Nedavna istraživanja koja dolaze iz subpolarnih krajeva Zemlje, osobito nova analiza s australskog otoka Macquarie, bacaju sasvim novo svjetlo na ulogu Južnog oceana u globalnoj klimi. Južni ocean nije tek južni dio Pacifika ili Atlantika. To je cijeli kontinuitet mora koji okružuje Antarktiku, do približno 60 stupnjeva južne geografske širine.
Kao peti ocean službeno je definiran tek 2000. godine, nakon što je međunarodna oceanografska zajednica utvrdila da taj pojas ima vlastitu cirkulaciju, “Antarctic Circumpolar Current” (ACC), jedinstveni strujni sustav koji u neprekidnom prstenu obilazi kontinent. ACC je najjača oceansko-strujna “autocesta” na Zemlji: povezuje Atlantski, Indijski i Tihi ocean, prenosi toplinu i hranjive tvari između njih te igra ključnu ulogu u globalnom ventiliranju dubokih voda.
Nova istraživanja sada pokazuju da se upravo ta regija mijenja brže nego što se donedavno pretpostavljalo. Analiza dugogodišnjih podataka s Macquarie Islanda, objavljena 2025. godine u časopisu Weather and Climate Dynamics, otkriva snažno povećanje količine oborina: godišnji prosjek porastao je približno 28 posto u posljednjih četrdeset i pet godina.
Važnije od samog iznosa jest da broj kišnih dana nije dramatično veći, već su same oluje postale intenzivnije. Tijekom olujnih epizoda padaline su danas znatno obilnije nego u drugoj polovici 20. stoljeća. Znanstvenici ističu da standardne reanalize i klimatski modeli (poput ERA5) taj porast hvataju tek rubno, oko osam posto, što je snažan signal da modeli podcjenjuju stvarni intenzitet promjena u južnim oceanima.
Oluja hladi ocean
Ovi nalazi uklapaju se u šire znanstveno razumijevanje uloge oluja u južnim oceanima: olujni sustavi ne oblikuju samo atmosferske obrasce nego i reguliraju koliko se površinski sloj oceana može zagrijavati.
Kad jaki vjetrovi i oluje razbiju stratifikaciju, odnosno, slojevitost, što znači da toplija voda stoji gore a hladnija dolje, slojevi se pomiješaju i hladnija voda iz dubine dolazi na površinu. U takvim uvjetima ocean apsorbira manje topline iz atmosfere. Drugim riječima, funkcija oluja je i “hlađenje” oceana. Ako se njihova učestalost ili intenzitet mijenjaju, što sadašnji podaci za Južni ocean jasno sugeriraju, mijenja se i način na koji ovaj ocean prigušuje globalno zatopljenje.
Modeli, ne fiksne brojke
To je osobito važno zato što Južni ocean preuzima nesrazmjerno velik dio klimatskog tereta: procjenjuje se da otprilike 40 posto viška topline i četrdesetak posto antropogenog CO2 odlazi u njegove duboke slojeve. Takva uloga nije bez ograničenja. Ako se površinski sloj oceana zagrijava brže, ako se salinitet mijenja zbog povećanih padalina ili ako se smanji intenzitet miješanja, tada ocean može apsorbirati manje topline i manje CO2 nego dosad. Znanstvenici upozoravaju da je takav scenarij moguć upravo zbog promjena u olujnim sustavima i oborinama koje sada bilježe.
Iako je Južni ocean ključan element u globalnom klimatskom sustavu, procjene da on apsorbira oko 40 posto viška topline i sličan udio antropogenog CO2 temelje se na modelima i ovisit će o tome gdje se točno povuče njegova sjeverna granica (različiti radovi koriste 30° S, 35° S ili 36° S) te o metodama integracije u pojedinim klimatskim modelima. Riječ je, dakle, o rasponima, a ne o fiksnim vrijednostima.
Također, ne postoji čvrst znanstveni konsenzus da će promjene u olujama ili stratifikaciji nužno dovesti do trajnog ili linearnog smanjenja upijanja topline. Pojedini procesi koji reguliraju miješanje, ventilaciju i razmjenu topline u Južnom oceanu još su uvijek nedovoljno precizno kvantificirani, pa su procjene budućeg kapaciteta tog oceana za apsorpciju topline i CO2 teme otvorene za dodatno preciziranje.
Ima li Južni ocean utjecaj na Europu?
Iako se sve to događa na drugom kraju svijeta, posljedice su dalekosežne. Južni ocean jedan je od “motornih sklopova” globalne cirkulacije. Promjene u njegovoj dinamici mogu se prenijeti prema sjeveru kroz desetljeća, utječući na količinu topline koja putuje prema sjevernom Atlantiku, na ponašanje mlazne struje, pa i na stabilnost klimatskih obrazaca koji određuju vrijeme u Europi.
Ako Južni ocean u budućnosti apsorbira manje topline i CO2, više energije ostat će u atmosferi, što može ubrzati globalno zagrijavanje i time pojačati klimatske promjene koje Europa već intenzivno osjeća. To znači da postojeće projekcije za Europu, više toplinskih valova, više suša na jugu, više ekstremnih zimskih oborina na sjeveru, mogu postati intenzivnije i javiti se ranije nego što se danas očekuje.
Za sjevernu polutku time se otvara kombinacija dvaju trendova: hladnije i promjenjivije zime u nekim dijelovima zapadne i sjeverne Europe, uz nastavak ubrzanog zagrijavanja ljeta, posebno u južnoj Europi. Već sada Europa bilježi dvostruko brže zagrijavanje od globalnog prosjeka, a Mediteran i Jadran pokazuju među najbržim porastima morskih toplinskih valova u svijetu.
Utjecaj na Hrvatsku
Hrvatska može očekivati nastavak upravo tih obrazaca: učestalije i dugotrajnije ljetne vrućine, produljene suše i povremene epizode intenzivnih oborina koje nose rizik poplava i bujičnih tokova. Jadran će se i dalje zagrijavati, a sve veći broj morskih toplinskih valova utjecat će na ekosustave, riblji fond, turizam i sigurnost obalnih zajednica. S druge strane, promjene u južnim oceanima i u atlantskoj cirkulaciji mogu se reflektirati i na dinamiku zimskih ciklona, što je relevantno za obalnu infrastrukturu, hidrologiju i planiranje vodnih resursa.
Iako je znanost jasna da su ovi učinci posredovani i vremenski odgođeni. ne događaju se u jednoj sezoni, nego kroz desetljeća, rezultati novih studija šalju poruku da se klimatski sustav mijenja i u svojim najudaljenijim dijelovima. A kada se mijenjaju vrela dubinske cirkulacije, mijenja se i globalni tempo klime. Južni ocean tako više nije marginalna tema klimatologije, nego prostor u kojem se odvijaju procesi koji određuju brzinu i oblik klimatskih promjena na cijelom planetu.