravedne tranzicije“.
Pravedna tranzicija odnosi se na radnike u industrijama koje se gase ili preoblikuju, ali i na stanovnike regija ovisnih o tim poslovima, poljoprivrednike, neformalne radnike i ljude koji već teško plaćaju energiju. U odluci iz Beléma države su priznale važnost socijalne zaštite, radničkih prava, dostupne čiste energije, zaštite prirode i sudjelovanja zajednica u odlučivanju. Ta načela obuhvaćaju i prava žena, mladih, osoba s invaliditetom i autohtonih naroda.
Od radničke ideje do zahtjeva za provedbu
Zahtjev za pravednom tranzicijom potekao je iz sindikalnog pokreta, koji je upozoravao da zatvaranje zagađujućih pogona može ostaviti čitave radničke zajednice bez prihoda i gospodarske budućnosti. Međunarodna organizacija rada (ILO) 2015. godine u smjernice za pravednu tranziciju uključila je dostojanstvena radna mjesta, kolektivno pregovaranje, socijalnu zaštitu i sudjelovanje radnika u donošenju odluka. S vremenom je rasprava obuhvatila i razvojne nejednakosti među državama.
Zatvaranje rudnika zahtijeva gospodarski plan za cijelu regiju: razvoj novih djelatnosti, otvaranje kvalitetnih radnih mjesta, ulaganja u javnu infrastrukturu i osiguravanje prihoda lokalnim zajednicama. Pritom je važno tko će posjedovati novu energetsku infrastrukturu i kako će se raspodjeljivati koristi od nje. Slična pitanja otvaraju se u poljoprivredi, prometu i industriji, gdje klimatske mjere mijenjaju cijene, radne uvjete i pristup resursima. Ujedinjeni narodi upozoravaju da tranzicija može produbiti postojeće nejednakosti ako ih javne politike ne uzmu u obzir.
U okviru UN-ovih klimatskih pregovora već postoji program pravedne tranzicije, ali njegov dosadašnji rad uglavnom se sastojao od razmjene iskustava i dijaloga. Sindikati i organizacije za klimatsku pravdu tražili su instituciju koja bi zemljama pomagala te dogovore provesti. Upravo se iz tog zahtjeva razvio BAM: mjesto na kojem bi se utvrđivale prepreke, povezivale zemlje s potrebnom potporom i pratilo što se događa nakon usvajanja klimatskih planova, objašnjava Carbon Brief.
Tko je izborio mehanizam
Za njegovu uspostavu zajednički su se zauzimali međunarodni sindikati, feminističke i ekološke organizacije, pokreti mladih, organizacije autohtonih naroda i skupine koje predstavljaju zajednice najizloženije klimatskim promjenama. Tijekom COP30 mobilizirali su javnu potporu i tražili prijelaz s deklaracija na provedbu. Prijedlog je potom podržala skupina G77 i Kina, koja okuplja zemlje u razvoju. U Belému je postignut dogovor o razvoju mehanizma, ali je rasprava o njegovim ovlastima ostavljena za sljedeću godinu. Pregled pregovora.
Na otvaranju COP31, 9. studenoga, G77 i Kina ponovno su zatražili da mehanizam postane stvarna potpora provedbi. Predložili su da bude pod nadzorom država potpisnica Pariškog sporazuma, da prepoznaje potrebe zemalja u razvoju te im olakšava pristup financiranju, tehnologiji i stručnim znanjima. Za siromašnije zemlje posebno je važno da se klimatski ciljevi povežu s pravom na razvoj i suzbijanjem siromaštva.
Organizacije koje su pokrenule zahtjev pritom inzistiraju i na svom mjestu u budućem odlučivanju. Njihovi prijedlozi predviđaju tijelo koje bi usmjeravalo rad mehanizma, dio posvećen razmjeni znanja te dio koji bi organizirao konkretnu pomoć. Traže formalno sudjelovanje sindikata, lokalnih zajednica, žena i drugih pogođenih skupina. To su zahtjevi civilnog društva, dok sastav i ovlasti budućeg mehanizma tek trebaju biti dogovoreni. Organizacije su to iznijele u Prijedlogu za socijalna i ekonomska prava.
