Uključivanje javnosti u razgovor o klimatskim promjenama i kako ih sanirati može imati presudnu ulogu u uspješnom ostvarivanju ovih ciljeva. Za to je potrebno više od pukog dijeljenja informacija, pokazuju Murunga, Macleod i Pecl u članku objavljenom u Nature Climate Change časopisu. Ulaganje u odnose s ljudima i marginalizirane zajednice može dovesti do obostrano poželjnih ishoda. Pritom je veća interakcija između znanstvenika, političara i stanovnika bolja za podršku angažmanu u sanaciji klimatskih promjena.
“Globalne klimatske promjene najhitniji su problem s kojim se čovječanstvo danas suočava. Njegovi će utjecaji vjerojatno utjecati na sav život na Zemlji”, smatraju znanstvenici. Prilagodba učincima klimatskih promjena zahtijeva od vlada, industrije, agencija za financiranje i zajednica da surađuju i da se međusobno angažiraju tako da nitko ne ostane po strani.
Zajednički angažmani i procesi
Angažman pritom definiraju kao “namjerno povezivanje, uključivanje i sudjelovanje različitih javnosti kako bi se potaknuli specifični pojedinačni, organizacijski ili društveni ishodi”. Ovdje angažman “pokriva sve aktivnosti i procese koji omogućuju različitim javnostima da komuniciraju o problemu koji bi mogao utjecati na njih”.
“U društvu ne postoji jedinstvena javnost, već više javnosti. Te se javnosti razlikuju u mislima, iskustvima i postupcima i ne uklapaju se uredno kao jasne jedinice za intervenciju. U interaktivnom susretu oni donose mješavinu mišljenja i vrijednosti. Neograničene, ove javnosti mogu napraviti pozitivne promjene, no striktno ih podijeliti na zabrinute i nezabrinute, primjerice, klimatskim promjenama može učiniti više štete nego koristi” smatraju Murunga, Macleod i Pecl.
U svim društvenim kontekstima, znanstvenici, kreatori politika i osobe koje implementiraju promjene uključuju različite oblike javnosti u procese koji ciljaju ka sanaciji klimatskih promjena. Cilj toga je učiniti znanje koje znanstvenici proizvode korisnim društvu. Ovo je vrlo važan aspekt bilo koje društvene promjene, koji često ostaje zanemaren u javnom, pogotovo medijskom dijalogu i otežava ostvarivanje zacrtanih političkih ciljeva. To je ono što se Hrvatskoj često oblikuje kao prigovor – da nam usvojene strategije ostaju ”mrtvo slovo na papiru”.
Strategije kao retoričke vježbe?
Angažiranje različitih javnosti o nekom problemu počiva na kontinuiranom dijalogu izvan površnih interakcija, poput donošenja klimatskih strategija i njihovog provođenja samo u dijelu koji omogućavaju nepromijenjene poslovne i društvene prakse. Znanstvenici često osporavaju političare prigovorom da sve klimatske strategije ostaju na razini retoričke vježbe u odnosima s javnošću ili popisa što sve ne smijemo više činiti. Zbog toga potencijali promjene u smjeru zelene tranzicije ostaju neispunjeni, a prilike postanu propuštene.
Murunga i ostali također upozoravaju da javni angažman znači različite stvari za različite aktere: “S jedne strane, kritički znanstvenici to vide kao novi oblik tiranije. Radi se o uklapanju u birokratske prepreke koje se koriste kao sredstva za održavanje asimetrije moći i ograničavanje šansi za informirano javno neslaganje, otpor ili trenja oko nekog pitanja”.
Znanstvenici primjećuju da akteri mogu koristiti retoriku angažmana kako bi služili čisto institucionalnim, a ne javnim interesima i potrebama. Na primjer, ograničavanjem pristupa i doprinosa određenim skupinama aktera. U tom smislu, “ako se javni angažman provodi labavo, bez postavljanja pitanja jednakosti i pravde, može pogoršati društvene nejednakosti privilegiranjem određenih aktera, interesa i svjetonazora nad drugima, kao što se vidi u studijama slučaja”, iz brojnih zemalja koje znanstvenici u članku navode.
Drugi znanstvenici pak “vide angažiranje različitih javnosti kao transformativni pothvat od vitalnog značaja za osnaživanje glasova, uključujući glasove marginaliziranih skupina za stvaranje sigurnih prostora za dijalog i upravljanje razlikama radi uključivanja u namjernu transformaciju”.
I dalje postoje praznine u znanju o tome kako, u kojoj fazi i u kojoj mjeri implicitne pretpostavke utječu na interakciju svih navedenih aktera. Njihovo razumijevanje moglo bi pomoći znanstvenicima, praktičarima i kreatorima politika da pronađu načine da uključe sve članove svojih društava u zelenu tranziciju.
