Da je netko pitao dinosaure misle li da je moguće da se klima toliko naglo i brzo promijeni da dovede do njihovog potpunog izumiranja, da su mogli pričati, sigurno bi, baš kao i mi rekli da je to nemoguće. Pa ipak, jedan udar omanjeg asteroida promijenio je ekosustav Zemlje zauvijek. No, kada bismo imali vremeplov i kada bismo mogli otići u prošlost sto milijuna godina, ne bismo prepoznali vlastitu državu.
Istra, Dalmacija istočna obala Italije i Jadransko more prije sto milijuna godina izgledali su znatno drugačije nego danas. Umjesto dugog i uskog sigurnog mora, Jadran više nego sebi, nalikuje Bahamskom otočju s kristalno plavim pješčanim lagunama. Klima je topla i vlažna, tropska. Sjeverni Jadran je ili kopno, ili zaljev ispunjen otočićima.
Milijuni i milijuni godina
Ljudi još ne postoje, ni majmuni još ne postoje. Zapravo, sisavci, mogli bismo reći baš i ne postoje, kao skoro ni ptice. Ako postoje, svakako ne dominiraju, nego se skrivaju pred raznim vrstama gmazova. Ono malo vrsta sisavaca što postoji nije veće od običnog vrtnog ježa i kreće se noću.
Zemljom dominiraju gigantski gmazovi, dinosauri, impozantnih vrsta i veličina, neki su biljojedi, drugi predatori, neki lete neki ne, neki hodaju na dvije noge, neki na četiri. Razvili su se u periodu kojeg nazivamo Trijas, prije otprilike 230 milijuna godina. Od dinosaura na četiri noge polako se kasnije razvijaju ptice, a otprilike u isto vrijeme (desetak milijuna godina gore-dolje) evoluiraju i sisavci, iako nijedan od njih nije veći od običnog vrtnog ježa, a takvima će i ostati sve perioda kojeg nazivamo Jura i dok asteroid ne udari u Meksički zaljev prije 56 milijuna godina i promijeni lice Zemlje zauvijek.
Kada se pitamo gdje su živjeli dinosauri, obično zamišljamo Amerike i Aziju, nešto davno i daleko od Europe. Ipak, 20. i 21. stoljeće prepuni su brojem otkrića fosiliziranih ostataka dinosaura i na drugim kontinentima, pa tako i na našem. Štoviše, dinosauri su živjeli u Hrvatskoj, i u Italiji, najviše oko Apulije. Kod nas su do sada pronađeni gotovo isključivo po Istri (no posljednjih se dekada otkrivaju i po Dalmaciji, među čijim je lokalitetima najpoznatiji na Braču).
U Istri su prvi tragovi dinosaura pronađeni 1925. na Velom Brijunu (rod Iguanodon), a poslije i na otočiću Fenoliga (skupina Sauropoda) južno od Pule te na ušću rijeke Mirne (skupina Theropoda). Uz obalu pod morem u blizini Bala pronađene su kosti vjerojatno nekoliko vrsta dinosaura. Lokalitet je poseban jer su na istom mjestu pronađeni otisci dinosaura mesojeda i biljojeda. Većina otisaka grupirana je u staze. Upravo je to, navodi Istrapedia, bilo moguće odrediti način kretanja dinosaura, njihovu brzinu i veličinu. Prema otiscima utvrđeno je kako su baš po Istri hodali biljojedi sauropodi. Imali su dugačak vrat, malu glavu i ovalno tijelo. Bili su dugi 11 metara, a glava je bila tri metra udaljena od tla. Težili su čak 13 tona.
