Najvažnija poruka je da zemlje ekonomske jezgre ne donose političke i ekonomske odluke koje bi dovele do smanjenja stakleničkih plinova koje i dalje ispuštamo u atmosferu u prevelikoj mjeri. Te bogate zemlje moraju djelovati s više samoodgovornosti i brže napredovati prema iskorijenju fosilnih goriva. Ali isto tako, moraju snositi odgovornost i za sanaciju posljedica klimatskih promjena u zemljama ekonomske periferije.
Zemlje na prvim linijama obrane od klimatske katastrofe strahuju da će morati same snositi troškove za procese za koje nisu ni približno odgovorne. Takve članice UN-a upozoravaju da imamo globalni problem koji se izaziva na jednoj strani svijeta, dok posljedice snosi druga strana svijeta. U sustavu spojenih posuda, kakav je klima, ovakve podjele ne smiju postojati.
‘Šalabahter na salveti’
Dogovori s COP28 nisu ni približno dovoljni za sprečavanje i obrtanje već poodmaklih klimatskih promjena. To znači da bez preuzimanja financijske i političke odgovornosti najvećih zagađivača ne napredujemo ka sanaciji klime.
Autorica Teresa Anderson sažela je, za portal koji prati političke aspekte klimatskih promjena, deset lekcija koje nismo naučili tokom konferencije COP28. Ovdje ćemo ih malo preoblikovati. Ona svakako ističe kako:
“Umjesto detaljnog plana za spas planete, ovaj ugovor je loše naškrabani šalabahter na salveti“. Ugovor je tek apel na odustajanje od daljnjeg crpljenja i proizvodnje fosilnih goriva. Pravi ugovor obvezao bi zemlje na to, ne bi ih samo molio da se odreknu nečega što diktira geopolitičke odnose moći. Također, ugovor ne obvezuje ni najveće zagađivače da ubrzaju svoje djelovanje prema prestanku upotrebe fosilnih goriva.
No, to nije najgore. Najgore je što u ugovoru nema dogovorenih financijskih obaveza koje bi osigurale provedbu navodnih ciljeva. Štoviše, ta tranzicija prema mjeri najvećih zagađivača oslanja se na kritizirane tehnologije koje se danas smatraju “greenwashingom” – odnosno, to su tehnologije koje ne mogu ostvariti ciljeve s kojima se prodaju. Zagađivači koriste te “osramoćene” tehnologije kao krinku svoje ekologičnosti, bez da se njima postiže smanjenje stakleničkih plinova u atmosferi. Primjerice, ovdje govorimo o svim tržištima ugljikovih bodova, ali i o tehnologijama za skladištenje CO2 u zemlju koje za svoj pogon ponovno troše fosilna goriva.
A gdje su ‘zapele’ financije?
Klimatske akcije nisu podržane adekvatnim financijskim okvirom. Financijske institucije – privatne, javne, međunarodne – od potpisivanja Pariškog sporazuma nisu uspjele uskladiti svoje financijske tokove s naporima za smanjenje emisija stakleničkih plinova. Umjesto ulaganja u zelene tehnologije, sve su nastavile kreditirati fosilne zagađivače bilijunima američkih dolara.
Ovakvi procesi dovest će do propadanja kredita tim financijskim institucijama – odnosno one se uskoro vjerojatno više neće moći naplatiti i te investicije će propasti. Jednako je besmisleno bilo kakvo daljnje ulaganje u dionice i sve oblike fosilnih resursa. Trend pada vrijednosti ovakve imovine nastavit će se dok ne izgube svaku vrijednost. Ne čini se baš financijski mudro onda i dalje ulagati u fosilna goriva, ali ipak, to se i dalje događa.
SAD kao glavna prepreka
Dok su medijski naslovi posljednjih tjedana u ovom kontekstu bili zaokupljeni stavovima Saudijske Arabije o fosilnim gorivima, na kraju se za pregovaračkim stolom pokazalo da je ova zemlja spremna na puno više kompromisa i iskoraka od Sjedinjenih Američkih Država, koje usprkos drugom predsjedniku i dalje nemaju sluha za političko ekonomske reforme vlastitog zagađivačkog sustava.
Dapače ističu analitičari, zemlja koja je bila najveća prepreka za zelenu tranziciju tokom svih pregovora bile su Sjedinjene Američke Države. Štoviše, kako prenose neki mediji, vrh UN-a aludirao je na u sovjim komentarima “proizvoljne crvene linije”, “ukorijenjene pozicije”, “taktike blokiranja” i “miniranja”. To se izgleda sve odnosilo na SAD, dok je Saudijska Arabija bila spremnija na kompromis.
U konačnici, minimalni zajednički nazivnik cijele ove priče je nepravda. To je poduka s kojom i znanstvenici i aktivisti odlaze s još jednog COP-a, dok najveći zagađivači i krupni kapital ponovno trljaju svoje prednje nožice, kao mušica nad lešinom.