Kada se kaže dezertifikacija, mnogi zamišljaju Saharu. U stvarnosti, riječ je o procesu propadanja tla u sušnim i polusušnim područjima. Dezertifikacija u Dalmaciji, dakle, ne znači pojavu pustinje, već postupni gubitak vode, tla i plodnosti, s posljedicama za poljoprivredu, bioraznolikost i troškove života. Vegetacija tada počinje slabije rasti i propadati, a nakon svake jake kiše slijedi erozija (struganje hranjivih tvari s površine) i novo osiromašenje tla. Europski revizorski sud upozorava da je dezertifikacija rastuća prijetnja u Europi, posebno na Mediteranu, kroz kombinaciju erozije, gubitka organskog ugljika, zaslanjivanja i drugih oblika degradacije tla.
Hrvatska je klimatski gledano, na margini te priče: toplija ljeta, češće suše i klimatski ekstremi već utječu na poljoprivredu i infrastrukturu, a rizici rastu. Pritom Dalmacija ima specifičan problem: mnogo je krškog terena s tankim slojem tla, gdje se voda nakon pljuskova brzo izgubi, a suša ogoli površinu i pripremi teren za eroziju. Eurostatovi pokazatelji erozije i analize upravljanja prirodnim resursima u Hrvatskoj upućuju na to da erozija stvarno predstavlja problem i da pritom postoje velike regionalne razlike.
Dalmacija neće postati Sahara, ali tlo bi moglo lako izgubiti svu plodnost, pa tako i mogućnost proizvodnje hrane i bioraznolikosti. Ova spirala suša–erozija–gubitak plodnog pokrova tla dugoročno smanjuje poljoprivredni potencijal, povećava požarni rizik i podiže troškove vode. Možda možemo nešto naučiti od njih.
Veliki zeleni zid Sahare
Jedan od najzanimljivijih globalnih odgovora na dezertifikaciju je UN-ova inicijativa Veliki zeleni zid ”Great Green Wall” u Sahelu. Ambicija projekta je da se obnovi 100 milijuna hektara degradiranog zemljišta, veže ugljik i otvore radna mjesta. Napredak je spor i projekt vjerojatno neće dostići ciljeve do 2030., dijelom zbog financiranja i nestabilnosti, ali na terenu postoje vrlo konkretne metode koje daju rezultate.
Američki profesor sa Sveučilišta u Oregonu i permakulturist Andrew Millison koji surađuje s UN-ovim Svjetskim programom za hranu (WFP), smatra kako ključ nije “saditi drveće pod svaku cijenu”, već prvo vratiti vodu u tlo – a tek onda vegetaciju. Jedan od alata koji se koriste za ovo su tzv. polumjeseci: plitke polukružne depresije koje hvataju površinsko otjecanje i pretvaraju bujicu u infiltraciju.
Na lokacijama diljem Sahela koje Millison prikazuje u svojim videima, spominje se izgradnja oko 7500 polumjeseca promjera oko četiri metra; svaki se radi ručno, ali stvara mikrorezervoare u kojima se zadržava voda i polako prodire u tlo čime obnavlja podzemne rezervoare i istovremeno omogućava rast vegetacije na površini. WFP u pričama o restauraciji tla naglašava da je rehabilitacija zemljišta ključna za prehrambenu sigurnost i stabilizaciju ekosustava u Sahelu.
Da ovo nije samo lijepa priča, potvrđuju i ekonomisti i agronomi koji su mjerili učinke kišnih zahvata u Nigeru i okolnim državama. U znanstvenim radovima Aker i Jack navodi se da su troškovi izgradnje demi-lunes oko 80 USD po hektaru i da je usvajanje tehnike često nisko bez poticaja, informacija i organizacije rada.
CGIAR, globalno partnerstvo koje ujedinjuje međunarodne organizacije što se bave istraživanjem sigurnosti hrane s ciljem smanjenja ruralnog siromaštva, povećanja sigurnosti hrane i sl. u svom sažetku navodi da u kombinaciji s organskom tvari ili gnojivima demi-lunes mogu značajno povećati prinose (u pojedinim primjerima višestruko), što je bitno u zonama gdje ”kiša dođe odjednom” i zatim dugo izostane. Za Great Green Wall kao okvir, UNCCD, UN-ova agencija koja se bori protiv dezertifikacije navodi ostvarene rezultate u raznim komponentama (restaurirana zemljišta i radna mjesta), ali i potrebu za ubrzanjem te boljim praćenjem financiranja i učinaka.
Što je realno za Dalmaciju
Polumjeseci su dokazani u Sahelu, ali Dalmacija je druga hidrologija. U kršu voda često brzo odlazi u podzemlje; tlo je plitko; nagibi su veliki; a oborine znaju pasti u kratkim, intenzivnim epizodama. Tehnike poput polumjeseca najbolje rade na blažim padinama i tamo gdje postoji dovoljno fine zemlje da se oblikuje struktura (i da zadržavanje vode stvarno koristi korijenju). U kršu, bez prethodnog sloja tla i organske tvari, ”uhvaćena” voda može samo ”nestati” u pukotinama i u konačnici oteći u more.