Sauropodi su bili najveće kopnene životinje na Zemlji, ali i najveći dinosauri, navodi Wikipedija. Porijeklo vode od prosauropoda. U periodu kasnog trijasa su se pojavili prvi sauropodi, koji su bili maleni u poređenju s kasnijim vrstama. U periodu kasne jure sauropodi su bili najrasprostranjeniji i najraznovrsniji. Održali su se do kraja Mezozoika. Sauropodi su živjeli širom svijeta. Svaka vrsta sauropoda je razvila drugačiji oblik zuba. Tako na primjer diplodokidi i titanosauri su razvili klinaste zube da bi se hranili mekim lišćem, dok su kamarasauridi i brahiosauridi razvili žličaste zube da bi se hranili tvrdim lišćem. Na meniju ishrane sauropoda su se nalazile mnoge biljke, kao što su cikasi, drvolike paprati, sjemenske paprati, biljke nalik na cvijetnice (Benetite), paprati, prve cvjetnjače (koje su se razvile u kredi) i mnoge druge.
Foto: Sauropod/Wikipedia
U Istri su pronađeni i ostatci brahiosaura dugog 25 metara, “s vratom toliko dugačkim da nadvisuje drveće”. Postojanje brahiosaura i desetak ostalih vrsta dinosaura na području Istre otkrio je 1934. godine Austrijanac Adolf Bachofen von Echt, vlasnik tvornice piva i strastveni paleontolog. Na rtu Ploče na Velom Brijunu pronašao je fosilizirane otiske stopala dinosaura. Najveće nalazište otisaka divovskih stopa kasnije je pronađeno na Fenoligi, otoku dinosaura kod rta Kamenjak. Najveće otkriće uslijedilo je 1992. godine kada je Dario Boscarolli, ronilac iz talijanskog Monfalconea, slučajno na morskom dnu kod Bala otkrio nalazište kostiju.
Foto: Brahiosaur/Wikipedia
Osim biljojeda, u Istri su živjeli i mesojedi – teropodi i ornitopodi. Teropodi, oštrih zubi i “ruku” s pandžama, najveći su ikad živući mesojedi. Teropodi se svi obično poistovjećuju sa popularnim T-Rexom, odnosno vrstom Tyrannosaurus rex. Teropodi na Kamenjaku bili su dugački samo tri metra, 1,5 metar visoki i teški oko 150 kilograma. Živjeli su na Kamenjaru sudeći prema fosilima i školjkaši rudisti i oštrige čiji srodnici žive i danas.
Fosilni otisci i kosti očuvani su u mezozojskim naslagama vapnenca. Najstariji nalazi otisaka datiraju iz razdoblja gornje jure, a najmlađi iz gornje krede. Na području Hrvatske otkrivena su i istražena 23 nalazišta otisaka stopala dinosaura i jedno nalazište s otkrivenim petrificiranim (okamenjenim) kostima. U okviru ovog širokog razdoblja brijunske dinosaure može se smjestiti u razdoblje krede (prije 145 do 65 milijuna godina).
Godine 2021. pronađena 24 fosila dinosaura i njihova nalazišta na Brijunima proglašena su zaštićenim dijelom prirode Rješenjem o proglašenju dinosaura i njihovih nalazišta zaštićenim dijelovima prirode Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja. Tim su proglašenjem fosili dinosaura postali prvi zaštićeni fosil u Hrvatskoj, značajni zbog svoje rijetkosti, veličine, izgleda, obrazovnog i znanstvenog značaja. Svaki novootkriveni fosil dinosaura i njegovo nalazište proglasit će se zaštićenim dijelom prirode u skladu sa Zakonom o zaštiti prirode.
Stopa dinosaura na Brijunima
Danas od dinosaura imamo ptice i male gmazove. Povijest je okrenula uloge: gmazovi se skrivaju, sisavci dominiraju zemljom, ali ni ptice nisu sigurne. Dapače, svaka populacija ptica, svako jato, sastoji se od dvostruko manje jedinki nego prije tridesetak godina. Ono što nije ubio asteroid, postupno ubija antropocen.
Umjesto tropskih pješčanih laguna, još uvijek možemo sjesti na poluotok Kamenjak, promatrati otiske okamenjene u stijenama i nadati se da nas ova klimatska promjena neće pomesti s lica Zemlje baš kao dinosaure te da pustinja koja prijeti svojim dolaskom neće obrisati baš sve naše otiske, da će za još 56 milijuna godina biti traga ovoj civilizaciji, da neće doći do diskontinuiteta i da evolucija neće morati krenut “ispočetka”.