Kada se govori o klimatskim promjenama i poljoprivredi, rasprava se često fokusira na gubitke humusa, suše, poplave i slično. Jednako je važan, a često zanemaren problem, činjenica da pesticide kiša ispere u potoke i rijeke radi čega dolazi do zagađenja voda. Što je problem bliži ušću, to je veći.
Naime, voda koja otječe s oranica ne nosi samo višak vlage, već sa sobom povlači i tlo, hranjive tvari te različite onečišćivače koji završavaju u vodotokovima. Na razini Europe procjenjuje se da se erozijom svake godine izgubi oko 970 milijuna tona tla, od čega značajan dio završava u vodotocima.
Upravo taj proces stoji u središtu europskog istraživačkog projekta OPTAIN
financiranog iz EU programa Horizon 2020., a koji je upravo završio (trajao je od 2020. do veljače 2026. godine). U njemu su istraživači, javne institucije i poljoprivrednici iz više europskih zemalja zajedno radili na identifikaciji rješenja koja funkcioniraju u praksi. Za te su potrebe analizirali 14 malih, poljoprivredno dominiranih slivova diljem Europe. Dvije lokacije bile su u Hrvatskoj: Lonjsko polje i Vonarje koje je većim dijelom u Sloveniji.
Cilj istraživanja bio je razumjeti kako zadržati vodu, sediment i hranjive tvari u poljoprivrednom krajoliku – i time smanjiti pritisak na rijeke, jezera i podzemne vode. Poljoprivreda je pritom u Europi glavni izvor nitrata u podzemnim i površinskim vodama.
Kako osigurati još veću korist ‘malih mjera’?
Klasičan pristup onečišćenju iz poljoprivrede ističu OPTAIN-ovi znanstvenici, fokusira se na pojedinu parcelu: koliko gnojiva se koristi, postoji li zaštitni pojas uz potok, obrađuje li se tlo na način koji sprječava eroziju. Sve su to korisne “male mjere”, no voda ne zna za granice parcele. Jednostavnije rečeno, problem možda nastaje na oranicama, ali se mora riješiti na razini riječnog toka.
“Male mjere” su zapravo niz praktičnih zahvata koji mijenjaju način na koji voda prolazi kroz poljoprivredni krajolik. Konkretno, to su travnati pojasi uz potoke i kanale koji hvataju sediment i hranjive tvari, to su i pokrovni usjevi koji tijekom jeseni i zime drže tlo vezanim i smanjuju eroziju. To je i smanjena obrada zemlje koja povećava sposobnost tla da upija i zadržava vodu, zatim to su i male retencijske bare (npr. dabrove bare) i močvare koje usporavaju otjecanje i omogućuju taloženje. Na kraju, to su živice i vegetacijske zone koje razbijaju površinski tok vode.
Svaka od tih mjera djeluje na isti osnovni problem: voda se u poljoprivrednom krajoliku kreće prebrzo. Kada se uspori, smanjuje se erozija, višak vode ostaje u tlu, a manje hranjivih tvari i onečišćivala završava u vodotocima. Drugim riječima, cilj nije samo usporiti i zadržati vodu, već i hvatanje sedimenta te zadržavanje nutrijenata na lokaciji, da ne idu dalje u sliv. Vegetacijski pojasevi uz vodotoke mogu, ovisno o uvjetima, zadržati između 30 i 70 posto sedimenta i hranjivih tvari iz površinskog otjecanja. Povećanje organske tvari u tlu može povećati kapacitet zadržavanja vode za oko 150 do 200 kubičnih metara po hektaru, čime se smanjuje količina vode koja otječe s polja.
Ključni nalaz projekta je onda da su male mjere zadržavanja vode učinkovite same po sebi, ali da je ukupna korist jasno veća kada se kombiniraju i strateški rasporede unutar sliva. Mjera na gornjem dijelu sliva štiti sve nizvodno. Mjera na krivom mjestu može imati minimalan učinak. Prostorni raspored jednako je važan kao i sama mjera.
“Raznolikost slivova omogućila nam je da utvrdimo koje mjere najbolje funkcioniraju gdje, kako utječu na protok vode, eroziju i gubitke hranjivih tvari te kakva je podrška potrebna da ih poljoprivrednici zaista provedu”, kazala dr. Dominika Krzeminska, voditeljica odjela u norveškom istraživačkom institutu NIBIO, koja je u projektu vodila norvešku studiju slučaja, a prenosi Phys.org.
Lonjsko polje i Vonarje na Sutli
U Hrvatskoj su, kao što smo već spomenuli, analizirane dvije lokacije. Prva je Lonjsko polje, veliko poplavno područje u slivu Save. Taj prirodni sustav funkcionira kao retencijski prostor: tijekom visokih voda prima višak, usporava protok i daje mu vremena da se slegne. U tom procesu taloži se sediment, a hranjive tvari koje bi inače otišle nizvodno ostaju u sustavu. Krajolik ovdje obavlja posao koji bismo inače pokušali riješiti građevinskim zahvatima.
Drugi primjer je akumulacija Vonarje na rijeci Sutli u i na granici sa Slovenijom. Njihov dio akumulacije danas je zaštićen u sklopu Natura 2000. Akumulacija je bila izgrađena s ambicioznim ciljevima: vodoopskrba, navodnjavanje i obrana od poplava. No s vremenom se počela puniti hranjivim tvarima s okolnih poljoprivrednih površina. To je dovelo do eutrofikacije, odnosno prekomjernog obogaćivanja vode dušikom i fosforom što je pogoršalo kvalitetu vode do neupotrebljivosti. Akumulacija je na kraju ispražnjena i danas služi samo kao suhi bazen za retenciju poplava.
Velika investicija je svedena na jednu funkciju, jer se nije znalo ni moglo kontrolirati ono što u nju dolazi iz sliva. Slovenski dio zaštićen je jer je prirodno tamo nastao novi ekosustav. Ovdje je važno naglasiti da projekt nije propao zato što je bio loše izgrađen, nego zbog eutrofikacije, jer se upliv hranjivih tvari mogao kontrolirati. Mnogi sustavi upravljanja vodama, kao i akumulacija Vonarje, projektirani su u vrijeme kada je fokus bio na količini vode (vodoopskrbi, navodnjavanju i obrani od poplava) te iako su procesi poput eutrofikacije i transporta hranjivih tvari bili poznati, nisu bili sustavno uključeni u projektiranje i upravljanje na razini sliva.
“Male mjere mogu napraviti veliku razliku kada se provode na pravim mjestima i kombiniraju na smislen način. Vidimo smanjeni gubitak tla i više vode zadržane u krajoliku, što pak smanjuje pritisak na rijeke, potoke i druga slatkovodna tijela”, ističe dr. Krzeminska. Pametna prostorna optimizacija može transformirati obnovu prirode osiguravanjem da se mjere postavljaju i primjenjuju točno tamo gdje će imati najveći učinak, čime se izbjegavaju rasipnički, uniformni pristupi. U Hrvatskoj su u projekt bili uključeni akteri poput Hrvatskih voda i nadležnih ministarstava. No dug je put do prepoznavanja problema do koordinirane akcije jer jedan sliv može obuhvaćati desetke vlasnika parcela, više lokalnih samouprava i različite državne institucije.