Uvid za Dalmaciju je jednostavan: ako degradacija tla kreće od gubitka vode i organske tvari, rješenja kreću od zadržavanja vode na terenu i obnove tla. To je logika koju i EU politika tla eksplicitno prepoznaje: EU Soil Strategy do 2030. naglašava obnovu degradiranih tala i borbu protiv dezertifikacije kao dio cilja da do 2050. ”sva tla budu zdrava”.
Ako i ne možemo na mediteranski krš primijeniti mjere koje funkcioniraju u Sahari, i dalje možemo naučiti puno od njih – kopirajući pouke koje su oni naučili u procesu zazelenjivanja: to može smanjiti i troškove i u startu dati bolje rezultate. Dakle, prva pitanja tiču se geografije, reljefa i klime. Cilj za Dalmaciju je smanjiti gubitak vode i tla.
U dalmatinskom kontekstu to znači jasno razdvojiti dvije stvari. Problem je brza odvodnja oborina, ogoljeni tereni bez biljnog pokrova i upravljanje tlom koje pretpostavlja da će voda uvijek biti dostupna. Rješenje se može graditi mjerama koje usporavaju vodu, povećavaju njenu infiltraciju i obnavljaju strukturu tla. U tom smislu, polumjeseci iz Sahela nisu model koji se može lako preslikati, već podsjetnik na osnovnu funkciju: voda mora ostati u krajoliku dovoljno dugo da uđe u tlo. U Dalmaciji se ta funkcija ostvaruje drukčijim sredstvima.
Obnova tla i zadržavanje vode
Najvažnija mjera mora biti usporavanje otjecanja kiše. Mediteranske oborine sve se češće pojavljuju kao kratke, intenzivne kiše koje u nekoliko sati odnose površinski sloj tla. Rješenja koja se u znanstvenoj literaturi i europskim strategijama navode kao učinkovita uključuju konturiranje terena, obnovu terasa, niske kamene ili zemljane pragove te druge oblike meke zelene infrastrukture (nisko raslinje, trave i korov). Njihova svrha nije zadržati svu vodu, nego razbiti brzinu otjecanja i dati vodi vrijeme da se upije. To je u skladu s EU Strategijom za tlo koja naglašava prevenciju erozije i obnovu degradiranih tala kao preduvjet dugoročne otpornosti.
Druga mjera je obnova sposobnosti tla da zadržava vodu. Tlo bez organske tvari ponaša se poput betona: voda s njega otječe, a tijekom suše brzo se isušuje. Znanstveni konsenzus, potvrđen i u europskim i OECD analizama za Hrvatsku, pokazuje da povećanje organske tvari – kroz malčiranje, povrat biljnog ostatka, pokrovne usjeve i smanjenu obradu – izravno povećava vodni kapacitet tla. Ovo nije “ekološki dodatak”, nego osnovna mjera prilagodbe klimatskim promjenama.
Treća mjera je smanjenje erozije na izvoru. U Dalmaciji erozija nije apstraktan problem, nego vidljiv proces: svaka jaka kiša odnosi tanki sloj tla niz padine i u more. Stabilizacija tla biljnim pokrovom, očuvanje travnjaka, kontrola prekomjerne ispaše i zaštita postojećih šumskih rubova znanstveno su potvrđeni načini da se taj proces uspori. Ovdje nema spektakularnih zahvata, ali postoji kumulativni učinak.
Četvrta mjera je upravljanje prostorom, a ne samo parcelom. Dezertifikacija nije isključivo poljoprivredni problem, nego posljedica načina na koji se prostor koristi: urbanizacija tla, fragmentacija krajolika i gubitak prirodnih upijajućih površina povećavaju ranjivost cijele regije. Upravo zato UNCCD i EU inzistiraju na integriranom pristupu: tlo, voda, poljoprivreda i prostorno planiranje moraju se promatrati zajedno.
Rješenje je u kombinaciji i faznim pristupima obnovi
Naravno, ova rješenja imaju ograničenja. Nijedna mjera sama po sebi ne može spriječiti dezertifikaciju. Učinci su spori, traže održavanje i ovise o lokalnim uvjetima. Osim toga, bez sustavnog praćenja lako se pretvaraju u deklarativne politike. Iskustvo velikih međunarodnih inicijativa pokazuje da se napredak mora mjeriti: količina zadržane vode, stanje tla, erozija, troškovi i koristi.
Zato je najrealniji odgovor za Dalmaciju kombinacija mjera i fazni pristup: prvo pilot-projekti, zatim mjerenje učinaka, pa tek onda širenje onoga što se pokaže djelotvornim. To je logika koju danas zagovaraju i UN-ovi programi borbe protiv degradacije tla i europske politike prilagodbe klimatskim promjenama.
Dezertifikacija u Dalmaciji ne znači pojavu pustinje, nego gubitak funkcionalnog tla. Rješenja nisu egzotična niti nova: uspostava terasa usporit će vodu, zadržati je i omogućiti da se tlo ispuni biljnim pokrovom što će ga nahraniti i oploditi, ali isto tako će smanjiti eroziju i omogućiti nešto niže temperature. Ako se ta četiri cilja ispune, krajolik ostaje produktivan i otporan, čak i u toplijoj i sušnijoj klimi.