Neslaganje oko novca i ovlasti
Najveće razlike među državama odnose se na ovlasti i financiranje novog mehanizma. Prema izvještaju IISD-a, Afrička pregovaračka skupina tražila je da mehanizam bude zasebno tijelo u sustavu UN-ovih klimatskih pregovora, s ovlastima za donošenje smjernica o financiranju, prijenosu tehnologije i drugim oblicima potpore pravednoj tranziciji, dok su se Kanada i Ujedinjeno Kraljevstvo tijekom pregovora u Bonnu protivili tome da mehanizam postane novi kanal financiranja. Europska unija u službenoj izjavi uoči COP31 podržava uspostavu jednostavnog i učinkovitog mehanizma, a u Bonnu je zagovarala njegovu koordinacijsku ulogu i oslanjanje na postojeće institucije. Dio razvijenih zemalja protivio se stvaranju novih institucionalnih struktura, pozivajući se na troškove i moguće preklapanje nadležnosti.
Pritom se miješaju dva različita financijska pitanja: koliko će stajati rad međunarodnog mehanizma i koliko je potrebno za društveno pravednu promjenu gospodarstava. BAM zasad nije zamišljen kao novi klimatski fond. Trebao bi pomoći da postojeći izvori financiranja dopru do zemalja i zajednica koje ih trebaju, te potaknuti dodatnu potporu. Odluka iz Beléma već priznaje važnost bespovratnih sredstava i pomoći koja siromašnije zemlje neće gurnuti u još veći dug.
Pitanje odgovornosti pritom se ne može odvojiti od načina na koji je nastalo današnje bogatstvo. Bogate države i kompanije akumulirale su kapital oslanjajući se na rad, sirovine i energiju iz drugih dijelova svijeta, a koristi od te proizvodnje raspodijeljene su izrazito neravnomjerno. Istraživanja međunarodne trgovine potvrđuju velike neto prijenose rada i resursa s globalnog juga na sjever. Zahtjev za financiranjem pravedne tranzicije zato otvara i pitanje raspodjele koristi od dosadašnjeg razvoja te odgovornosti za njegove klimatske posljedice.
Što bi značila provedba
U praksi bi mehanizam mogao pomoći zemlji koja zatvara elektrane na ugljen da planira nova radna mjesta, socijalnu zaštitu i razvoj pogođenih regija. Drugdje bi mogao olakšati pristup tehnologiji ili financiranju za čišću proizvodnju, poljoprivredu i dostupnu energiju. Takva pomoć imala bi smisla ako se oblikuje sa sindikatima i stanovnicima, uz zaštitu njihovih prava. Hoće li mehanizam dobiti dovoljno sredstava i ovlasti da to omogući, ovisit će o odluci država.
Na COP31 tek se treba utvrditi njegov način rada, upravljanje, odnos prema postojećim klimatskim institucijama i rokove početka provedbe. Civilno društvo zahtijeva mehanizam koji može djelovati već nakon Antalyje, dok su neke države predlagale postupno uspostavljanje tijekom sljedećih godina. Otvoreno je i pitanje kako će radnici i zajednice sudjelovati u njemu te hoće li financijska potpora biti dovoljno dostupna da nadvlada prepreke koje danas usporavaju tranziciju.
O ishodu tih pregovora ovisi hoće li pravedna tranzicija dobiti instrument koji može mijenjati uvjete u kojima se provodi. Sindikati i društveni pokreti izborili su da međunarodna klimatska politika govori o radu, pravima i socijalnoj zaštiti; sada traže sredstva i utjecaj potrebne za njihovu zaštitu. Ako se sve završi na povezivanju postojećih programa, odluke o ulaganjima i dalje će donositi oni koji već raspolažu kapitalom, a radnici i zajednice uglavnom će se prilagođavati njihovim posljedicama.