Pretpostavke koje oblikuju javni angažman
Pretpostavke su tvrdnje koje različite javnosti i, do određenog stupnja, organizacije drže istinitima čak i uz malo ili nimalo dokaza. Oni funkcioniraju kao implicitne premise za misli i radnje. Imaju teoretsku i praktičnu složenost zbog koje se s njima teško nositi ili ih je teško ispitati. Javnost ne mora nužno imati pretpostavke, u dugoročnom smislu, poput osobnih uvjerenja. Dakle, različite javnosti mogu biti svjesne ili nesvjesne svojih uvjerenja. Ponekad pretpostavke mogu biti netočne ili pogrešne zbog predrasuda i diskriminirajućih diskursa koji bi ih mogli informirati. Neosporne, implicitne pretpostavke mogu održati, a ne transformirati status quo, kao što je slučaj s postizanjem rodne ravnopravnosti.
Pretpostavke su povezane s moći (u širem smislu) i privilegijama koje stupaju na snagu kada ljudi koji bi mogli imati različite vrijednosti, položaje i interese surađuju jedni s drugima. Oni mogu omogućiti ili ograničiti interakciju aktera oko problema.
Prvo, različite javnosti surađuju jedna s drugom kako bi razumjele probleme i pronašle odgovore. Brojne javnosti društveno se angažiraju, ne s ciljem da steknu moć, već kako bi raspravljali o rješenjima zajedničkih problema. “Takvo društveno učenje zahtijeva od onih koji komuniciraju o problemu da budu svjesni i kritični prema pretpostavkama koje mogu potkopati refleksivni dijalog o problemu”.
Različite zajednice
Primjerice, u Tasmaniji, Australija, rani angažman u razvoju energije vjetra naveo je lokalnu zajednicu da identificira probleme s tim projektom, što je dovelo do neizvjesnosti, neusklađenih perspektiva i tjeskobe, raspirujući sukobe i otpor protiv projekta, uzrokujući njegovu obustavu. Slično tome, rezultati istraživanja o tranziciji na energiju s niskim udjelom ugljika u Nizozemskoj i Kini pokazali su da davanje ovlasti odlučivanja različitim javnostima, čak i uz podršku stručnjaka, ne dovodi do većeg javnog prihvaćanja novih energetskih politika.
Drugo, različite javnosti, uključujući lokalne zajednice, žele sudjelovati u raspravama koje vode do obostrano zadovoljavajućih ishoda. Na primjer, eksperiment uključenosti u klimatske promjene iz Australije otkrio je da lokalne zajednice žele surađivati sa znanstvenicima i kreatorima politika kako bi informirali politike i odluke na lokalnoj razini, gdje različite javnosti mogu osjetiti stvarnije učinke umjesto raspravljanja o apstraktnim konstruktima poput održivosti.
Studije iz Kenije pokazale su da kada akteri promiču globalni diskurs i klimatske narative koji nisu u skladu s lokalnom realnošću, to može dovesti do otpora javnosti politikama. U tom smislu, ukorijenjena asimetrija moći u odnosu na spol, društvenu klasu ili etničku pripadnost može imati više negativnih učinaka na lokalnoj razini, gdje akteri mogu biti isključeni iz donošenja ključnih odluka ili moćne elite mogu zanemariti njihov doprinos.
Također, oni koji angažiraju različite javnosti o rješenjima za klimatske promjene obično to čine na temelju svojih vrijednosti i stava prema problemu i možda nisu u potpunosti predani rješavanju niza pitanja koja i dalje progone upravljanje klimom, uključujući nedostatak pristupa klimatskim informacijama u pristupačnim formatima, otuđenju lokalnog znanja i klimatske nepravde.
Potom pokazalo se i da ljudi žele pristup znanstvenim činjenicama i drugim resursima kako bi donosili informirane odluke o klimatskim promjenama. Informirani građani mogu utjecati na klimatsku politiku integracijom klimatskih informacija u donošenje odluka.
Važnost znanstvenih činjenica
Nadalje, istraživanja također pokazuju da “znanstvene činjenice mogu pomoći različitim javnostima da formiraju mišljenja i zaštite se od lažnih vijesti i dezinformacija kao preduvjeta za raspravu o klimatskim rješenjima. Ipak, treba primijetiti da ovaj utjecaj ne proizlazi nužno iz raspodjele moći, već iz kvalitete refleksivnog dijaloga—čiji ishodi ovise o neformalnim interakcijama”, navode Murunga i ostali.
Socijalno ravnopravnija distribucija moći može društvenim akterima dati osjećaj djelatnosti – da nečime doprinose – da izraze svoja mišljenja i zagovaraju specifične klimatske politike. Ipak, “ako se provodi bez definiranja čijim interesima ili brigama služi, može privilegirati određene aktere i obuzdati druge, što dovodi do povećanja društvenih nejednakosti i nepravdi”. Raspodjela moći može biti učinkovita samo ako postoji uspostavljen put za povezivanje ishoda angažmana s političkim procesom. “Dakle, ne radi se samo o davanju vlasti narodu, nego i o određivanju kako, za koga, prema kome i s kojim ciljem”, zaključuju znanstvenici.